Loše i gore

Piše: Dušan Cvetanović

Ova godina je vrlo egzaktno pokazala da od lošeg uvijek može gore. Nakon dvije godine pandemije, zatvaranja, mjera i ograničenja, dočekao nas je rat, inflacija, prijetnja svjetske ekonomske krize i daljnjih ratnih sukoba i eskalacija i to najvećih svjetskih igrača, SAD-a, Rusije i Kine
Gužve ispred banaka zbog konverzije kune u euro. Foto: Željko Hladika/PIXSELL

Godina iza nas zasigurno je jedna od onih koja već sada ima rezervirano mjesto u udžbenicima povijesti. Kada se za nekoliko godina prašina slegne, a povjesničari revaloriziraju, saberu i oduzmu sve uzroke, povode i posljedice, svatko iz svog ideološkog rakursa, 2022. godina će se zasigurno smjestiti na neke od istaknutih stranica moderne historiografije. Godina je to u kojoj se na svjetsku pozornicu vratio „hladni rat“, koji u ovom stadiju više i nije tako hladan. Nakon više decenija primirja, nuklearni sukob vratio se u modu, a izgledi za detonacijama nuklearnih bojevih glava danas su možda i veći nego što je to bilo u doba „slavne“ kubanske krize.

Rat u Ukrajini, sada već vrlo otvoreni rat Rusije i kolektivnog Zapada, najvažniji je geopolitički i društveni događaj u Europi, ali i čitavom svijetu. Kada smo prije nešto više od godinu dana ulazili u novu godinu, glavna i isključiva svjetska preokupacija bio je virus pod imenom kovid-19. Bilo je gotovo nezamislivo da će samo mjesec i pol dana kasnije izbiti ratni sukob, jedan od onih za koje smo vjerovali da nikad neće izaći iz sfere teorije. No, rat je krenuo i do dan danas nije stao. S druge strane, kovid-19 koji nas je terorizirao zdravstveno, politički i na sve druge moguće načine nestao je preko noći kao da nikada nije ni postojao. Mnogima ta promjena nije teško pala, pa su se s brojanja mrtvih od virusa prebacili na brojanje mrtvih na bojištima Ukrajine.

12.03.2022., Yavoriv, Ukrajina. Foto: Milan Sabic/PIXSELL

Uskoro ulazimo u drugu godinu sukoba u kojem ginu deseci hiljada ljudi i koji je po svojoj okrutnosti i ubojitosti vrlo sličan dvama prethodnim svjetskim ratovima. Ukrajina, uz masovnu pomoć Zapada, uspijeva zaustaviti daljnja ruska napredovanja, no kraja rata nema na vidiku. Rat je donio kaos u Europu, inflaciju i političku paranoju. Kako u svakom ratu prva stradava istina, takav scenarij gledamo ponovo. Bez obzira na vrijeme u kojem živimo i bez obzira koliko napredni bili i s koliko znanja raspolagali, isti propagandni alati i metode jednako dobro funkcioniraju danas kao što su funkcionirali i prije stotinu godina. Stvoreni su nepomirljivi politički tabori i preko noći je zavladao princip: „Ako nisi s nama, protiv nas si“, a na zagovaranje mira i politika koje vode ka prekidu ubijanja gleda se kao na izdaju. Obje strane zainteresirane su isključivo za potpunu pobjedu uz potpuni poraz protivnika. Sve to gledali smo kroz povijest desetke i stotine puta i zadivljujuća je ta nesposobnost novih generacija da nešto nauče od onih prije.

Sukob koji je počeo u Ukrajini vrlo brzo postao je svjetski. Iako se ratne operacije vode samo na teritoriju Ukrajine, u ratu kroz opremu i vojnu pomoć sudjeluju svi bitni svjetski igrači. S jedne strane SAD, Velika Britanija, Kanada i Europska unija, a s druge Kina, Indija i Iran. Svi imaju svoju računicu što žele postići i nitko ne odstupa ni milimetra. Novca, vojne opreme i interesa je još uvijek puno, pa rat može trajati još godinama.

I dok u svijetu bjesni rat i vladaju krize svih vrsta i intenziteta, istovremeno se u Hrvatskoj ne događa gotovo ništa zanimljivo. Vladajuća politička garnitura eutanazirala je domaću političku scenu. Osim redovitih korupcijskih afera na koje su svi oguglali, teško da se išta zanimljivoga dogodilo. Hrvatska je kao država od ulaska u EU na svojevrsnom autopilotu u kojem ispunjava zadaće Brisela i skuplja članstva u standardnim europskim klubovima. S istekom godine, Hrvatska je postala članicom eurozone i Šengena. Granične rampe i policija otišle su u povijest, baš kao i kuna nakon gotovo tri desetljeća postojanja. Hrvatska se time riješila još dvije brige: kontrole dijela granice i monetarne politike. Odsad će o njima brinuti europske institucije i njihove službe koje znaju puno bolje što Hrvatskoj treba od vlasti u Zagrebu.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Na domaćem planu, političari se još uvijek bave posljedicama potresa koji je porušio već porušenu Baniju prije tri godine. Dosad je obnovljeno manje od deset kuća. Najbolji komentar čitave situacije dao je predsjednik države Zoran Milanović koji je izračunao da je više kuća na Baniji obnovila Republika Srpska nego Republika Hrvatska. U međuvremenu je Državni zavod za statistiku s godinu dana zakašnjenja uspio sabrati rezultate popisa stanovništva i doći do zaključka da smo u deset godina izgubili još 400.000 stanovnika. Nije loše, ali bit će još gore.

Ova godina je vrlo egzaktno pokazala da od lošeg uvijek može gore. Nakon dvije godine pandemije, zatvaranja, mjera i ograničenja, dočekao nas je rat, inflacija, prijetnja svjetske ekonomske krize i daljnjih ratnih sukoba i eskalacija i to najvećih svjetskih igrača, SAD-a, Rusije i Kine. Očekivati bolje i biti optimističan u takvim uvjetima nije previše utemeljeno.  Vjerojatnost da situacija postane gora trenutno je puno realnija od drugih, pozitivnijih scenarija. Treba razmišljati pozitivno, ali svakako ne treba pretjerivati.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: