Banija u koroti

Piše: Marin Bakić

Oni koji su 1991. godine morali pobjeći s Banije očekivali su da će svršetkom rata nastupiti blagostanje, razvoj i miran život. Oni koji su 1995. godine otišli, pa se možda i vratili, nisu niti sanjali da će opet ostati bez svoga doma
Boris Vrga
Petrinja, mjesto na kojem je stajala kuća Borisa Vrge

„Bor sam zavio plahtama da bude sputane radosti, i nisam ga okitio“, objašnjava Boris Vrga, pjesnik, likovni kritičar i pulmolog kakva je to jelka „osvanula“ na mjestu na kojemu je nekada stajala njegova kuća u središtu Petrinje.

Njome poručuje, tim borom u koroti, kako ga je nazvao, da i ovaj Božić, kao i onaj 1991. godine kada su morali napustiti taj grad uslijed rata, dočekuju bez svoje kuće. Riječ je o instalaciji postavljenoj na, kako sam kaže, sruševini – onome što je ostalo nakon bagera.

Sa svakim gubitkom kuće Vrga je gubio i vrijedne kolekcije umjetnina i biblioteke. Umjetnine su konzervatori predvidjeli za evakuaciju, no odustalo se od te namjere po procjeni da bi to bilo rizično za sigurnost članova gorske službe spašavanja. Unatoč tome što bi i oni koji su najsposobniji u Hrvatskoj bili u opasnosti, članovi obitelji Vrga su samostalno spašavali što se spasiti dalo sve dok nisu stigli bageri i – srušili kuću. „Samo oni koji formiraju svoju zbirku umjetnina ili biblioteku znaju koliko je odricanja i posvećenosti potrebno da bi se u toj namjeri bar donekle“, zapisao je Vrga u Reviji za književnost, umjetnost i kulturu „Kupa“, broju 13/14, koju uređuje i izdaje.

Boris Vrga
Boris Vrga, foto: Nikola Cutuk/PIXSELL

Vrga, pulmolog koji je već dvije godine na prvoj crti obrane od kovida, kako to opisuju mediji, i koji je već godinu dana bez doma, i to po drugi put, nije prestao s izdavanjem i uređivanjem ovog kulturnog časopisa. Ovo čini već 11. godinu iz čistog entuzijazma ne bi li potaknuo da se Pokuplje oblikuje kao jedinstven kulturni prostor. Inače, svako izdanje Kupe izdaje se u nakladi od 333 primjerka, jer toliko kilometara čini tok te rijeke.

No, ne samo to, potaknut potresom s Miroslavom Kirinom doktor Vrga je priredio književnu antologiju Banije, koja je objavljena prije pola godine, ne bi li ostatku Hrvatske i drugih našejezičnih područja približio tu zapostavljenu regiju udaljenu sat automobilske vožnje od Zagreba. Sad se sigurno ljuti što mu je posvećeno toliko mjesta u tekstu jer, naravno, tek je jedan od mnogih koji je ostao bez kuće u zadnjim danima 2020. godine. Međutim, nužno je o tome govoriti i stoga što ukazuje na nevjerojatnu neujednačenost između učinkovitosti jednog srčanog entuzijastičnog pojedinca s jedne i neučinkovitosti jednog čitavog hladnokrvnog državnog aparata s druge strane.

Boris Vrga
Boris Vrga, foto: Nikola Cutuk/PIXSELL

Mediji su po čitav dan u srijedu 29. prosinca ove godine, na godišnjicu potresa, izvještavali o tome, političari su obilazili Baniju, znajući da ne mogu izbjeći pitanja novinara i kritiku građana, i nisu mogli. Međutim, onaj tko je iz nekog razloga propustio izvještaje, ne mora brinuti. Sve je sadržano u kratkoj izjavi ravnatelja Središnjeg državnog ureda za obnovu Gordana Hanžeka. Na pitanje novinara TRT Worlda je li država u godinu dana obnovila jednu jedinu kuću s crvenom, žutom ili narančastom naljepnicom, dakle one kuće koje su ozbiljno oštećene, odgovorio je da – nije.

Na službenoj mrežnoj stranici Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine podsjeća se da je Hrvatski sabor 29. listopada izglasao izmjene Zakona o obnovi kojima se obnova pojednostavljuje, a da je Vlada Republike Hrvatske 10. prosinca usvojila novi Program mjera obnove zgrada oštećenih potresom kojim se detaljno razrađuje postupanje po podnesenim zahtjevima za obnovu. Međutim, ima li uopće smisla postavljati najosnovnija pitanja, kao što je, primjerice, ono zašto ova država nije i prije samog potresa imala prikladno zakonodavstvo i ostale odgovarajuće propise po kojima se odmah moglo postupati? Nije li potres nešto na što se uvijek mora računati? Pitanje je, naravno, i kako uopće gradimo, što već zalazi i u područje kulture.

Isti kraj je 8. listopada 1909. godine zadesio zemljotres od 5,8 do 6 Richera. Tada je geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić upozorio na zastarjele građevinske propise. „Imao sam o tome predavanje u Društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu. Moje su riječi ostale do sada glasom onoga, koji vapi u pustinji, te i iza ovog dana je nada, da se jaki potres neće ponoviti, budući da se u historiji potresa nalazi dosta malo primjera, gdje bi iza velikog potresa za kratko vrijeme došao drugi jednako jak ili još gori“, citiran je u „Kupi“ u kojoj se navodi da je ovaj prošlogodišnji pogodio iste zgrade kao i onaj s početka 20. stoljeća.

Upravo je taj naš znanstvenik znatno doprinio seizmografiji uopće, a posebno određivanju epicentra potresa. Za tog postupka danas se koriste – Mohorovičićeve epicentrale. Vapaj ovog našeg znanstvenika s početka 20. stoljeća i dalje luta, očigledno, pustinjom, unatoč tome što Mohorovičića smatramo nacionalnom baštinom i što ga slavimo.

Nakon ovakvog fijaska, da ništa malne osim dimnjaka iliti, kako kaže gospodin Hanžek, tisuću kuća sa zelenom naljepnicom, godinu od potresa ništa nije obnovljeno, nitko odgovoran zbog toga nije smijenjen. Nije li to nova stranica u bogatoj povijesti hrvatske političke neodgovornosti? Kako je to uopće moguće? Kako je moguće da nastradali do danas ne ne samo da nemaju obnovljene domove, nego niti ne znaju kada će i pod kojim uvjetima ti domovi biti obnovljeni? Kako takva državna vlast može računati na obnovu legitimiteta, ostaje da se vidi, kao i to hoće li Banija, poput Feniksa iz pepela, ikada ustati iz šute, a bor doktora Vrge izaći iz korote.

A mnogi njezini stanovnici, bez obzira nazivali svoj kraj Banijom ili Banovinom, dijele sudbinu doktora Vrge. Oni koji su 1991. godine morali pobjeći, očekivali su 1995. godine da će svršetkom rata nastupiti blagostanje, razvoj i miran život. Oni koji su 1995. godine otišli, pa se možda i vratili, nisu niti sanjali da će opet ostati bez svoga doma. No, na potres se ne može ljutiti, tek na sudbinu. Bilo bi im i lakše to podnijeti, kada bi država uvažila hitnost i potrebu za učinkovitosti, i iz tog razloga što je riječ o takvim sudbinama s dvije katastrofe u 30 godina. Nazivati nešto područjem od posebnog državnog interesa, a stalno ga držati nerazvijenim i zanemarivati čak i za takvih katastrofa može se shvatiti ponižavanjem. No, za razliku od više, pred nižom silom nismo bespomoćni.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: