Iako ove godine padaju čak dvije ključne godišnjice jedne od najvažnijih i najsamosvojnijih ličnosti srpske novije historije, osim znanstvenog skupa u organizaciji beogradskog Pravnog fakulteta i Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta, nešto novinskih i tekstova po portalima, kao i emisije Oko na Radio-televiziji Srbije, ti važni datumi jedva da su obilježeni. Srbija zagušena novim političkim događajima i temperaturom društvenih sukoba nije obratila pažnju na nešto što je se zapravo i danas duboko tiče. U septembru napunilo se, naime, puna dva vijeka od rođenja i 155 godina od ubojstva knjaza Mihaila Obrenovića, velike, tragične figure i izvjesno prvoga vladaoca modernog, evropskog tipa u Srbiji.

Knjaz je, kako vrijeme prolazi, sve fascinantniji u mnogo pogleda. Jedan od najčudnijih i potpuno neobjašnjivih fenomena koji je njegova pojava na političkoj i društvenoj pozornici, tada još uvijek ne sasvim nezavisne Kneževine Srbije, utjelovila jest istinska misterija neusporedive brzine promjene, povijesnoga zaleta koji je Srbija uzela u devetnaestom vijeku – nešto što, čini se, u modernoj Evropi nema precedenta, ni sličnosti. Ako se uzme već samo porijeklo njegovo, to da je bio sin knjaza Miloša Obrenovića, svatko tko imalo zna o ova dva čovjeka, o ocu i sinu, mora ostati zapanjen nad golemim klancem koji stoji između njih dvojice: Miloš je vladar još sasvim turskog doba, sin i moćnik seljačke, zaostale, nepismene Srbije, čovjek koji s evropskim tokovima i mehanizmima vlasti te epohe nema na prvi pogled skoro ništa.

Mihailo je u samo jednoj generaciji poslije upravo antipod ocu.

Počeci nisu obećavali takav epohalni skok.

Mihailo Obrenović je rođen u Šarenom konaku u Kragujevcu (također kao posljedica turskog vakta, kad Srba u Beogradu jedva da ima, jer su od tamo istjerani, pa Kragujevac figurira kao neka vrsta zamjenske Prestonice i glavnog grada), kao sin svemoćnog i surovog Miloša i kneginje Ljubice, jedne također posebne žene koja zaslužuje poseban tekst. Mihailo, međutim, kao najmlađi Knjazov sin nije bio ni viđen da naslijedi oca na toj poziciji. Nakon protjerivanja i abdikacije Miloševe s ocem otišao je u Beč, a kad se bude vratio godinama kasnije – on će doći kao sasvim promijenjena ličnost i pojava, doslovno i simbolički, u evropskom dresu i s bakenbardima, ali i mnogo važnije s idejama prosvjećenosti i modernih društvenih tendencija, makar i u problematičnoj apsolutističkoj formi kako je svoju vlast zamišljao i kako će je i provoditi.

Kao u kakvom renesansnom dramskom motivu, šekspirovskom i marlouvskon, a u smislu političke filozofije makijavelijevskom fortunom, vođen slučajem ili pak sudbinom, na nama je da odlučimo, tu dolazi do strahovitog obrata. Kao i kod nekih drugih velikih ili makar čuvenih vladara – Elizabete od Vindsora kao najpoznatnijem primjeru, ili same njene slavne začinjavke Elizabete I, „Djevičanske Kraljice“, koje su se na prijestol popele „tajnom rukom smjeloga slučaja“, kako pjeva vladika Rade – tako je i knjaz Mihailo Obrenović stupio na podijum historije. Brata mu Milana odnijela je bolest jedva mjesec dana nakon ustoličenja, pa Mihailo 1839. godine potvrdom Porte stupa prvi put na „presto“ – figurativno rečeno, jer Knjaževina kao i dalje vazalna turska država pravoga prijestola nema još. Mihailo Obrenović pred lice nastajuće države dolazi maloljetan, konfuzan i nesiguran, pod paskom lukavih majstora iz Namesništva.

Nije mu išlo. U buni Tome Vučića Perišića zbačen je s vlasti i na njegovo mjesto postavljen je Aleksandar, slabi sin velikog vožda Karađorđa. U neobičnim paralelama s današnjicom, što svatko može tumačiti kako hoće, izbor je osporen i od Otomanskog carstva i od Austrije, ali i nakon drugog prebrojavanja glasova Aleksandar je ponovo potvrđen.

Mihailo Obrenović bježi u Austriju, s misijom povratka koja u njegovoj koncepciji stvari nije uključivala nasilje i takvu smjenu vlasti. U egzilu Knjaz mnogo uči, u širokom rasponu općeg obrazovanja do svladavanja evropskih jezika. Na svojim putovanjima upoznaje i mađarsku groficu Juliju Hunjadi koja će mu postati ženom i koja će ga nadživjeti preko pola stoljeća.  U Beču, u situaciji dostojnoj kakvog psihološkog komada, smješta se kod oca, nasilnog, lukavog i tada ogorčenog Miloša, vladara kojemu smo uza sve njegove mane i čak zločine ipak dužnici u mnogočemu. Taj „suživot“ oca i sina, gdje potonji pazi na očevo imanje i poslove (knjaz Miloš je, sjetimo se, nepismen) i čeka svoj čas, svoj moment, sretnu priliku – trenutak kad kronos napokon rodi kairos – razmišlja, uči i stvara. Osim što je posvećen politici, filozofiji, pravu i društvenim naukama, Mihailo je, što i danas zadivljuje one koji razumiju, nadaren i za umjetnost, za književnost i poeziju. U tom razdoblju napisaće tako i pjesmu „Što se bore misli moje“, jedan od najoriginalnijih tekstova u koji je upisan istinski romantičarski osjećaj kao nigdje u čitavom našem jeziku, sa značenjskim okretom u posljednjoj strofi koja je kao u stihu fiksirano osjećanje stvorila nešto neprolazno, osjećanje sasvim moderno, čak i u našem, današnjem smislu.

Njegov čas, u društvenom i povijesnom pogledu, nakon skoro dvadeset godina ipak je stigao. Obrenovići kao dinastija vraćaju se nakon Svetoandrejske skupštine na vlast 1858. Dvije godine kasnije, a nakon Miloševog upokojenja, Mihailo napokon postaje vladar Srbije. Kažu povjesničari da se vratio kao „iskusan i zreo državnik“. To je nesumnjivo tako. No, mladi vladar ima i društvene i kulturalne silnice koje rade protiv njega i s kojima će se nastaviti boriti do kraja.

Iako rođen na svome tlu, on, naime, nije „narodni čovjek“, formirao se vani i došao izvana, iz strane zemlje pristigao u narod čiji dio i jeste i nije bio, kao i svi najveći i najbolji – dijelom duboko mu pripadajući, a drugim dijelom sebe vječni stranac u svojoj zemlji. Ali za svega nekoliko godina pokazaće se da taj prirodno osjetljiv mladi čovjek neće samo spolja imati evropsku pojavnost na koju smo skrenuli pažnju ranije. Oblanda može biti i najbolja, ali i kad je djelujuća, ostaje samo oblanda. Mladi Knjaz svoje je evropejstvo i modernost nosio pounutreno i svjesno, s namjerom da zaista mijenja stvari. Kao takav, jedinstven, pokušat će nemoguće. U mnogočemu neće uspjeti, ali će i ostvariti priličan dio: stvorit će i, važnije, ustrojiti državu, promijeniti zakone a, iznad svega, donijeti nove i humanističke, zapadne tendencije zaostaloj zemlji. On je prvi obrazovani vladar Srbije.

Vladat će samo osam godina, ali poslije tih osam godina ostavit će Srbiju koja je u nezamislivo kratko vrijeme preskočila vjekove, koja je iz orijentalne zaostalosti skočila u modernost u raznim vidovima. Pritom, Mihailo ne misli samo na Srbiju u najužem obliku – on je bio instrumentalan u razvoju ideje koja do danas nije izgubila na važnosti. Ona je dapače vjerojatno magistralna i non plus ultra subverzivna za sve nas ovdje, ideja koja se izražava naizgled jednostavnim motom i proklamacijom: Balkan balkanskim narodima.

Vladat će samo osam godina, ali poslije tih osam godina ostavit će Srbiju koja je u nezamislivo kratko vrijeme preskočila vjekove, koja je iz orijentalne zaostalosti skočila u modernost u raznim vidovim

Na unutarnjem planu, kako upozorava profesorica dr. Suzana Rajić s Filozofskog fakulteta u Beogradu: taj prvi period Mihailove mladalačke vladavine trajao je kratko. Ali u drugom, od 1860. do 1868., što brojčano nije mnogo, ostavio je Knjaz, kako dr. Rajić kaže „dostignuća kapitalnih razmjera“: zakon koji stvara instituciju bez koje je moderna država nemoguća – ustanovu vlade, odnosno ministarskog savjeta, a uz to i zakone kojima počinje stvaranje moderne srpske vojske – opet po evropskom modelu, ministar obrane biće mu Francuz Ipolit Monden – te komplementarno tome vještu diplomatsku akciju. Tada onaj Kragujevac koji je skupljao viđenije Srbe zamjenjuje onim „zabranjenim gradom“ koji je iz daljine sjajio: Beograd vraća od Turaka, izbacuje iz većine gradova tuđinske garnizone, naročito nakon ubojstva na Čukur-česmi koje je ušlo i u narodnu svijest, tek on ustanovljava od „belog grada“ istinsku buduću Prestonicu i glavni grad, do danas, što na simboličkoj i sasvim praktičnoj razini ima nesagledivu važnost.

