I nakon punih dvadeset godina izvođenja, monodrama „Minhauzen“, nastala kao ideja redatelja Borisa Kovačevića, a u izvedbi Vilija Matule, ne prestaje plijeniti pozornost publike. To dokazuje i puna krovna terasa Centra mladih Ribnjak na kojoj je, u sklopu ovogodišnjih Ljetnih noći Teatra Exit, odigrana još jedna njezina izvedba. Takvo stanje stvari nije neočekivano, budući da su legende o barunu Minhauzenu i inače već stoljećima opstale među publikom diljem svijeta, što kao zabavne priče za djecu, a što kao dio antologije europske satire i groteske.

Pripadajući lepezi ličnosti nastaloj u okviru tradicionalnog poimanja scenske komedije, barun Minhauzen pripada onoj kategoriji likova čija se humorističnost temelji na konzistentnom pridržavanju jedne tematizirane, ismijavane osobine koju oni svojim stavom dovode do krajnosti. Kao što je Moliereov Harpagon škrt ili Držićev Maro rasipan, tako je Minhauzen iz njemačkih pučkih humorističkih pripovjedaka lažljiv. Ta negativna osobina utjelovljena u liku Minhauzena očito je prezentirana na vrlo dojmljiv i originalan način budući da je, od svih literarnih junaka sličnoga ponašanja, upravo Minhauzen u svijesti velikog broja ljudi ostao prepoznat kao tipski, globalno najprepoznatljiviji lažac, a njegovo ime sinonim za lažno svjedočenje, lažno predstavljanje i laž općenito, otprilike podjednako kao i Pinokijevo, usprkos tome što je potonji tu ulogu dobio pomalo nezasluženo, budući da u izvornoj Kolodijevoj priči slavnom lutku nos raste neovisno o tome govorio on istinu ili ne, dok se u Diznijevoj adaptaciji rast nosa kao posljedica laži pojavljuje samo u jednoj, za tijek radnje ustvari nebitnoj sceni. No kako bilo, iz svega navedenog proizlazi kako još jedno ponavljanje motiva slavnih Minhauzenovih izmišljenih pustolovina iz svih krajeva svijeta, tobožnjeg prijateljevanja s kraljevima, carevima i sultanima, te proživljavanja nemogućih pothvata, poput slavnog leta na topovskoj kugli preko oceana, predstavlja vrlo djelotvoran recept za dobar odaziv i pozitivnu reakciju publike.

Ipak, glavna karakteristika ove varijante uprizorenja Minhauzenovih doživljaja počiva u njezinom scenskom minimalizmu, potpunoj odsutnosti kako scenografije tako i specifične kostimografije. Pozornicu upotpunjava samo lik Minhauzena, pojavom identičan bilo kome iz publike, koji tijekom čitavog trajanja predstave prepričava svoje dogodovštine, sve jednu luđu i nevjerojatniju od druge. Svrha odabira takvog načina prilično je jasna. Osim što dokazuje Matuline glumačko-pripovjedačke vještine, ona razgolićuje laž tj. lašca do krajnjih granica, ostavljajući pred publikom samo ono što je od cijele priče faktički točno – postojanje onoga tko iskonstruiranu priču iznosi, i to ne unutar te priče nego sada i ovdje, pred nama.

Upravo je takav izgled scene i naratora ono što Kovačevićevu i Matulinu „Minhauzenu“ daje veliku dozu modernosti. Dok se barun Minhauzen kakvog smo iz ranijih iskustava navikli vidjeti, u slikovnicama, crtićima ili možda vrhunskom filmu Teri Gilijama iz 1988. godine, u novovjekovnoj plemićkoj odori kao protagonist dogodovština koje se u pravilu ne prikazuju kao prepričavanja nego poput događaja koje iz pozicije gledatelja zajedno s njim proživljavamo u realnom vremenu, obično doima kao relikt prošlosti, Minhauzen kojeg utjelovljuje Matula postaje jedan od nas. Takva je predodžba puno točnija, jer stvarne minhauze ne bi trebalo tražiti među povijesnim ličnostima koje su svojim ponašanjem vjerojatno utjecale na nastanak legende o Minhauzovim doživljajima, poput „markiza“ Sen-Žermena koji je francuskim velikašima prodavao priču da je star tristo godina iz čega je proizlazilo i da mu pripada pravo na velike količine njihovih posjeda, ili Alesandra Kaljostra koji je talijanskim bankarima prodavao vlastiti urin tvrdeći da isti posjeduje čudotvorne iscjeliteljske moći, ili možda Đakoma Kazanove koji je tvrdio kako je spavao sa stotinama žena, a tom je pričom na koncu mnoge zbilja uspijevao zavesti. Naprotiv, stvarne minhauzene treba tražiti upravo u vlastitoj okolini, jer svatko od nas poznaje barem jednog. Barem po jednog Minhauzena moguće je naći u svakoj obližnjem kafiću, ispred samoposluge ili na tržnici. To je ona kategorija ljudi za koje svi okupljeni znaju da su im priče u najmanju ruku preuveličane, ali im se svejedno pušta da ih govore jer su i dalje zanimljive. O laganju današnjih političara, kao i njihovih dežurnih medijskih portparola, zbog prevelike očitosti, ovaj put neće biti riječi. Kao ni o tome da baš kao što su navedene osobe iz prošlosti uspješno podvaljivale laž pod istinu zahvaljujući nedostatnom dotoku informacija u starom svijetu, tako u današnjem globalnom društvu mnogi uspješno podmeću dezinformacije upravo zahvaljujući preplavljenosti podacima iz stotina izvora kojima je svatko od nas svakodnevno izložen.

Laži su, dakle, naša svakodnevica, bile i ostale. Kao što je svojedobno napisao Dobrica Ćosić: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

No, budući da su kazališne predstave, podjednako kao i filmovi ili serije, u glavnini ionako utemeljeni na izmišljenim pričama, iznošenje laži na kazališnim daskama, za razliku od ostatka svijeta, itekako je dobrodošlo. Poglavito ako se pritom radi o izvedbama čija je kvaliteta uistinu visoka, a „Minhauzen“ Borisa Kovačevića svakako pripada u tu kategoriju. Vjerujte mi na riječ…