Dara – otišla sa rijekom

Piše: Muharem Bazdulj

Iako Sarajevo s početka dvadeset i prvog vijeka troši mnogo u pokušaju da se uspostavi kao glavni grad nadetničke bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti, ono nema praktično nikakvog interesa za Daru Sekulić, ženu koja je u jednoj drugoj epohi tu paradigmu praktično kreirala. Ako negdje u okolini i ima kakvog-takvog interesa za njenu poeziju, onda je to u Republici Srpskoj
Dara Sekulić
Dara Sekulić, foto: Jovica Drobnjak

Početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka, tačnije 1981. godine, profesor Midhat Begić (1911 – 1983) objavio je književnokritičku studiju pod naslovom „Četiri bosanskohercegovačka pjesnika“. Četiri pjesnika kojima se u knjizi bavio, tri pjesnika zapravo i jedna pjesnikinja, ako ćemo odati počast današnjoj potrebi za rodnom političkom korektnošću, bili su Mak Dizdar, Skender Kulenović, Dara Sekulić i Anđelko Vuletić. Ovaj naoko suhi i banalni bibliografski podatak, međutim, čuva u sebi suštinu duha vremena kad je riječ o nečemu što bi se moglo nazvati nadetničkim bosanskohercegovačkim identitetom. Sedam godina nakon Ustava iz 1974, dok se Sarajevo ušminkava za predstojeće Olimpijske igre, u vrijeme dok sarajevski film (te godine je premijerno prikazan film „Sjećaš li se, Doli Bel“) i popularna kultura (Bijelo dugme snima živi album u Kulušiću) osvajaju Jugoslaviju, stvara se, prvi i vjerovatno jedini put, bosanskohercegovački kulturni identitet kojem podjednako pripadaju i Muslimani i Srbi i Hrvati i, današnjim rječnikom, takozvani ostali. To je bilo moguće samo zato jer je postojala Jugoslavija, odnosno zajednička država u kojoj su istovremeno sa Sarajevom bili i Beograd i Zagreb. To je ono što današnji sarajevski lažni „građanisti“ nikako ne mogu da shvate.

Sarajevo, foto: Igor Soban/PIXSELL

Sa autoritetom najvažnijeg živućeg bosanskohercegovačkog književnog istoričara i teoretičara, sa etiketom stručnjaka za Skerlića, sa francuskim doktoratom i potpuno famoznom erudicijom čija ilustracija može biti činjenica da je citirao i čitao Borhesa „before it was cool“, što bi danas rekli mladi, Begić je ovom knjigom svjesno gradio kanon moderne bosanskohercegovačke poezije. Sve četvoro pjesnika rođeni su u prvoj polovini dvadesetog vijeka, u rasponu od 1910. (Kulenović) do 1933. (Vuletić). Dizdar je sedam godina mlađi od Kulenovića, dok je Sekulićeva tri godine starija od Vuletića. Prva dvojica su u vrijeme izlaska knjige mrtvi (Dizdar od 1971, Kulenović od 1978. godine). Redoslijed kojim su u knjizi navedeni nema, međutim, veze sa godinama života, niti sa životom i smrću, nego tek sa abecednim mjestom inicijala prezimena. Dvojica mrtvih pjesnika su, po orijentalnoj zvučnosti imena, Muslimani, mada je Dizdar sam izabrao da ga se uvrsti u (nacionalnu) hrvatsku književnost, dok je Kulenovićev izbor bila srpska. Sekulićeva je bila Srpkinja, a Vuletić (koji je umro u Zagrebu u oktobru 2021. godine, iste godine, dakle, kao i Dara Sekulić) Hrvat. Svi su, međutim, po Begiću, na jednak način bili klasici bosanskohercegovačke poezije. Dizdar i Kulenović više nisu bili živi, dok su Dara Sekulić i Anđelko Vuletić, reklo bi se, bili ponosni na svoju reputaciju: bili su živi klasici sa jedva (ne)navršenih pedeset ljeta.

