Srce mu je veliko kao Grmeč, a duša prostrana kao Krajina, rečenica je kojom su nam u školi opisivali Branka Ćopića, a koliko podno planine Grmeč u Bosanskoj Krajini danas poštuju ovog pisca, otišli smo se uvjeriti na licu mjesta.

Prema Hašanima, rodnom selu tvorca “Gluvog baruta”, preko Prijedora, Novog Grada i Dubovika, iz Banjaluke uputili smo se Petar Šolak, Vladimir Stojaković i ja, udarna vozačka, fotoreporterska i novinarska postava “Nezavisnih novina”. Kažem udarna, jer smo kao i sami Brankov stric Nidžo, “božja zazjavala i rođene lunjalice”.

Po dolasku u rodno mjesto našeg Bračila, Grmeč se nije vidio od magle, a laveži pasa i zvuci motorke utihnuli su na hladnoći pored iscijepanih drva u dvorištima kuća. Sve gotovo isto kao i prije dvije godine, kada smo u identičnom sastavu obilazili ovaj kraj. Jedino tada, pored nas, na stogodišnjicu rođenja najtiražnijeg srpskog i jugoslovenskog pisca, Krupu na Uni i Hašane su posjećivali redom: akademici, političari, arhitekte i pisci koji nikad nisu dostigli onu ćopićevsku slavu. Bio je prezentovan projekat “Bašta sljezove boje”.

Mrtva ploča Ćopićevog ognjišta

Prema papirima i obećanjima, trebalo je da se u najkraćem roku za početak urade replika kuće Branka Ćopića i čiča Trišin mlin. Neki su kazali da će za 10 do 12 godina, a neki da će i za manje, tu izniknuti prateći objekti urađeni po uzoru na one iz literature Branka Ćopića, da će gosti spavati u ferijalnim domovima, a turisti tabanati infrastrukturom Ćopićgrada koji će uposliti 250 visokoobrazovanih radnika. Realnost je zapravo takva da mi, dvije godine poslije, zatičemo tek izliven temelj onog što je odavno trebalo da bude završeno. Pored zidina na kojima godinama visi tabla sa natpisom “kuća Branka Ćopića” udarena je mrtva ploča. Konačno su počeli radovi na replici porodične kuće Ćopića, ali djeda Rade i strica Nidže nigdje. Ipak tu, gdje je davne 1914. ili 1915. rođen nenadmašni Branko, naiđosmo na Slobodana Ćopića, njegovog rođaka.

Prije dvije godine je htio, a sada neće da priča za novine. Kaže nije papagaj da stalno ponavlja isto. Stvari se isuviše sporo odvijaju, reče, i ipak dodade da je ovim temeljom dosad najzadovoljniji. Mještani Hašana još uvijek čekaju, a temelj im je najpouzdaniji znak, da će oko Brankove kuće, kao u stara dobra samardžijska vremena, vrvjeti od gostiju. Tu se i te kako može pustiti mašti na volju, gledati gdje bi mogao biti Prokin gaj i odakle bi mogli izbiti Harambaša Jovanče, Đoko Potrk, Lazar Mačak ili Nikolica s prikolicom. Svi oni koji vole Branka to već imaju u knjigama, ali zar nije plemenita ideja njegovim Hašanima vratiti bar dio onoga vremena i duha koje je ovaj sačuvao u literaturi!? Bila plemenita ili ne, za put od ideje do realizacije u ovom slučaju potreban je novac.

Oraha, jaja, suvih krušaka, daj šta daš

Sredstva koja je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, na čelu sa srpskim predstavnikom Mladenom Ivanićem, izvojevalo od Ambasade Azerbejdžana za obnovu Brankovog ognjišta, konačno su u rukama ili na računu izvođača radova, firme “Benkons” iz Doboja. Kako nam je objasnio Mladen Kljajić, načelnik opštine Krupa na Uni, koji je za razliku od Ćopićevog rođaka bio raspoloženiji za formalni razgovor, u ovoj opštini na proljeće očekuju da će replika kuće biti urađena, jer vremenski uslovi neće dozvoliti prije. Ono zbog čega su do sada kasnili radovi jeste jer je projekat Arhitektonsko-građevinskog fakulteta iz Banjaluke za izradu kuće predviđao troškove u iznosu od 116.000 KM.

Po medijima se dosad spekulisalo da su Azerbejdžanci za ovu namjenu izdvojili 80.000 KM, da bi izvođači radova na kraju dobili 26.000 evra. Oraha, jaja, suvih krušaka ili bar krastavaca – daj šta daš, pisao je Branko Ćopić o darovima koje su nekada donosili gosti njegovim ukućanima. Mladen Kljajić, sa druge strane, kaže da opština Krupa na Uni sa novcem Azerbejdžaca nije imala ništa, ali da je imenovala stručnu komisiju koja će se postarati da sve bude urađeno po projektu.

Šta će po izgradnji kuće biti od ostatka famoznog Ćopićgrada, kako Kljajić kaže, još uvijek se ne zna.

