Gotovo godinu dana nakon razornog potresa na Baniji, u kojem su bez krova nad glavom ostale stotine građana te siromašne i zaboravljene regije, stanje je i dalje jednako beznadno. Kontejneri koji su u prvim danima nakon potresa entuzijastično pristigli na Baniju, kako bi od zime i hladnoće zaštitili one koji su ostali bez svega, umjesto privremenog rješenja postali su jedini dom za nesretne ljude. Umjesto brze i efikasne obnove s ciljem vraćanja života i revitalizacije toga kraja, dobili smo novu birokratsku trakavicu u kojoj je bitnije sve drugo od samih ljudi. Vijesti o uručivanju ključeva novih kuća žrtvama potresa nismo dočekali, ali su mediji puni priča o prokišnjavanju kontejnera i nezadovoljstvu sporošću državnih tijela u uklanjaju ruševina i izradi projekata obnove.

Kao šlag na tortu birokratskog kaosa u koji se obnova pretvorila došla je pomalo nadrealna vijest da država raspisuje natječaj za reklamnu kampanju o obnovi. Tako je Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje raspisao natječaje vrijedne više od dva milijuna kuna kako bi se medijski i na druge načine reklamirala izgradnja novih stambenih jedinica. Tako će navedeni ured nabaviti: 500 kemijskih olovaka, 500 blokića za pisanje, 1.000 mapa, 200 USB stikova s dotiskom, a tu su i kišobrani i 100 kabanica. U natječaju se spominju i radijski i televizijski spot te lokalna i nacionalna radijska i televizijska kampanja. Sve je razrađeno do zadnjeg detalja, uključivši i kampanju na društvenim mrežama.

Kod običnog čovjeka, nenaviklog na birokratski svijet u kojem su prioriteti postavljeni potpuno nakaradno, ova vijest može izazvati isključivo grčenje želuca i tešku glavobolju. Postoji li uopće bolji način da se dočara nesposobnost države da odradi bilo koji projekt bitan za građane od prikazanog? Bavljenje kišobranima, olovkama i kabanicama te promocija obnove koja na terenu, u realnom životu, praktički ne postoji, vrhunski su dokazi izostanka bilo kakve socijalne inteligencije čelnika sustava koji kontroliraju procese.

Naravno, reklamna kampanja nepostojeće obnove usred zime, koju žrtve dočekuju u kontejnerima, ne ide na dušu samo hrvatskim birokratima, već i onim europskim koji su za jednu stepenicu gori i neosjetljiviji od ovih domaćih. Obveza reklamiranja projekata EU-a sastavni je dio svakog europskog financiranja, ali to nikako ne znači da tu birokratsku obvezu treba pretvoriti u ismijavanje građana i zdravog razuma. A ova kampanja je upravo to. Uostalom, kome se i zašto reklamira obnova i koga uopće treba uvjeravati da je izgradnja domova koristan društveni projekt? Birokratska krutost koja ne poznaje iznimke niti se prilagođava stvarnosti najčešće i završava kao u ovom slučaju, kao parodija u kojoj se žrtve nanovo izlažu poniženju. Gledati ministre i dužnosnike kako paradiraju u kabanicama s logom projekta obnove ili potpisuju ugovore brendiranim kemijskim olovkama je zadnja stvar koja ikoga zanima. Pogotovo ljude koji već mjesecima obijaju državne urede s prikupljenom dokumentacijom i slušaju opravdanja zašto će Božić i Novu godinu dočekati u kontejneru.

Reklamiranje nepostojeće obnove možda je najplastičniji prikaz promašenosti načina i procedure iskorištavanja sredstava iz europskih fondova, koji je sve očitiji. Zadovoljavanje puke forme propisane bezbrojnim pravilnicima sve češće postaje jedini kriterij za dodjelu sredstava, a konačni rezultati padaju u drugi plan. Tako će za pet ili deset godina, kada se bude provodila evaluacija projekta obnove, u konačnim izvješćima zasigurno stajati da su sve stavke izvedene u skladu s pravilima i na vrijeme. Narudžba, tisak i podjela kemijskih olovaka i kišobrana dobit će najvišu ocjenu kakvog europskog birokrata, sva sredstva će biti raspoređena po kućicama i uglavnom pravilno proknjižena. Istovremeno, Banija će vrlo vjerojatno ostati prazna, jer će u vihoru birokratske oluje, u kojoj svaki proces traje čitavu vječnost, ljudi odustati od sizifovskog posla izgradnje života u takvim neprijateljskim uvjetima. Mnogi su zbog sličnih razloga već napustili svoju djedovinu, a birokracija i nesposobnost državnih tijela dodatno će razuvjeriti svakoga kome padnu na pamet lude ideje o životu na tom prostoru. Na kraju balade, već sada možemo naslutiti da će kakva državna agencija iz europskih fondova naručiti i platiti projekt radnog naziva “Zašto je Hrvatska izgubila polovicu svog stanovništva?” Naravno, i za taj projekt tiskat će se 500 kemijskih olovaka, 500 blokića za pisanje, 1.000 mapa, 200 USB stikova s dotiskom, a tu će biti i neizostavni kišobrani i 100 kabanica. Jer, ponovimo, ključ je dobro izreklamirati projekt, a ne riješiti problem zbog kojeg sve te institucije i tisuće i tisuće birokrata zapravo postoje.