Dara Sekulić
Dara Sekulić, foto: Jovica Drobnjak

Dara Sekulić pjesnikinja nije postala u ranoj mladosti, kako je to posljednjih decenija običaj. Prvu knjigu, i to ne samostalnu, objavila je s navršenih dvadeset i šest. Bila je to knjiga jednostavnog naslova „Pjesme“, a u njoj su uz pjesme Sekulićeve objavljene pjesme još dva pjesnika: Pube Mateovića i Luke Pavlovića. Knjigu je objavilo sarajevsko izdavačko preduzeće Narodna prosvjeta , a imala je 86 stranica. „Blok“ Dare Sekulić nosio je karakterističan naslov „Otjecali smo s rijekama“. U tim početničkim stihovima vidjela se, ako ništa, jedna stvar: dubinsko životno iskustvo. U Darinih četvrt vijeka stalo je nečijih nekoliko vjekova. Rodila se u selu Kordunski Ljeskovac, kao ćerka Miloša Sekulića, stolara, kolara i rezbara, i majke Kate (djevojačko Egić), domaćice, koja je osim Dare rodila još devetoro djece. U vrijeme kad je Dari dvanaest godina, oca joj ubijaju ustaše. Godinu dana kasnije, majka joj umire od tifusa. Ime sela u kojem joj je majka umrla djeluje presimbolično i preliterarno: selo se zvalo – Zbijeg. Dara, njena sestra Sofija i njihov brat Dragan uspjeli su da prebole tifus. Daru sudbina baca od doma za nezbrinutu djecu preko Prve partizanske gimnazije na Baniji i Italije do Karlovca, Zagreba i Siska. Rano se udala i dobila dvoje djece. Objavila je prve pjesme u zagrebačkom časopisu Izvor. Položila je ispit na prijemnom ispitu za glumu na zagrebačkoj Akademiji kod Branka Gavele, ali je njenom mužu smetalo da mu žena bude glumica, pa studij nije pošteno ni započela. Ipak, razvela se i našla pred novim početkom. Slučajan susret sa Makom Dizdarom i Izetom Sarajlićem utiče na nju da odluči da se preseli u Sarajevo.

Dara Sekulić
Dara Sekulić, foto: Jovica Drobnjak

U Sarajevo stiže sredinom 1953. i zapošljava se kao blagajnica u Invalidskom stolarskom preduzeću Bor. Teško da nije prepoznala simboliku u tome da na neki način nastavlja baviti se očevim stolarskim zanatom. Ipak, čim joj se ukazala prilika, prelazi da radi u časopis Odjek koji se bavio književnošću i kulturom. Kako rekosmo, 1956. objavljuje prvu nesamostalnu knjigu, a dvije godine kasnije prvu samostalnu – „Otsanjani dom“. Ovu knjigu je štampao Sarajevski grafički zavod u ediciji „Džepna knjiga“. Knjiga je privukla pristojnu pažnju. Ipak, unutar scene i kulturne zajednice, desilo se ono tipično iščekivanje, ona ideja da naredna knjiga svojim kvalitetom ili nekvalitetom biva zapravo najvažniji argumet u procjeni da li je Dara Sekulić i da li će biti važan i relevantan pisac. Pa je Dara Sekulić napravila ozbiljnu pauzu, a onda je 1963. objavila „Grlom u jagode“. S tom knjigom, odmah po izlasku kreće priča o uspjehu, kreću hvalospjevne kritike i komentari te dolazi godišnja nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu u svim žanrovima. Put Dare Sekulić ka statusu modernog klasika započinje sa „Grlom u jagode“. U naslovnoj pjesmi, ona nezaboravno kaže: „Grad iz grada nije što i grad sa brda,/ došla sam kao grlom u jagode“.

