Novi radni tjedan u sklopu projekta Ljetnih noći Teatra Exit prošlog je ponedjeljka otvoren na uistinu prikladan način, uvertirom u pravom smislu te riječi, budući da odigrana predstava, autorski projekt Nine Bajsić naslovljen „Biografije ptica“, svoju radnju u cijelosti temelji na prikazu tijeka finalnih priprema za izvedbu jedne dramaturške točke, konkretno čitanja poezije slavnih pjesnika uz pratnju na klavijaturama. Kroz interakciju dvojice glumaca, recitatora (Vid Hribar) i klavijaturista (Silvio Mumelaš), ova se predstava uspješno obračunava s nizom ustaljenih stereotipa koje društvo vezuje uz pjesnike i pjesništvo. Naglasak je pritom primarno stavljen na kritiku dosad hiljadu puta ponovljene fraze „što je pjesnik htio reći“ tj. njezino odbacivanje kao groteskne, suštinski nepotrebne formulacije koja podrazumijeva postojanje jednog jedinog točnog odgovora na to pitanje, a za čije je shvaćanje najprije potrebno dosegnuti velike intelektualne i duhovne visine.

Što je pjesnik htio reći

Ovakvu pogrješnu sliku o „ispravnom“ shvaćanju smisla književnih djela, čije su elemente vjerojatno svi gledatelji odmah mogli povezati sa svojim doživljajima još iz školskih dana, predstava „Biografije ptica“ pokušava ogoliti kao jedan izrazito snobovski, a na koncu i uzaludan stav. Budući da je kulturu i umjetnost itekako potrebno približiti što većem broju ljudi, prijeko je potrebno razviti ovakav odnos prema učestalim pokušajima mistifikacije i privatizacije tumačenja umjetničkih ostvarenja. U doživljavanju umjetnosti ne bi smjelo biti mjesta za policajce duha, a inzistiranje na jedinstvenom, točnom shvaćanju „onog što je pjesnik htio reći“ neka je vrsta potjernice za univerzalnim smislom koji nam izmiče ili nam je nedokučiv, zbog kojeg  zaboravljamo da je postojanje univerzalne pouke i poruke smišljene od autora totalno nevažno i nepotrebno. Bitno je ono što neko djelo znači za svakog od nas – tada smo pronašli svoj smisao, a to je ionako važnije od eventualnog općeg smisla djela.

Nažalost, na današnjoj je kulturnoj sceni velik broj samoproglašenih velikih stručnjaka za umjetnost koji tvrde da jedino oni mogu dati jedino točno objašnjenje nekog djela koje onda svi trebaju slijepo slijediti. Takvi „stručnjaci“ sebi daju za pravo ustvrditi da je njihovo tumačenje, recimo, bliže Ujeviću od samog Ujevića, a naravno da je iščitavanjem nečijeg literarnog rada nemoguće ući toliko duboko u poznavanje njegove psihe da bismo uistinu mogli razumjeti o čemu je on mislio dok je stvarao. To potkopava samu srž umjetnosti. Takvim stavom oni ustvari poručuju da je u književnosti najmanje važan sam tekst, a da je bitna jedino ideologija koja je navodno iza njega i u koju mogu prodrijeti samo ovlašteni tumači.

Takav je stav prema „pravilnom“ tumačenju poezije prisutan već u nazivu predstave, nastalom na temelju više puta perpetuirane misli protagonista kako možda jedino ćuk čije je glasanje u noći bilo zvučna kulisa prilikom nastajanja slavnih stihova može znati stvarne motive njihova nastanka. Usto, ovaj naziv istodobno kao da je utemeljen na slavnom Šopenhauerovom paradoksu koji glasi „Kad je lasta koja se vraća u proljeće zaista nova, a kad stara, to čovjek ne zna – za njega je ona uvijek ista. Je li mačka koju vidimo u dvorištu ista ona mačka koja je ondje bila i prije tristo godina, jesu li djeca koja se igraju u školskom dvorištu ista ona kao i prije sto godina?“. Na isti bismo se način mogli upitati i je li ista pjesma, kada je u različitim vremenima čitaju različiti ljudi, zaista uvijek ista ili je ustvari svaki put drugačija. Prema pouci „Biografije ptica“, ona može biti posve ista samo na prvi pogled, ali ustvari je svaki put zaista riječ o posve drugoj pjesmi.