Kao prosvijećen čovjek, Knjaz razmišlja o onome što vjekovima zaostaloj Srbiji najviše treba pored slobode: unapređivanje društva na najosnovnijoj razini, opismenjavanje, svaki duhovni, kulturni i politički razvoj, kao temelje, a onda ostale reforme sukladne stanju stvari u zemlji silom izdvojenoj od svoga nekadašnjeg evropskog pripadništva. On vidi da je Srbija i dalje uglavnom zajednica, a ne društvo, pa joj moderne institucije, po njemu, tada još „ne trebaju“ u usporedbi s osnovnim osvješćivanjem i napretkom u bazičnim stvarima koje je većina učene Evrope ostvarivala kroz mnogo dulji period i povoljnije okolnosti.

Kad se sve sabere i oduzme s ove vremenske distance, u osam godina Mihailove apsolutističke vlasti Srbija je, što god tko mislio, grabila ogromnim koracima naprijed. To se, da ne zaboravimo, tiče i nas odavde: koliko god je u raznim dijelovima gdje živi južnoslavenski puk tada bilo umnih i učenih ljudi koji su inzistirali na jedinstvu ovih naroda u smislu buduće potrebe zajedničke države koja će se ostvariti jednom, kao jedini istinski krov za sve narode ovdje, tek je Knjaz Mihailo kao prvi s pozicije istinske političke moći, kao vladar, svjesno uzeo Srbiji za zadatak da bude, onom čuvenom sintagmom, „jugoslavenski Pijemont“ –  ideja oko koje će se decenijama poslije Knjazovog preranog odlaska skupljati doslovno sva duhovna elita i apsolutno najveći stvaraoci našega modernog umjetničkog, nadasve književnog kanona.

Uopće, u pogledu kulture, kao izraza duha, Mihailo Obrenović je sinegdoha modernizacije Srbije, a kao važnog njenog dijela i stvaranja i aktivnog života tek nastajuće i prve prave građanske klase. Česta i refleksna asocijacija na njega danas, čak i u najširoj svijesti ljudi jeste onaj Beograd salona, klavira, austrijskih i čeških kompozitora i kapel-majstora, balova i novonapisane muzike, slikara i kazališnih komada. To nije pogrešna projekcija. U fatalnoj 1868., knez Mihailo Obrenović je pokrenuo osnivanje beogradskog narodnog pozorišta koje će biti otvoreno godinu kasnije. Iste godine kad u spomen i čast u promet bude pušten i kovani novac s Knjazovim likom, odnosno kako historiografija potresno ustvrđuje – prvi srpski novac poslije srednjega vijeka.

Kao i većina srpskih reformatora, u zastrašujućim sličnostima, i Mihailo Obrenović je imao mnogo neprijatelja. Zavjerom nekoliko frakcija i različitih interesa, političkih koncepcija, ali i pizme, ličnih računa, oko njega se sve više stezao krug.

Dok je kasnog popodneva 29. maja (danas 10. juna) 1868. godine bio u uobičajenoj šetnji i vožnji Košutnjakom, Knjazu sa svitom prišla su dvojica ljudi –  braća Radovanović, opozicionari, republikanci, bijesni zbog svoga trećega brata što je zbog zavjere protiv Knjaza ležao u zatvoru. Poput negativaca u vesternima, izašli su u svečanim crnim odijelima i cilindrima, i iskočivši pred Mihailovu kočiju ispalili nekoliko metaka u vladara i njegov anturaž. Knjaz je izdahnuo gotovo odmah tu, u blizini Hajdučke česme na Košutnjaku.

S historijskim odmakom i pogledom na modernizatorski potencijal i praksu ovoga vladara, kao i njegovog programa, a u njemu i masterplana o jednoj, zajedničkoj zemlji Južnih Slavena, možda ima neke dublje veze što će tu, na istom mjestu, 110 godina kasnije biti održan legendarni koncert najvažnije muzičke grupe te zemlje o kojoj je u najranijoj formi sanjao ovaj čovjek ispred svoga vremena.