Idućih dvadesetak godina, Dara Sekulić je najprije na putu do statusa živog klasika, da bi naposljetku, kako smo vidjeli, to i postala. Sve vrijeme „baza“ joj je u Sarajevu, mada i dosta putuje, uglavnom po Jugoslaviji. Do kraja redovnog radnog vijeka, najveći dio staža provodi kao urednica u dječijem listu Male novine. Dobiva sve moguće književne nagrade: IP Svjetlost, Šestoaprilsku, Dvadesetsedmojulsku, Udružanja književnika itd. Kad 1980. godine odlazi u penziju, otvara joj se prostor za putovanja u dalje predjele. Provela je pola godine u Indiji, u Nju Delhiju, na jednom tamošnjem univerzitetu, kao lektor za srpskohrvatski jezik. Nedugo nakon povratka iz Indije, odlazi na nekoliko mjeseci i u Francusku, na usavršavanje jezika. I kao penzionerka i kao živući poetski klasik i dalje ima, očito je, unutrašnju potrebu za napredovanjem. Za razliku od njenih muških kolega, operativna svakodnevna politika je nešto što nju ne interesuje previše. Nažalost, to što se vi ne interesujete za politiku, ne znači da se politika ne interesuje za vas. Godine 1992, kao šezdesetdvogodišnjakinja, pjesnikinja Dara Sekulić, sa troje unučadi, odlazi u izbjeglištvo. Najprije je u Novom Sadu, pa prelazi u Sremsku Kamenicu, a onda odlazi na jug, u Vlasotince i Prištinu. Krajem stoljeća, mora u još jedno izbjeglištvo. Nije valjda ni čudno da je, čim joj se pružila prilika, već 2002. odlučila da se vrati u Sarajevo. Nije to više bilo ono Sarajevo, ali ni ona više nije bila ona Dara Sekulić. Iako to Sarajevo s početka dvadeset i prvog vijeka troši mnogo u pokušaju da se uspostavi kao glavni grad nadetničke bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti, nema praktično nikakvog interesa za Daru Sekulić, ženu koja je u jednoj drugoj epohi tu paradigmu praktično kreirala. Ako negdje u okolini i ima kakvog-takvog interesa za njenu poeziju, onda je to u Republici Srpskoj, u obližnjem Istočnom Sarajevu. Njene „kolege“ iz Begićeve knjige „preselili“ su se na banknote, a Daru Sekulić je čekala bosanskohercegovačka svakidašnja jadikovka u kojoj novca uvijek manjka. U Bosni i Hercegovini je zajednička ostala samo ekonomija.

Dara Sekulić
Dara Sekulić, foto: Jovica Drobnjak

Dara Sekulić se rodila nedugo nakon što je kralj Aleksandar proglasio diktaturu i Jugoslaviju podijelio na banovine. Njeno rodno selo nalazilo se na rubu Savske banovine, odnosno nadomak Vrbaske banovine. Uspostava takozvane NDH prekinula joj je djetinjstvo, uništila joj porodicu, ali je pobjednička partizanska vojska obnovila Jugoslaviju unutar koje je konstituisana i Bosna i Hercegovina kao ravnopravna republika. Upravo na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, Dara Sekulić će se uspostaviti kao velika pjesnikinja. Nije da je ona bila nepoznata u Beogradu, Zagrebu ili Novom Sadu, ali ona je ipak bila dio sarajevskog konteksta. Vratila se, rekosmo, u to Sarajevo kad je sve već bilo gotovo, pa je i proživjela skoro dvadeset punih godina u nekom simboličkom fejdautu. Ima neke poetske pravde da je u Sarajevu i umrla. Tamo je i sahranjena, na groblju Sveti Marko. Teško je, međutim, zamisliti da će se sarajevska gradska uprava sjetiti da joj se oduži imenovanjem neke ulice ili institucije, teško je zamisliti da njena sabrana ili izabrana djela iziđu u Sarajevu, izvan konteksta margine neke srpske kulturne institucije. Simbolički, njena baština ostaje na brigu toj više nego desetkovanoj i oklevetanoj srpskoj prekodrinskoj, prečanskoj kulturi. U njenom rodnom Kordunskom Ljeskovcu na popisu 2011. je popisano ukupno osamnaest ljudi i svi su bili stariji od pedeset godina. Osamdeset godina ranije, samo su Miloš i Kata Sekulić imali desetoro djece. Ničeg više nema. Ostaje samo poezija. Ostaju stihovi Dare Sekulić, skoro nasumice izabrani:

„Ja nemam svoje zemlje,
sva je zemlja moja.
Ali ima moja rijeka.”

To je jedna od onih rijeka iz naslova njene prve knjige, iz naslova njene trećine prve knjige koja je i njena. Ta se rijeka, možda, zove Korana. A možda se zove i Stiks. Darin sudrug iz Begićeve knjige zvao ju je modrom rijekom.

Korana, foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: