Na ovogodišnjem obeležavanju godišnjice akcije Oluja, premijer Hrvatske Andrej Plenković ponovio je poruku koja se i mnogih ranijih godina mogla čuti i sa ove i sa mnogih drugih govornica. „Danas jasno poručujemo svima, a naročito onima koji su to juče govorili – Oluja je oslobodilačka operacija, temelj hrvatske slobode, Oluja je temelj hrvatske države i Hrvatska nikada i nikome neće dopustiti napad na Oluju, na hrvatske branitelje, na vojnike, na policajce”, rekao je Plenković i dodao da Zagreb neće nikada prihvatiti ni optužnice koje dolaze od tužilaštva u Beogradu, od Srbije, koja, kako je rekao, pretenduje da bude „regionalni tužilac i sudija”. „To tako neće ići. I stoga smo i do sada preduzimali sve mere da takve optužnice niti ne razmatramo, niti ne prihvatamo. To je važna poruka za one koji su Hrvatskoj osigurali slobodu”, bio je jasan Plenković o tome kome pripada prednost i pravda u procesima za koje se sve preduzima da ni ne dođu u razmatranje, kako je sam naglasio.
Baš tih dana, koji su i jedan od retkih perioda u godini kada ove teme dobijaju malo više javnog prostora, mediji su objavili slučaj Nevenke Dobrić iz Crkvenog Boka kod Siska. Ona je tužila Hrvatsku zbog ubistva dvanaestogodišnjeg sina u akciji Oluja, ali je, umesto očekivane odštete, od hrvatskih sudova dobila račun na 5.000 evra za sudske troškove, koje mora da plati zbog izgubljene tužbe. „Odlučila sam da tužim Hrvatsku zbog ubistva mog deteta. Pravdu još nisam dostigla, jer sam sve sporove pred hrvatskim sudovima izgubila, počev od opštinskog preko županijskog do Vrhovnog suda“, rekla je Dobrićeva za medije i objasnila da se prošle godine prijavila za naknadu na osnovu novog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata koji je stupio na snagu 2021. godine. „Nakon godinu dana sam dobila odbijenicu, uz obrazloženje da smo mi bili pomagači paravojnih jedinica protiv hrvatske vojske, što dete od 12 godina i ja kao žena nismo mogli biti.“
U zakonu je, naime, navedeno da prava civilnih žrtava rata ne mogu ostvariti „pripadnici, pomagači ili saradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih jedinica koji su učestvovali u oružanoj agresiji na RH i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju“. Kako su ove formulacije vrlo opšte i ostavljaju prostor za subjektivno tumačenje, već su kod samog donošenja zakona postojale bojazni da će se odnositi baš na civilne žrtve srpske nacionalnosti. I da će njihove tužbe biti rešavane po nedavno definisanom principu „niti ne razmatramo, niti ne prihvatamo“.
Početkom jula ove godine, objavljen je i poslednji godišnji izveštaj Evropske komisije o vladavini prava u državama članicama EU, koji se sastoji od uporednih podataka o nezavisnosti, kvalitetu i efikasnosti nacionalnih pravosudnih sistema država članica. U izvještaju Evropska komisija primećuje da je, kad je Hrvatska u pitanju, uprkos nekim pozitivnim pomacima u 2022. godini, poverenje u nezavisnost pravosuđa i dalje na vrlo niskom nivou. A pored ostalih, kritike koje su upućene odnose se na – sporost pravosuđa. I to bi mogao da bude čak i optimistični znak za slučajeve poput gospođe Dobrić, međutim, u isto vreme se čini da ni ta primećena i dokumentovana sporost sistema nije jednako raspoređena. Na to su, opet ovog leta, ukazali iz organizacija sa sedištem u Srbiji koje se, između ostalog, bave praćenjem suđenja za ratne zločine. Oni su istakli da se početkom letnjeg perioda povećava broj hapšenja Srba i podizanja optužnica za ratne zločine. Nakon što su u junu u Hrvatskoj uhapšena dvojica Srba iz Baranje, pod optužbom da su počinili ratne zločine 1991. godine, ponovo je aktuelizovano pitanje zašto je među optuženima toliki broj onih koji su do sada redovno dolazili u Hrvatsku ili je zapravo nikada nisu napuštali i zašto spiskovi optuženih i osumnjičenih nisu pouzdani. Prema podacima DIC Veritas, od početka ove godine, pored pomenute dvojice Baranjaca, uhapšene su još četiri osobe srpske nacionalnosti sa područja Hrvatske, trojica su uhapšena po hrvatskim međunarodnim poternicama van Hrvatske i jedan prilikom ulaska iz Srbije u Hrvatsku. Mnogi u ovome vide trend zastrašivanja koji se svake godine intenzivira pred početak godišnjih odmora.
