Razgovor s Mijom Latinom, predsjednikom Hrvatskog seljačkog saveza

Iza hrvatskih poljoprivrednika sušna je godina u svakom pogledu. Smanjeni su poljoprivredni poticaji, a oni odobreni ne isplaćuju se redovito. Tjedno se ugasi bar po jedna obiteljska farma. Godina koja je iza nas ispunjena je nezadovoljstvima i prosvjedima poljoprivrednih proizvođača. Kako se između meteorološki neposlušnog vremena, nenaklonjene državne politike i obećane, ali ravnodušne Evrope snalaze u poljoprivrednom resoru, kao strateškoj privrednoj djelatnosti Hrvatske, razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog seljačkog saveza Mijom Latinom.

Godina je dana kako je na snazi novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Kako se on primjenjuje?

Na Zakon o poljoprivrednom zemljištu imali smo puno zamjerki i isticali smo da je štetan za mala obiteljska gospodarstva koja na natječajnim utakmicama nemaju teoretske šanse s velikim sustavima. Nažalost, zakon takav-kakav je do danas se ne primjenjuje. Ni jedan hektar poljoprivrednog zemljišta još uvijek nije stavljen u funkciju. Agencija za poljoprivredno zemljište uspjela je za godinu dana raspodijeliti samo 50.000 hektara zemljišta koje su do sada jedinice lokalne samouprave podijelile na osnovu jednogodišnjih potvrda čime su sve priče ministra Jakovine po kojima se do sada zemljište dijelilo bez kriterija, po rodbinskim, stranačkim vezama pale u vodu jer su upravo vladajući tih 50.000 hektara podijelili bez natječaja, bez gospodarskog programa, i to na pet godina privremenog korištenja.

Željezna ruka države

Koji su dosadašnji učinci Agencije za poljoprivredno zemljište i njenog peteročlanog povjerenstva koje odlučuje o raspolaganju poljoprivrednim zemljištem?

Nemoguće je da Agencija za poljoprivredno zemljište sa 20 zaposlenika za područje cijele države rješava problem državnog poljoprivrednog zemljišta. Kada bi radili dan-noć, to ne bi stigli. Čujemo da su navodno u pripremi neki natječaji, ali koliko imamo informacija ne radi se o velikim površinama. Bez obzira što je zemljište gorući problem i što bez zemlje nema ni poljoprivrede, iskreno rečeno, na neki način nismo previše nesretni što nema natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta jer smo zagovornici da državno poljoprivredno zemljište mora ići u prodaju. Jedino ako ste vlasnik nečega, onda možete slobodno gospodariti i planirati svoju proizvodnju. Najamnine su dosta velike i uvijek postoji mogućnost da se pravilnikom ili uredbom najam povisi. Vrijednost zemljišta može se isplatiti za 20 godina, a ono i dalje nije vaše. Da bi Agencija zaista i profunkcionirala kako nalaže zakon, trebala bi se formirati na nivou županija, što bi podrazumijevalo i nova zapošljavanja.

Prvo zabranom raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, zatim i neprovođenjem natječaja za zakup, stotine hiljada hektara državnog zemljišta neće ući u Upisnik poljoprivrednog zemljišta koji se zaključuje jula ove godine. Koje su posljedice toga po hrvatsko selo?

Praktički nitko neće braniti da se obrađuje zemljište koje se do šestog mjeseca ove godine ne nađe u Upisniku, ali na njega se neće moći ostvarivati potpore. Trenutno je u funkciji oko milijun i 300.000 hektara zemljišta, dok se u Upisniku nalazi milion i 50.000 hektara zemljišta koje ostvaruje državne potpore. Samo u državnom vlasništvu imate 850.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, koje čini samo 35 posto ukupnog zemljišta u Hrvatskoj.

Već smo sedam mjeseci dio Evropske unije. Što to znači za naše selo?

Na nesreću u Evropu smo ušli u godini koja je bila vrlo teška za hrvatsko selo i sasvim sigurno smo neravnopravni s ostalim evropskim seljacima. Pored suše koja nas je pogodila, udarila nas je i željezna ruka države sa 38 posto niže isplaćenih potpora. Ulaskom u evropsko društvo nakon žetve tek je jedan, mali dio pšenice i kukuruza otišao na evropsko tržište. Nadamo se da će ove godine biti bolja situacija i da ćemo po dobru osjetiti da smo članica Evropske unije jer su neka obiteljska gospodarstva već tokom prošle godine dogovorili proizvodnju s otkupljivačima iz EU.

Šikara i korov

Jesmo li konkurentni na natječajima EU?

