Ispraćanje starih i dočekivanje novih godina oduvijek je bio ritual pun pozitivne energije i vjere u bolje sutra. Nakon burne i pesimistične 2021. nema nikakve dileme da se od 2022. očekuje da u najmanju ruku bude manje razorna i da svijet vrati u normalu, odnosno da resetira vrijeme i vrati nas u onakve odnose kakvi su vrijedili prije početka globalne pandemije.
Pojačani unutardruštveni sukobi uzrokovani epidemiološkim mjerama prijete daljnjom eskalacijom. Ni prije proglašenja globalne pandemije nije nam bilo bajno, ali u usporedbi s onim što je uslijedilo većina bi najvjerojatnije odmah potpisala vraćanje starih problema u zamjenu za one postojeće. Naravno da su očekivanja i vjera u bolje sutra potpuno subjektivne i da nemaju utemeljenja u stvarnosti, ali ljudski se nadati najboljem.
Minula godina svakako je za hrvatske građane bila jedna od stresnijih, obilježena posljedicama razornih potresa, pandemijskim izvanrednim stanjem, ali i korupcijom i hapšenjima pripadnika političke vrhuške. Nakon dva desetljeća u kojima smo svjedočili isključivo političkim potresima, 2021. u potpunosti su obilježile prirodne nepogode – pandemija koronavirusa i potresi koji su dodatno razorili ionako razorenu Baniju. Na te prirodne nepogode nadovezala se i ona društvena, u vidu odgovora hrvatskih institucija na one prve. Dobro je poznato da su nam institucije kadrovski i organizacijski opremljene i obučene tako da svaki nastali problem dodatno pojačaju svojim (ne)djelovanjem.
Kada je 29. decembra 2020. u 12 sati i 19 minuta Petrinju i širu okolicu zatresao zastrašujući potres snage 6,2 stupnja prema Rihteru, započela je kalvarija hiljada Banijaca koja traje i danas. Gubici osam života i imovine ogromnih razmjera šokirali su Hrvatsku i aktivirali dobro poznati osjećaj izvanrednog stanja. Takva, izrazito stresna izvanredna stanja zahtijevaju vrhunsku organiziranost institucija, upravo onakvu kakva kod nas ne postoji ni u tragovima. Čitava protekla godina obilježena je praćenjem nesposobnosti institucija da na efikasan i provediv način stvore strategiju obnove i pristupe njenom izvršenju. Posljedice takvog pristupa vrlo su slične posljedicama samog potresa. Nekretnine koje su se urušile toga dana od potresa i danas su jednako urušene i neobnovljene. No godinu dana kasnije njihova urušenost više nije posljedica potresa, nego državne strategije obnove.
Iako najbolji i najplastičniji prikaz državne nesposobnosti, potres ipak nije bio najvažniji faktor stvaranja društvenih podjela. Tektonske poremećaje u društvu prouzročilo je upravljanje borbom protiv pandemije koronavirusa. Druga godina pandemije donijela je drastične mjere i stvorila čvrsto suprotstavljene blokove. Ipak, Hrvatska se po svom odgovoru na proglašenu pandemiju gotovo ni po čemu nije razlikovala od ostatka Europe. Pod vodstvom Andreja Plenkovića, Vlada jedri smjerom koji je jasno definiran u Briselu i ne odstupa od tog smjera ni milimetar. Zatvaranja, cjepiva, prva doza, druga doza, treća doza, kovid-potvrde, uz naznaku pojačavanja tempa ograničavanja mogućnosti kretanja, hrvatska su stvarnost baš kao i u ostatku EU-a. Ono po čemu se Hrvatska ipak razlikuje od većine ostatka EU-a je slab odaziv na cijepljenje i pojačan odaziv na otpor uvedenim mjerama. Sa 55 posto cijepljenog stanovništva na samom smo dnu zemalja EU-a po procijepljenosti s dvije doze cjepiva. Istovremeno, s prosvjedom protiv kovid-mjera, na kojem je bilo prisutno preko 30.000 građana, Hrvatska je u samom vrhu država članica po iskazanom otporu.
Jedan od velikih faktora otpora mjerama koje donosi Vlada svakako je bila, a i dalje je korupcija koja se stavlja na teret vodećoj stranci u Hrvatskom saboru. Nepovjerenje prema Vladi u jednom segmentu pretvorilo se u opće nepovjerenje, pa ne čudi činjenica da su najkorumpiranije države EU-a ujedno one u kojima je otpor mjerama najveći. I 2021., kao i gotovo sve prethodne godine, obilježena je zvučnim hapšenjima i pravosudnim aferama. Počelo je velikom aferom korumpiranih osječkih sudaca koje je prokazao, a onda i smjestio iza rešetaka nogometni menadžer Zdravko Mamić, i sam osuđenik u bjekstvu od izvršenja zatvorske kazne. Na kraju godine vidjeli smo i jedno kapitalno hapšenje – ono bivše ministrice Gabrijele Žalac i njenih suradnika, s izuzetno teškim optužbama za izvlačenje novca iz europskih strukturnih fondova. Ovo se hapšenje razlikovalo od svih ranijih po tome što je do njega dovela istraga europskog javnog tužiteljstva koje je zaduženo za procesuiranje kriminala kojim su nezakonito otuđena sredstva EU-a.
S obzirom na sve okolnosti, ne postoji niti jedan racionalan razlog za vjerovanje da će se ova godina po ičemu razlikovati od minule. Poslovični optimizam, koji vlada u posljednjim danima stare godine, u pravilu isparava sredinom januara, pod teretom sumornog i maglovitog vremena i jednako sumorne stvarnosti. Nova godina u društvu koje ne rješava ni stare ni tekuće probleme, sasvim logično, ne može donijeti ništa novo ni bolje.