“Projekat je jedno, realnost je drugo. Suviše apstraktno djeluje da se u Hašanima zaposli 250 visokoobrazovanih ljudi. Zasad je mlin potočar urađen i po završetku kuće apelovaćemo na sve nadležne institucije i zainteresovane ljude koji su u mogućnosti da pomognu, kako bismo napravili sokak za koji već imamo idejno rješenje i koji bi povezivao tri ključne tačke projekta ‘Bašta sljezove boje’, a to su škola, kuća Branka Ćopića i mlin potočar”, kazao nam je Kljajić. On tvrdi da su u vezi sa izgradnjom mlina na potoku Kalin, kojeg još zovu i čiča Trišin mlin, prevaziđene nesuglasice.

Otvaranje mlina kao pohod na mjesec

Podsjećamo, mlin je sa 25.000 KM finansirao Kabinet predsjednika Republike Srpske. Novac je uplaćen na račun Zavičajnog udruženja “Hašani”, a nesuglasice su nastale kada ljudi iz Udruženja nisu bili zadovoljni kako je mlin napravila firma iz Novog Grada kojoj su proslijeđena sredstva. I ovdje su se sukobila obećanja i realnost, pa tako kraj mlina vidjesmo da isti, iako završen, još uvijek čeka komisiju koja će ga otvoriti za posjetioce. Ispred mlina vidjesmo merdevine i grablje, gotovo identične onima kojima je Branko kao dječak išao u “pohod na Mjesec”. Što ga više čekamo, otvaranje mlina se izmiče kao dječaku Mjesec ka kojem je pošao. No, ako znamo da je Branko svojom literaturom dodirnuo ne samo Mjesec, nego i zvijezde, valjda ćemo i mi dočekati otvaranje mlina.

Zasad, tamo na potoku Kalin iznad Japre, pored merdevina i grabalja, ako zavirite kroz prozor mlina, možete vidjeti stare tačke i probijenu vreću cementa. Doduše, mlin naoko jako lijepo izgleda i ono što je slično kao u vrijeme Ćopićevog djetinjstva jesu priče koje kolaju oko mlina potočara. Nekada su tu čiča Trišu preko oglasa prodavali mačak Toša i pas Žućo ili su se širile “priče pune strave vezane za noć, smrt, nečiste sile i gubljene duše”, a djed Rade je potajno patio za Brankovom pokojnom babom, dok ga je selo zafrkavalo da se tamo krije sa kojekakvim “udovičetinama”. Danas, kad je mlin nanovo napravljen, ali zabravljen, sve je kao u “Gluvom barutu”, udario je Srbin na Srbina zbog crvotočne građe (izvođač radova na zavičajno udruženje i obrnuto), dok Azerbejdžanci obnavljaju kuću našeg, po mnogima najvećeg, pisca.

Šest đaka i dva buduća prvaka

“Nas, lokalnu zajednicu, i Republiku, stvarno bi trebalo da bude sramota što nismo obezbijedili sredstva bar za kuću Branka Ćopića, pa smo ista dočekali iz dalekog Azerbejdžana. Ćopić sigurno nije zaslužio ni ovakav odnos pri početku realizacije onoga što bi trebalo da slavi njegov lik i djelo”, kaže Mladen Kljajić, koji je na funkciji načelnika opštine Krupa na Uni naslijedio Gojka Kličkovića, kada su i nastali, povjerovasmo mu, sad već prevaziđeni sporovi oko mlina. Od mlina potočara uputismo se prema spomen-školi “Branko Ćopić” u Hašanima. Rano se opismenih i to mi dođe glave, govorio je kroz šalu Branko, koji je ovdje pohađao prva četiri razreda. Za razliku od tog vremena, danas kao i sve seoske škole i ova kuburi sa brojem đaka.

Prije dvije godine tu je nastavu pohađalo osam, a danas svega šest učenika. Međutim, u komšiluku, kažu, uskoro će još dvoje stasati za đačke klupe. Demografska slika ni za vrijeme života Branka Ćopića, podsjetio nas je naš saputnik i Brankov zemljak Vlado, ovdje nije bila idealna. Njegova majka Mira Stojaković, učiteljica u penziji, koja je u Hašanima učila djecu u zlatno doba ovog mjesta, na putešestvije poslala nas je sa crno-bijelim fotografijama Branka Ćopića iz Hašana i svojom bilježnicom. U posljednjoj posjeti pisca u njegovom selu dočekali su ga bolesni, stari i neženje, zapisala je ona, i dodala da je Branko pustio suze jer se u prvi razred osnovne škole tada upisalo svega deset učenika. Danas kada se ovdje raduju jer će ukupno dvoje djece stasati za školu, poput Branka koji je sa sjetom iz svojih Hašana otišao u “daljine neznane”, mi smo se vratili kući.

Do proljeća, Branko, do viđenja. Tad ćemo ti pisati kako je i koliko te vole u Hašanima.

 

Izvor: Nezavisne novine, autor: Milan Rakulj

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email