I ove godine će uoči godišnjice oslobođenja djece iz ustaškog logora u Jastrebarskom biti organiziran i opskurni skup filoustaškog Hrvatskog žrtvoslovnog društva posvećen, kako kažu, godišnjici „partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad“.

Logor Jastrebarsko bio je jedan od nekoliko dječjih koncentracijskih logora u NDH, osnovan u julu 1942. uz učešće Katoličke crkve i uz dozvolu ustaške vlade, a u njemu je bilo zatočeno više od 3.000 djece uglavnom porijeklom s područja Kozare i Korduna. To je bio je jedan od nekoliko dječjih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske u logoru je za svega par mjeseci umrlo najmanje 449 djece. Neki podaci govore i o mnogo većim brojkama.

U najavi „komemoracije“ čiji su organizatori, pored Hrvatskog žrtvoslovnog društva, još i Udruga policije branitelja Jastrebarsko i Župa sv. Nikole biskupa, stoji da će biti posvećena „nevinoj patnji hrvatskih žrtava.“

„Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, koji se obilježava 23. kolovoza, u Jastrebarskom će dan ranije u subotu 22. kolovoza i ove godine biti održana prigodna komemoracija kojom će se ujedno obilježiti i 78. godišnjica partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, koji se dogodio 26. kolovoza 1942.“, stoji u pozivu koji je objavio lokalni Radio Jaska.

Predviđen je i program s prigodnim izlaganjima gdje će se govoriti o „Dječjem domu za ratnu siročad i ulozi kardinala Stepinca, svećenika, časnih sestara i ostalih dobrotvornih udruga i pojedinaca o brizi za djecu“.

Nije ovo prvi put da se partizansko oslobađanje ustaškog dječjeg koncentracijskog logora, jedinog logora u ratom zahvaćenoj Europi isključivo namijenjenom djeci do 14 godina, naziva napadom partizana na „dom za ratnu siročad“. Nije prvi put da se oslobodioci predstavljaju kao zlotvori, a dželati kao „dobrotvori“. Većina djece u logoru Jastrebarsko bila je neishranjena i bolesna, a u samo par mjeseci je umrlo ili ubijeno najmanje njih 449 ili njih desetero dnevno. Mjesni grobar Franjo Ilovar vodio je preciznu evidenciju o sahranama o čemu je svjedočio nakon rata. Možda su „dobrotvori“ zaslužni što taj broj nije bio i mnogo veći, što su partizani uopće imali koga da spašavaju (ili napadaju, ako pitate „dobrotvore“). Ne bi bio prvi put ni da se na ovakvom skupu ukažu predstavnici nekog ministarstva.

Bilo bi, međutim, iznenađujuće da nadležni organi prestanu pasivno da promatraju i da konačno počnu reagirati na sramotne i opasne pokušaje prekrajanja povijesti.