Dok su i dalje poljoprivredne potpore problem ove države i vlade, teško ćemo dosegnuti konkurentnost seljacima u Evropskoj uniji. Teško je biti konkurentan s nekim tko živi i radi u uređenim državama, s uređenim potporama i uređenim tržištem. Jedino kod nas pet otkupljivača može dirigirati tržišnim cijenama i reći da ne daju, na primjer, više od kunu i pet lipa za pšenicu. Treba nam nekoliko godina da radimo i djelujemo u uređenom društvu i tržištu kako bismo se doveli u red. Godinama, dok još nismo bili članica EU, uništavali smo domaću proizvodnju uvozom besklasne robe koja je puno lošije kvalitete nego naša domaća proizvodnja. Nažalost, trenutna situacija u državi je takva da su naši građani prisiljeni na artiklu gledati cijenu, a ne kvalitetu.

U javnosti se mogu čuti kritike kako su se dijelili poljoprivredni poticaji, bez kriterija i kontrole, bazirani na obrađenom poljoprivrednom zemljištu, a ne na gotovom poljoprivrednom proizvodu?

Istina je da je bilo manipulacija i varanja, ali to je toliko beznačajni postotak da nije vrijedan spomena. Ako je išta u ovoj državi bilo isplaćivano po zakonu, to su onda poljoprivredne potpore. Nikada se nije desilo da je potpora isplaćena u stopostotnom iznosu. Uvijek je umanjivana za 15-16 posto, a prošle godine i za 38 posto. Seljaci kad god su se bunili, uvijek su tražili da se samo poštuje zakon i ništa više, niti jedna lipa više. Sustav naših potpora je u potpunosti identičan i izjednačen s načinom isplate potpora u EU gdje se mjerama potiče hektar i grlo. Priče, kako bi se potpore trebale isplaćivati, pričaju oni koji ne žive na selu. Tko god želi potporu, nema računa samo preorati zemlju.

Mnogo puta ukazivali ste na problem zapuštenog privatnog poljoprivrednog zemljišta koje zahvaća gotovo trećinu Hrvatske. Glavnina takvog zemljišta nalazi se na područjima opustošenim ratom i gdje povratak srpskog stanovništva očito nije uspio. Zašto taj problem, nakon više od jedne decenije, još uvijek nije riješen?

Od zapuštenog privatnog poljoprivrednog zemljišta u Lici, Kordunu i Baniji nitko nema koristi, samo štete, i vlasnik, i zajednica, i lokalna jedinica, pa na kraju krajeva i sama država. To zemljište 20 godina nije obrađivano i u potpunosti zadovoljava svim uvjetima ekološke proizvodnje i šteta je da tu zemlju ne unesemo u Evropsku uniju kao naš miraz. Bez obzira na sve, po tom zemljištu i danas raste šikara i korov. Nažalost, neki dijelovi tog zemljišta su izgubljeni i teško se više mogu staviti u funkciju. Tražila su se rješenja i predlagalo se da sve što je upisano u Arkod i sve što je u mirnom posjedu uđe u Upisnik poljoprivrednog zemljišta kako bi se i na to zemljište ostvarivala potpora koja bi stimulirajuće djelovala na život tih opustošenih krajeva. Nažalost, za takva rješenja nije bilo razumijevanja i određene političke opcije podnijele su ustavnu tužbu. Ne znam zbog čega jer nitko nikome nije imao namjeru ništa oteti. U Evropi nije važno tko je vlasnik zemlje, nego je važno tko je koristi, tko je stavlja u funkciju jer sutra kada se pojavi vlasnik i iskaže spremnost da obrađuje tu zemlju, on nastavlja tamo gdje je dosadašnji korisnik te zemlje stao. Netko će nekada, volio bi da to bude što prije, morati tu situaciju prelomiti i kazati, dalje tako ne može, to zemljište se mora koristiti i obrađivati.

Ima nade za spas

Sa staračkim domaćinstvima, malobrojnim aktivnim obiteljskim gospodarstvima, bez zainteresiranih poljoprivrednih proizvođača sa strane, i državno poljoprivredno zemljište u povratničkim krajevima zarasta u šikaru, a kamoli ne privatno. Kako na tim ogromnim prostorima pokrenuti poljoprivrednu proizvodnju?

Od ukupno 850.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta u funkciji je svega 250.000 hektara. Vjerujem da zbog zapuštenog državnog poljoprivrednog zemljišta država ne poduzima konkretne kaznene mjere za zemlju obraslu korovima jer bi država bila najveći prekršitelj zakona. Kako je očito da zbog nezaposlenosti i prenapučenosti nećemo svi moći živjeti u gradovima, seoska prostranstva morat će se popuniti i mjerama ruralnog razvoja mladi se moraju privući na selo. Htjeli – ne htjeli ako hoćemo konzumirati potpore iz EU za ruralni razvoj, moramo imati 20 posto ekološke proizvodnje u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Danas od dvije milijarde i 445 milijuna kuna potpora za poljoprivredu samo 70 milijuna kuna otpada na ekološku poljoprivredu. Upravo taj ekološki bum je šansa za zapuštene krajeve sa zaraslim poljoprivrednim zemljištem koji potpunosti udovoljavaju kriterijima ekološke proizvodnje. Ako se to ne desi, bit ćemo u velikom problemu.

S obzirom na ustaljenu političku praksu odnosa prema hrvatskom selu, što možemo očekivati od Programa ruralnog razvoja 2014-2020?

To je vrlo značajan program za hrvatsko selo, jer je u toj omotnici predviđeno 333 milijuna eura. Taj novac mi ne možemo dobiti, nego ga moramo zaslužiti i povući preko raznih programa i projekata proširenja, adaptacija, nabavke mehanizacije. Državni interes je da se povuče što više novaca, povukli išta ili ne povukli ništa, mi u evropsku kasu moramo uplatiti 500 milijuna eura, a samo za ruralni razvoj predviđeno je 333 milijuna, a gdje su još novčana sredstva za gospodarstvo, ekologiju… Ima jako puno novaca, ali treba jako puno truda da naš dio novca ne ostane u blagajni EU. Kako bi Program ruralnog razvoja zaživio u njegovu realizaciju moraju biti uključeni svi, od jedinica lokalne samouprave, do županija, razvojnih agencija, poljoprivredne savjetodavne službe, do hrvatske poljoprivredne komore. Neslužbeno saznajemo da nam je Evropska komisija poslala određene zamjerke na onoliko stranica na koliko je ta strategija i napisana. Nezadovoljni smo ponašanjem Ministarstva poljoprivrede jer su tek prije sedam dana kontaktirali županijske urede o Programu ruralnog razvoja. Prošlo je puno vremena, a na Programu je napravljeno jako malo. Iako s Programom nismo zakasnili, da je vođena javna rasprava, sigurno bi i sam Program ruralnog razvoja bio kvalitetniji. U programu ruralnog razvoja kojeg radi Ministarstvo poljoprivrede akreditirali smo samo 17 od predviđene 24 mjere. Među mjerama na koje nismo akreditirani spadaju i one od kojih bi koristi imali mali proizvođači poput mjere pružanja pomoći mlađima od 40 godina i mjere držanja stoke za dobrobit životinja na koju su se mogli javiti svi koji se bave stočarstvom. Svi zajedno moramo raditi na edukacijama na terenu kako bi naši poljoprivrednici imali pravovaljanu informaciju na koje se sve mjere imaju pravo kandidirati i pod kojim uvjetima. Populacija na selu je u šestoj deceniji, upitno je na kom je informatičkom nivou, ako ne bude pomoći teško je očekivati da će netko tko cijeli dan ore na traktoru, uvečer pisati programe. Moramo biti svjesni da naša mala poljoprivredna gospodarstva ne mogu igrati utakmice sa sustavima koji imaju 20.000 zaposlenih, ali mjerama ruralnog razvoja i primjenom ekoloških standarda treba im omogućiti da opstanu, da nisu na teretu države i da ne žive od socijalne pomoći. Svakako moramo spriječiti gašenje OPG-a u našim sredinama, jer ako ugasite jedno malo gospodarstvo, tu se više neće orati, neće sijati, kositi, neće se ništa dešavati, samo će rasti šikara.

Možda bi bilo bolje da smo devedesetih zadržali ono što nam je socijalizam ostavio, dakle velike, okrupnjale poljoprivredne površine na kojima je moguća primjena suvremene mehanizacije širokog zahvata, što u konačnici smanjuje i troškove proizvodnje?

To sigurno ne bi bilo bolje jer je jedan dio kombinata propao prije devedesetih, a na one koji su ostali potrošeno je puno državnog novca i na kraju su opet propali i jeftino prodani, kao na primjer Belje. Sve je to lijepo bilo zamišljeno i regulirano, ali ta zemlja je bila oteta seljacima i umjetno su stvarani kombinati. Važnije je da na jednom prostoru živi sto malih proizvođača, nego jedan veliki. Sto malih može napraviti više nego jedan veliki od čega će više usta živjeti. Ako ima volje i želje uvijek ima vremena da se popravi ono što nije bilo dobro. Nažalost, naš pješčani sat došao je na nekoliko zrnaca pijeska. Ako budemo pametni i stavimo glave na hrpu, ima nade za spas hrvatskog sela i da naš seljak solidno živi od svog rada i da od nikog ništa ne traži.