Dok kandidati diljem zemlje skupljaju potpise za predsjedničke izbore, došlo je vrijeme da se polako srede računi i saberu dojmovi o minuloj petoljetki aktualnog predsjednika.

Ostalo je još malo vremena dok propagandna mašinerija sa svih strana ne zaguši medijske kanale i onemogući bilo kakvu suvislu analizu i kritiku političkog djelovanja pretendenata na poziciju predsjednika Republike. Iako se predkampanja dobrano zakuhala, a glavni kandidati za tu funkciju vode “žestoke” rovovske bitke floskulama i doskočicama, ne bi bilo loše podvući crtu i razmotriti za što se zapravo bore i što nude kao svoja izborna obećanja.

Ne trebaju duge analize kako bi se zaključilo da se ne nudi ništa doli onoga što smo već imali, dakle nastavak politike nečinjenja, ideoloških borbi i političkog vegetiranja, s nadom da država neće bankrotirati za njihova mandata. Država u stanju predbankrotskog stresnog poremećaja i dalje poput kakvog bolesnika negira činjenično stanje, pa se svi ponašaju kao da se Hrvatska nalazi u sitnim tranzicijskim problemima, a ne pred fiskalnom provalijom, tehničkim bankrotom i sveopćom socijalnom kataklizmom. U takvoj društvenoj zbilji i sa sljepoćom koju prezentiraju politički prvaci ne začuđuju ni teme koje se nameću u kampanji, sve odreda banalnosti i koještarije, a diskurs koji prevladava u javnom prostoru zasigurno bi bio prikladniji kakvom rijaliti šouu nego ozbiljnoj politici dorasloj da izvuče zemlju iz nevjerojatnog gliba u kojem je zapela.

Predsjednik Ivo Josipović posebno se diči činjenicom da je za njegova mandata u Ustav ugrađena odredba o nezastarijevanju ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala, potpuno nesvjestan činjenice da Uskok i Državno odvjetništvo ne uspijevaju procesuirati ni kriminalce koji su zemlju opelješili u posljednje vrijeme, a kamoli slučajeve stare dvadeset i kusur godina. Uzmemo li u obzir izvješće Državne revizije koje je pokazalo da je preko 90 posto pretvorbe bilo nelegalno, i laicima je jasno da ovaj najveći predsjednikov uspjeh nema nikakvog utjecaja na hrvatsku zbilju. Tajkuni i ratni profiteri i dalje nesmetano posluju, a mnogi su se toliko povezali s politikom da je iluzorno očekivati njihovo procesuiranje i oduzimanje njihove nelegalno stečene imovine. Naprotiv, i ono što je preživjelo pohod ratnoprofiterskih hordi danas se guši i nestaje pod teretima dugova i loše ekonomske politike. U posljednjih pet godina ugasilo se i propalo nekoliko giganata, a po svemu sudeći slična sudbina čeka i nekadašnje megapoduzeće Borovo, koje je sa 22.000 spalo na 700 zaposlenih, a blokade računa, pozajmice i krediti jedini su način njegova održavanja na površini. Ako ćemo govoriti iskreno, bez uvijanja u celofan i političku korektnost, posljednjih pet godina zasigurno je najgore razdoblje u životima ogromnog broja hrvatskih građana, jer su mnogi od njih izgubili sve, od posla i ušteđevine do imovine.

No pričati o politici aktualnog predsjednika kao nečemu svojstvenom samo njemu, njegovim shvaćanjima i vrijednostima, bilo bi pogrešno i ne bi zahvatilo ključni problem ukupnog zbroja politika vođenih od rata naovamo. Svi kandidati razlikuju se isključivo po svjetonazorskim pitanjima i pripadnosti različitim političkim grupacijama. Sva bitna ekonomska pitanja, o kojima predsjednik kao poglavar države treba voditi računa, svi medijski najavljeni kandidati tretiraju jednako, pa je sasvim jasno da biramo glasnogovornike pojedinih ideologija, a ne poglavare koji će usmjeravati političke procese u smjeru ekonomskog progresa. Kako su ključne teme u kampanji braniteljski prosvjedi, zastava s kninske tvrđave i rastrošnost predsjedničkog ureda, bilo bi iluzorno očekivati kvalitetnu kampanju i kvalitetne kandidate, osim ako se nešto dramatično ne dogodi, pa se u izbornu arenu unesu nove ideje i pogledi na hrvatsku zbilju. U hrvatskom društvu se ideja o predsjedniku fikusu toliko duboko usadila da svaka pomisao da predsjednik uđe u sukob s vladom zbog štetnih ekonomskih poteza izaziva nevjericu i protivljenje. Predsjednik kao državni poglavar snosi punu odgovornost za ekonomsko stanje zemlje i kao takav morao bi povlačiti i one poteze koje bi mnogi opisali kao radikalne, uključujući uskratu potpisa lošim zakonima i upućivanje na ocjenu ustavnosti. Iako smo prethodnih godina često svjedočili lošim zakonskim rješenjima koja su padala na Ustavnom sudu, ta inicijativa nijednom nije došla s Pantovčaka. No to ne začuđuje jer politički sustav, onako kako je skrojen, osigurava premoć stranačkih kandidata koji nemaju ni želje ni potrebe ulaziti u sukobe sa svojim dojučerašnjim stranačkim kolegama, ali i suparnicima iz političke oporbe.

Svi hrvatski političari izašli su iz iste političke škole formirane još u vrijeme stvaranja države, a čije su glavne crte servilnost i podređenost stranim utjecajima neovisno o tome radi li se o središtima političke ili financijske moći. Hrvatska politička elita, navikla djelovati pod tuđim utjecajem i nadzorom, ne može donijeti nikakve vjetrove promjene, nego samo iznova prerađivati i poticati unutrašnje sukobe i podjele, kako bi si na valovima emocija i manipulacije osigurala sigurne sinekure. I sve to do konačnog bankrota države, kada će se današnji veliki političari i državnici povući i ostaviti narodu da vadi kestenje iz vatre i vraća dugove njihovih promašenih i štetnih politika.

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email