Prosvjedi u Savskoj traju već četvrti mjesec, a svojom duljinom, političkim utjecajem i medijskom pažnjom koju polučuju zasigurno su najzapaženiji prosvjedi u posljednjih nekoliko godina.

I dok je država donedavno, kada je riječ o prosvjedima, makar na simboličkoj razini branila zakone i pravnu državu, ovoga puta se od toga odustalo, pa slušamo nemušte odgovore policije o tome kako je moguće da neprijavljeni skup u centru Zagreba traje više od sto dana. Jasno nam je svima kako bi prošao slični skup pokradenih i poniženih radnika, ovršenih, deložiranih ili pak običnih branitelja, invalida koji nisu instruirani i potpomognuti od raznih političkih opcija, ovoga puta, sasvim slučajno, od HDZ-a koji je ovu grupu branitelja pretvorio u parapolitičku interesnu skupinu koja osigurava stalni animozitet i priliku za polarizaciju društva. Da se razumijemo, prosvjed grupe ljudi koji ničime ne remete javni red i mir i nije nekakav poseban problem, ali zasigurno jeste ako je to pravo rezervirano samo za određene kategorije građana.

Iako su mnogi smatrali kako je pobjedom Kolinde Grabar Kitarović na netom završenim predsjedničkim izborima politička uloga branitelja iz Savske završena, sada je očito da prosvjedni tabor ostaje do kraja, do Karamarkovog eventualnog ustoličenja u Banske dvore. Prošlotjedni kontraprosvjed usmjeren protiv onoga u Savskoj i uhićenje prosvjednika Marka Grahovca, koji je u kratkom roku postao idol mnogima kojima je “dosta cirkusa”, upućuju na to da nas čeka razdoblje u kojem će prosvjedni i antiprosvjedni cirkus zagušiti sve druge teme u javnom prostoru. Da budemo potpuno jasni, ovu utakmicu igraju dvije najveće političke stranke, HDZ i SDP, a cilj je maksimalno antagonizirati javnost kako bi se birači okupili u dva tabora, a sve ostale opcije koje svoju politiku grade na rješenjima egzistencijalnih i društvenih problema gurnule u zapećak, makar do izbora.

Da tome nije tako, onda ne bismo svjedočili apsurdima po kojima protuprosvjednici na sav glas hvale Milanovićevu vladu koja ih istovremeno hapsi zbog javno izgovorene riječi, niti bismo gledali branitelje koji fanatičnom upornošću slave HDZ i njegov eventualni dolazak na vlast, iako je sasvim jasno da će im taj isti HDZ dolaskom na vlast rezati mnoga prava jer neće imati otkuda financirati socijalnu državu. Potpuno je neshvatljivo kako ni jedni ni drugi ne vide da hrane sustave koji im rade o glavi, sustave koji vješto koriste ideološke podjele kako bi se očuvali na pijedestalu vlasti koji pruža kontrolu i materijalnu sigurnost.

Još jedna zanimljiva stvar je količina medijskog prostora koja se daje prosvjednicima koji u nekoliko mjeseci nisu uspjeli ostvariti ono zbog čega su se okupili, a to je smjena ministra Predraga Matića i njegovih zamjenika Bojana Glavaševića i Vesne Nađ. Tko god ima nešto reći u korist ili protiv skupa u Savskoj, odmah ima osiguran prostor, pa smo svjedoci da potpuno nepoznate osobe zbog nekoliko rečenica kritike ove ili one strane postaju idoli, a na društvenim mrežama niču grupe podrške kakvih se ne bi postidjeli ni proslavljeni sportaši ili popularni glumci. Jasno je da je medijskim magnatima, ponajprije Hanžekoviću i njegovom “Jutarnjem listu”, draže da se sirotinja i invalidi kolju na ulici nego da propituju koji je uzrok stotinama tisuća ovrha kojima ih zatrpava njegov ured. Možete li samo zamisliti sreću Hipo banke ili Zagrebačke banke, vlasnika mnogih hrvatskih tiskovina ili portala, kada se umjesto o skupovima dužnika i raspravama o ustavnosti valutne klauzule izvještava, raspravlja i piše o ustašama i partizanima.

Normalnom čovjeku, čiji vidici sežu iznad kaljuže hrvatske dnevne politike, sve ovo mora izgledati mučno jer je jasno da nas žele, makar za još jedan mandat, zagnjuriti u mutnu baru, u živo blato apatije, siromaštva, ovrha i drugih “blagodati” modernog hrvatskog društva. Medijski teror i dugotrajna izloženost manipulacijama koje dolaze iz svih medijskih kanala uspijevaju velikom dijelu naroda umrtviti sva čula, u tolikoj mjeri da više ne mogu razaznati životne prioritete od notornih gluposti i podvala. A prosvjed u Savskoj, kao i kotraprosvjedi, upravo su to, dimna zavjesa i podvala s ciljem duboke polarizacije društva. Sve to ima vrlo malo veze s reafirmacijom devedesetih, borbom crnih i crvenih, a sve više s golom borbom za vlast i privilegije koje su u ovoj državi postale jedini instrument preživljavanja.

O tome hoće li građani prepoznati podvalu koja se kotrlja zagrebačkim ulicama ovise i rezultati predstojećih parlamentarnih izbora, a samim time i smjer Hrvatske sljedećih godina. Ostvare li dvije glavne političke struje premoć na izborima, bit će to godine sigurne patnje, čak i bez mogućnosti da se u javnosti dotaknu pravi problemi. A onda će mjesto branitelja zauzeti neka druga skupina, neki drugi problem koji na simboličkoj razini može polarizirati narod na dvije oštro suprotstavljene strane, i hrvatska će tragedija dobiti još poneki čin.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email