Kao cilj ove predstave mogla bi se navesti želja za skidanjem poezije tj. pjesnika s mističnog pijedestala, ne bi li ih se tako vratilo među stvarne ljude, tamo gdje i sami pripadaju, gdje su za života uvijek bili i gdje bi, da su i sada živi, vjerojatno željeli biti. Ta ideja potpomognuta je nizom humorističnih prikaza, temeljenim na istinitim primjerima iz povijesti književnosti, čija je svrha dokazati kako su i pjesnici obični ljudi koji nisu stvarali samo noću uz svijeću, nego i u gradskoj buci ili nakon napornog rada u vrtu, i ne samo zbog božanskog nadahnuća svojih muza nego i iz posve prizemnih razloga, primjerice da si stvore alibi za počinjenu pljačku ili pak iskažu nezadovoljstvo odnosima na radnom mjestu.

Demistifikacija umjetnosti

Pouka „Biografija ptica“ stoga je suštinski vrlo slična pouci Pixarovog crtića „Juhu-hu“ o štakorima koji postaju glavni kuhari kultnog pariškog restorana – ondje je osnovna misao sazdana u rečenici „Svatko može kuhati“, dok bi se ovdje moglo reći „Svatko može pisati“. I još važnije, ne samo da svatko od nas može biti pjesnik (kreator sadržaja), nego i ravnopravan čitatelj (kreator značenja). Dokaz za to je i činjenica da monolozi izrečeni u predstavi tj. prilikom priprema za „pravi“ scensko-poetski nastup (koji publika ne vidi), itekako imaju osobine kvalitetnih lirskih ostvarenja. S druge strane, kada je riječ o odnosu pjesnika-autora i čitatelja-interpretatora, pojava autorovog uplitanja u izgled interpretacije prikazana je tek kao smetnja za razumijevanje „pravog“ smisla pjesme, budući da takav smisao ionako svatko od čitatelja mora izgraditi sam za sebe, što je još jedno uspješno nastojanje obračuna s mistifikacijom umjetnosti. Najjednostavnije rečeno, u trenutku kada čitatelj počne sam izvlačiti zaključke iz pjesme, autor prestaje biti potreban, jer je nastupila faza čiste interakcije između djela i čitatelja. To je ustvari nužno za razumijevanje poezije kao umjetnosti. Nažalost, čitatelji su od malih nogu zastrašivani diktatima, podučavani da tumače pjesme u ograničenim okvirima, kao djela koja imaju samo jednu jedinu ispravnu poruku i svrhu nastanka koja ustvari više govori o njihovim najslavnijim teoretičarima nego o autorima, a kamoli samim djelima. Suprotno tome, dobru pjesmu stvara dobar čitatelj, a ne dobar pjesnik. Na kraju krajeva, pjesma treba čitatelja koji će je oživjeti i čitatelj time također postaje autor koji u toj pjesmi vidi neka nova tumačenja, nove perspektive i nove mogućnosti koje svojim čitanjem oslobađa i tako ih praktički stvara.

Predstava „Biografije ptica“ stoga bi se mogla shvatiti i kao svojevrsni apel (iako vjerojatno uzalud upućen) znanstvenoj javnosti o potrebi stvaranja nekog novog školskog kurikuluma teorije književnosti ili sličnih obrazovno-reformatorskih pothvata čija bi osnova bila u tome da je pjesnik htio reći upravo ono što je rekao, ništa manje i ništa više, dok je prava umjetnost ionako u oku promatrača, u oku nas samih i svakog ponaosob, a ne autora ili nekog navodnog autoriteta. Ipak, kako ne bismo ponovno upali u zamku postavljanja jedinih ispravnih objašnjenja jednog umjetničkog djela, jer i ovakve vrste tekstova nerijetko imaju takvu notu, na koncu vas možemo jedino pozvati da i sami, u nekoj budućoj izvedbi, pogledate ovu predstavu i o njoj donesete vlastite zaključke.