Nastavnici koji stvaraju dobro

Piše: Đorđe Matić

Još ima učitelja i pedagoga koji su baštinici nauka Dositeja Obradovića i njegovi današnji nastavljači u plemenitom pozivu

Već pri spomenu obrazovnih institucija, i u Hrvatskoj i u Srbiji gotovo se refleksno pomisli na bezbrojne loše primjere, a malo se zna i govori o onim rijetkim dobrima. Izuzetaka, međutim, ima i kad se pobliže pogleda stanje, pokazuje se da stvari nisu ni jednoznačne ni uvijek po pravilu negativne. Ovih se dana tako na društvenim mrežama mogao vidjeti jedan primjer toga kako bi moglo kad bi se htjelo. Profesorica srpskog iz Leskovca Milica Mišić poslala je za kraj školske godine video-poruku koja se proširila medijima i ganula mnoge, iako je zapravo bila namijenjena samo njenim učenicima, maturantima škole u kojoj predaje.

Mišić se obratila đacima toplo i neposredno, bez autoritarnosti, a sa željom da ih istinski ohrabri pred novi početak. Kroz primjere iz lektire, nacionalne i svjetske književnosti iz sve četiri godine školovanja, pokazala je vješto kako klasična djela i književni likovi nisu samo suho školsko znanje, nego služe kao temelj dobrote, hrabrosti i morala u budućem životu. Nastavnica je poruku, koja je prevazišla okvire jedne lokalne školske ustanove, zaključila plemenitom i mudrom poentom o potrebi za ljepotom. “Za umetnost uvek morate naći vremena”, rekla je svojim učenicima, “ona je u svakom skladu, i u jednostavnom. U onoj ćupriji na Drini i onoj na Žepi, u crkvi u Avinjonu i onoj posebnoj od dalmatinskih borova pred kojom ste ovekovečili Kostićevu himnu ljubavi.”

Ovo neobično “pismo” učenicima dokaz je, između ostalog, kako se u “provinciji” sve češće nalaze uzorni primjeri nastavnika kao nositelja najviših vrijednosti obrazovanja, vrednota koje se često proklamiraju a malo provode u djelo. Takvi vrsni i rijetki pedagozi, osim knjiškog i praktičnog znanja, donose jednako važne vrijednosti, možda i najvažnije: razumijevanje mlade ličnosti koja se tek formira u psihološkom, emotivnom, humanom i humanističkom smislu, i poučavanje slobodnom razmišljanju i razvijanju vlastitog mišljenja. Čak i kad to znači neposluh i pobunu, kao u dijelu gdje profesorica Mišić duhovito koristeći klasike naše nacionalne književnosti kaže suštinsku stvar: “Ne zaboravite na Domanovića ako od vas budu tražili da pratite vođu (…). Nemojte. Time ćete prihvatiti život u mrtvom moru. Setite se Sofokleove Antigone. Nema predaje. Ako imate cilj i ideju u koju verujete, morate ih braniti.

Iz sfere pak tehničkih inovacija i suvremenog pristupa obrazovanju, rad Anđelke Petrović, nastavnice na jednoj beogradskoj srednjoj školi, drugi je primjer izuzetnosti. Po izbijanju pandemije koronavirusa, ova je profesorica na državnoj televiziji držala nastavu književnosti i jezika, satove čiju su svježinu i komunikativnost primijetili ne samo školarci. U nedavnom, sugestivno naslovljenom predavanju “Glagoljate li ćirilicu”, profesorica Petrović govorila je o uspješnoj primjeni informacijskih tehnologija kod prenošenja znanja novim generacijama, u vremenu i kulturnom kontekstu gdje je tehnološka pismenost đaka gotovo opća i potpuna, ali ne i komunikacija s klasičnim djelima nacionalne kulture.

Mira Bićanić

U Hrvatskoj, s dodatnim i nerješivim problemom međunacionalnih odnosa, uz opći zazor prema institucijama, visoki i svijetao primjer jest, dakako, dugogodišnji rad profesorice Mire Bićanić u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu. Iako se više puta kroz godine pisalo o njenom radu, a i sama je profesorica govorila o teškoćama s kojima se zajedno s djecom kojoj predaje suočava u neposrednom okruženju, zapravo je teško i zamisliti kako stvar mora izgledati u takozvanoj praksi i kakvi su svakodnevni izazovi. Otud, časna misija profesorice, jednako kao i ustrajnost i hrabrost učenika škole, sami su po sebi uzor i test poniznosti svakome s mrvom svijesti i samopoštovanja u ovoj zajednici.

Valentina Vukadinović

Lakši primjer iz osnovnog obrazovanja i višestruko simboličan dokaz kako se u jednom suštinskom aspektu zajednice može kvalitetno raditi daje i rad Valentine Vukadinović, učiteljice u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića iz Vrbovskog u Gorskom kotaru, koja je prije nekoliko godina dobila i državno priznanje za takozvanu mirotvornu školu. Kvalitetne aktivnosti koje nudi ova škola mogle bi se uz nešto truda možda naći još ponegdje. Ali uz učenje jezika, njemačkog, slovenskog i ruskog, škola daje i dodatnu, manje uobičajenu mogućnost: djeca mogu učiti i srpski. Uz ovakvu rijetku širinu i koncilijantnost u zemlji trajno mučenoj sukobima upravo na toj liniji, teško je preskočiti ili zaobići pomisao na odnose u maloj i nacionalno miješanoj sredini kao što je taj kraj. “Razredi su nacionalno miješani, djeca žive u takvom okruženju, ali Gorski kotar je zdrava sredina. Predajem srpski jezik i kulturu kao izborni predmet, a imam učenika koji pohađaju i katolički vjeronauk. Mi njegujemo različitost. Provodimo zajedničke projekte pa tako idemo i na terenske nastave. Prije nekoliko godina smo mješovitu grupu učenika i učitelja vodili u Srbiju i obišli manastire Fruške gore”, kaže profesorica Vukadinović. Baš tamo, na Fruškoj gori, u manastiru Hopovo formirao se i naš najveći novovjekovni reformator nacionalnog školstva, Dositej Obradović. Prije više od dvjesto godina pisao je u svom najvažnijem djelu: “Vospitanije mladosti – stvar najnužnija i najpoleznija (najkorisnija, op. a.) človeku na svetu, budući da od nje zavisi sva naša dobrota iliti zloća, sledovatelno i sva sreća iliti nesreća.”

Svi spomenuti učitelji i pedagozi baštinici su toga nauka i njegovi današnji nastavljači u plemenitom pozivu. I dokaz da još nije sve propalo.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: