Tradicionalno se prilikom ispraćaja stare i dočeka nove godine poželi puno bolja, uspješnija i mirnija nova godina. I naravno, svake godine iznova se takve želje pokažu uzaludnima, pa nas nova godina često već u prvim danima iznenadi kakvim poplavama, potresima, pandemijama ili ratovima. Zaredali su se takvi crni scenariji proteklih godina, pa nije za (ne)očekivati da i ova nova godina bude drugačija. Ako prirodne katastrofe i omanu, bit će to godina u kojoj nas čeka pravi politički, izborni super maraton kojeg možemo svrstati u ravan s prirodnim katastrofama. Kombinacija parlamentarnih, predsjedničkih i europskih izbora u istoj godini nikada nije viđena u hrvatskoj političkoj povijesti i jamči da će političke podjele i ideološki ratovi biti središnja tema čitave nadolazeće godine.
Prije političkih obračuna koji neće započeti prije proljeća, Hrvatsku očekuje još jedan važan izbor koji u ovom trenutku prolazi ispod radara šire javnosti. U posljednjim danima stare godine zatvoren je natječaj za izbor novog glavnog državnog odvjetnika, vrlo važne figure u sustavu pravosudne vlasti. Iako potpuno devastiranog ugleda, Državno odvjetništvo je i dalje jedna od ključnih poluga države koje svojim optužnicama i procesima možda i najčešće puni medije, ali i često utječe na politički smjer zemlje.
Nakon godina skandala koje su kreirali sami glavni državni odvjetnici, popularnost same pozicije poprilično se istopila, pa se na natječaj javilo svega četiri kandidata. Nakon Dražena Jelinića koji je ekspresno smijenjen kada se otkrilo da je član nekakve masonske udruge i Zlate Hrvoj Šipek koja je u jednom mandatu generirala pola tuceta raznoraznih afera i aferica, nije ostalo puno onih koji se žele staviti na raspolaganje i izložiti sudu javnosti, medija i politike.
Od onih koji su istaknuli kandidature troje njih je široj javnosti poprilično nepoznato, što je i razumljivo za pravne profesionalce čiji posao nikada nije bio vezan uz medije. Ipak, četvrto ime na popisu kandidata javnosti je izuzetno poznato. Doslovno posljednjeg dana roka svoju kandidaturu predao je i poznati sudac Ivan Turudić. Nekoć sudac Županijskog suda u Zagrebu, a danas Visokog kaznenog suda, Turudić na papiru izgleda kao savršen kandidat za preuzimanje pozicije glavnog državnog odvjetnika – medijski visoko eksponiran i politički poprilično podoban, često povezivan s HDZ-om. Zahvaljujući toj stranci, Turudić u svojoj biografiji ima i funkciju pomoćnika ministra pravosuđa koju je obnašao prije više od dva desetljeća. Od tog vremena Turudić se penje po ljestvicama pravosudnih institucija, a pozicija glavnog državnog odvjetnika očito mu izgleda kao kruna vlastite pravosudne karijere. Turudić je kroz godine u javnosti izgradio imidž suca-političara koji rado gostuje u medijima, ali je dojam da nije uspio stvoriti iole značajnu bazu obožavatelja s obzirom na to da prevladava mišljenje o njemu kao stranačkom čovjeku kroz kojeg politika kontrolira procese u nominalno neovisnom pravosudnom sustavu.
Vladajući imaju izbor, odabrati nepoznatog profesionalca iz sustava koji potencijalno koliko toliko poznaje mane i potrebe institucije ili odabrati sebi sklonog pravosudno-političkog šoumena koji će većinu vremena skretati pažnju na sebe i zasigurno značajno doprinijeti nestabilnosti koja nas ionako očekuje u nadolazećoj izbornoj godini. Padne li izbor baš na njega, a što nikako ne treba isključiti, bit će teško povjerovati da je to zbog vjere vladajućih da će doprinijeti poboljšanju kvalitete pravosudnog sustava. Njegov izbor pokazao bi potpunu odsutnost svijesti vladajuće većine o tome u kakvom stanju se nalazi hrvatsko pravosuđe. Ono je danas i kadrovski i materijalno u potpuno ruševnom stanju, politički kontrolirano i duboko korumpirano. Čak i kada bi na stranu stavili takvu percepciju pod izlikom da se radi o čisto subjektivnom mišljenju, pravosuđe bi se i dalje nalazilo u komatoznom stanju. Činjenica je da gotovo nitko više ne želi raditi u državnom odvjetništvu, posao je opsežan, plaće nevelike, a percepcija javnosti užasna. Manjak ljudi je akutan, nedostaje tužitelja na svim razinama, a slično je i u drugom segmentu pravosudnog sustava, na sudovima. U netom minuloj godini svjedočili smo velikom prosvjedu sudskih službenika i namještenika, ali i sudaca koji su nakon prijetnji štrajkom uspjeli isposlovati kakvo takvo povećanje plaća.
U uvjetima potpunog rasula jasno je da izbor glavnog državnog odvjetnika neće značajno doprinijeti poboljšanju stanja u pravosuđu, ali loš izbor svakako može doprinijeti pogoršanju i takvog stanja. U ovom trenutku dovoljno je da na čelo državnog odvjetništva bude imenovan netko tko je sposoban ostati u okvirima zakona i profesionalnog obavljanja zadanih mu poslova bez drama kakvima smo svjedočili posljednjih pet godina. Za istinske promjene u pravosuđu ipak će biti potrebno puno više od promjene glavnog državnog odvjetnika, a takvih promjena ipak nema ni na vidiku.
