Kao što je rat Rusije i Ukrajine iz fokusa globalne javnosti potpuno potisnuo virus Covid 19, mada ovaj, naravno, nije nestao, tako je i najnovija epizoda izraelsko-palestinskog sukoba u zapećak javnog interesa na globalnom nivou bacila donedavno ubjedljivo najatraktivniju temu: rusko-ukrajinski rat. U tom smislu ni Srbija nije izuzetak. Ipak, javna percepcija oba ova rata u Srbiji je dobrano drukčija nego u ostatku Evrope. Kad je riječ o rusko-ukrajinskom ratu, Srbija je u Evropi izuzetak jer nije uvela sankcije Rusiji. Istini za volju, tu Srbija baš i nije potpuni izuzetak, čak i na zapadnom Balkanu, pošto sankcije Rusiji nije uvela ni BiH (da ovdje ne potežemo Bjelorusiju). Međutim, kad je riječ o BiH, jedini razlog za ovakvu politiku je veto iz Republike Srpske, dok je stav u Federaciji BiH sasvim usklađen s dominantnim raspoloženjem u zapadnoj Evropi i Americi. U Srbiji pak, stav najvećeg dijela javnosti vrlo je otvoreno proruski, te se vlastima nikako ne isplati koketirati sa idejom uvođenja sankcija Moskvi.

Ima kod Miljenka Smoje onaj božanstven detalj kad su početkom dvadesetog vijeka zaratili Japan i Rusija, pa se Splićani podijelili na „navijače Japana“ i „navijače Rusije“. Smojini Splićani jako su nalik na današnju javnost u južnoslovenskim zemljama. Kao da u svijetu ne može da izbije rat, a da se ljudi ne podijele na one koji podržavaju jednu i one koji podržavaju drugu stranu. Te podjele su ponegdje neobično jednostavne. U BiH, primjera radi, Bošnjaci su listom propalestinski, a Srbi i Hrvati proizraelski nastrojeni. To je donekle povezano sa sjećanjem na rat devedesetih, odnosno sa bošnjačkim istovjerničkim identifikovanjem sa Palestincima, dok Srbi i Hrvati pamte da su Palestinci u tom ratu bili na bošnjačkoj strani. Situacija u Srbiji je drugačija, mada nekih sličnosti ima, prvenstveno kod jake identifikacije Bošnjaka u Srbiji (prvenstveno u Novom Pazaru i susjednim sandžačkim opštinama) sa Palestincima. I kod samih Srba, međutim, kod običnog naroda, ako je suditi po reakcijama ljudi iz neke tipične „voks populi“ fascikle (prodavci na pijaci, taksisti, putnici u gradskom prevozu), dominira solidarnost sa palestinskim civilima. Kad je riječ o stavu „običnog naroda“ ne treba zaboraviti ni tradiciju „politike nesvrstanosti“ kao i otvoreno propalestinske spoljne politike SFRJ. Palestinci su u drugoj polovini dvadesetog vijeka u Jugoslaviji često bivali prisutni kao studenti, primjera radi, a to „kolektivno sjećanje“ do dana današnjeg ostvaruje neki uticaj.

Srpski politički vrh vidno se trudi da u ovoj situaciji ne zauzima strane. Još od prije sukoba, službeni Beograd uspjeva da održava dobre političke odnose i sa Izraelom i sa Palestinom. Izraelske investicije u Beograd, naročito kad je riječ o šoping centrima vidljive su lako na svakodnevnom nivou. Takođe, neki istaknuti palestinski lideri, političari i poslovni ljudi povezivani su sa određenim vrlo popularnim privrednim projektima poput „Beograda na vodi“. Ne treba zaboraviti ni da je pred kraj Trampovog mandata, u onom sporazumu između Vučića i Tačija, kao kolateralni momenat provučeno i „izraelsko pitanje“ što je za posljedicu imalo da je Izrael priznao nezavisnost Kosova, a Srbija je formalno priznala Jerusalim kao glavni grad Izraela. Službeni Beograd stoga ne želi da se svrstava, nego vodi politiku u skladu sa dominantnim globalnim trendovima, što znači i da ne pravi „lakejske“ poteze poput onog koji je u UN-u napravio službeni Zagreb kad se svrstao na američku „magareću klupu“ onih koji nisu glasali za poziv na promptni prekid vatre i nasilja. Nije ni politika Beograda ovdje pretjerano proaktivna, nije takođe ni regionalno „inokosna“ kao u slučaju rusko-ukrajinskog sukoba, ali, eto, uspjeva ipak biti barem nominalno koliko-toliko principijelna u osuđivanju svake vrste nasilja i protivpravnog djelovanja.

Najneobičnija stvar u Srbiji u ovom kontekstu je svrstavanje profesionalnih medija. Po svjedočenjima ljudi iz pojedinih zapadnih ambasada, među diplomatama u Beogradu po ovom pitanju postoji stanovita zbunjenost. Naime, za razliku od faktički cijelog ostatka Evrope, gdje je praktično neizbježno pravilo da su mediji s lijevo-liberalne strane propalestinski nastrojeni, dok su oni desno-konzervativni proizraelski, u Srbiji se stiče dojam da je upravo suprotno. Po opštem mišljenju, nedjeljni list koji najnedvosmislenije zastupa lijevo-liberalnu stranu društvenog spektra – beogradsko Vreme – zauzima dosta žestoko i čvrsto ukorijenjenu proizraelsku poziciju, dok desničarski Pečat u tekstovima skoro svih svojih istaknutijih autora drži palestinsku stranu. I zaista, dovoljno je pročitati bilo koji od posljednjih četiri-pet brojeva ovih magazina pa se plastično uvjeriti da je ovaj utisak sasvim ispravan. Zašto je to tako mogla bi biti tema za posebnu multifaktorsku analizu, ali ovdje je dovoljno notirati tu vrstu neobičnosti i primijetiti da onaj dio javnosti koji se i u drugim situacijama suprostavljao angloameričkom hegemonom imperijalizmu i u ovom slučaju zauzima poziciju koja je kontra toj dominantnoj politici. U tom smislu, solidarnost sa Palestinom i Palestincima tu nije bazirana na zajedničkoj religiji, nego na nekim univerzalnim etičkim principima.