Djevojka u dugoj ljetnoj lepršavoj haljini užurbano prolazi ulicom i instinktivno se u pokretu pogleda u izlogu radnje. Diskretno se odmjeri od glave do pete. Da nešto provjeri ili da se samozadovoljno nasladi. Možda je taj izlog njeno jezero u kojem se poput Narcisa divi svojoj ljepoti i zaljubljeno promatra vlastiti odraz. Možda uživa u onom što vidi.

Staneš nakon nje pred isti izlog i kao da si iz neke druge mitske priče potekao, samo što se poput Meduze ne paraliziraš i skameniš pred vlastitom slikom i zmijurinama na glavi.

Nastaviš ulicom nesvjestan da je netko za tebe pomislio isto ono što si ti za onu djevojku. Nečiji treći pogled, kao treće ogledalo koje obuhvata pojedinačne, razdvojene cjeline i komadiće, čini opet još jednu predstavu. Ili još jednu predrasudu.

Izlozi, ogledala, prozori… samo su različite razine svijesti i privida. Odrazi koji drugi vide i odrazi za koje misliš da ih drugi vide nisu isto. A u ogledalu se ipak vidi duša. Ogledala imaju magijska svojstva. Podsjetnik su da se zagledamo u sebe, da promijenimo perspektivu, mnogo više nego što su simbol narcističke kulture, samodopadnosti i procjene vlastitog i tuđeg površinskog, vanjskog odraza. Kad čovjek umre, crnim zastorom se prekrivaju ogledala. Zato da duša ne ugleda svoj odraz i ne uplaši se, pa ostane u ogledalu, zarobljena između dva svijeta. Jer se duša vidi u ogledalu. U borama oko očiju, onih od smijanja, plakanja ili brige, u zacakljenim očima, umornim pokretima, uzdasima, vidi se u drhtanju, u osmjesima, uzdignutoj ili pognutoj glavi…

Zato i jesu ogledala čudesna, ona su zaista prozor u beskonačnost. I iskrivljuju, a opet ogoljuju, razotkrivaju. Ona džepna u kojima se mogu vidjeti samo detalji, pa ručna s pozlaćenim drškama i ornamentiranim okvirima, ona lažna iz butika što pod namještenim kutom i svjetlom stanjuju i izdužuju figuru, pa ona što uveličavaju, ona slomljena što kao igra prave kaleidoskope od prizora, retrovizori raznih vrsta i dosega prošlosti i prevaljenih puteva i križanja,… Svako od njih reflektira neki drugi dio cjeline koja je cijela neuhvatljiva, zrcali neki mali komad stvarnosti, koja je nedokučiva. Magiju ogledala ne mogu vidjeti samo oni koji to ne žele. Tko želi, zahvaljujući ogledalu može vidjeti zvijezde! Moćne sprave poput dalekozora, teleskopa i drugih astronomskih pomagala omogućila su čovjeku da počne upoznavati svijet i svemir u kome živi, a ne bi ih bilo bez ogledala. Uglačane površine čija jedna strana reflektira svjetlost mnogo toga su nam omogućile. I sve njihove prirodne i konstruirane inačice.

Ali kažu da je ipak najvjerodostojnije i najpouzdanije ono ogledalo kad se ogledamo u nečijim očima. Da je upravo to ono čudesno ogledalo sa središtem toplim kao duša, kao jasika trepetljivo, kao izvor bistro i srebrnasto…

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email