Četverogodišnji znanstveni projekt, FRAMNAT, financiran sredstvima Hrvatske zaklade za znanost, koji je danas dostupan javnosti, bavio se važnim pitanjima: procesima uokvirivanja nacije i kolektivnih identiteta, proučavanjem komemorativnih praksi nastalih nakon ratova u 20. stoljeću na prostoru Hrvatske. Razgovaramo s istraživačima u ovom projektu, Vjeranom Pavlakovićem sa Sveučilišta u Rijeci i Davorom Paukovićem sa Sveučilišta u Dubrovniku.

Što bi bio centralni dojam nakon ovog istraživanja?

Vjeran Pavlaković: Ja bih rekao da je važan zaključak ovog istraživanja da je kultura sjećanja u Hrvatskoj i na ovim prostorima jako u sebi podijeljen fenomen. To vidimo u tri historijske faze koje smo analizirali: Drugi svjetski rat, razdoblje socijalizma i ratovi u 90-ima. Drugo, kultura sjećanja je očito moćno političko oružje na svim ovdašnjim stranama i različiti politički akteri iskorištavaju i manipuliraju tom memorijom, naročito emotivnim nabojem te memorije. Treće, postoji čitav niz društvenih aktera koji su uključeni u kulture sjećanja. To nisu samo političari ili znanstvenici, nego su to i vjerske zajednice, mediji, intelektualci i drugi. Tako smo vidjeli da te različite ideološke grupe, od recimo 2014. do 2018. godine, na promjenjive načine interpretiraju događaje iz prošlosti, radi stjecanja političkih pozicija. Zaključio bih da smo u ovom projektu okupili grupu mlađih znanstvenika i da smo problematici kulture sjećanja pristupili iz različitih disciplina: iz kognitivne lingvistike, sa stajališta rodnih pristupa, sporta i pogleda iz Evrope na lokalne prilike.

Davor Pauković: Dodao bih da je ovakva kompleksna i nejedinstvena slika kulture sjećanja kod nas već postala neka vrsta dominantne struje, čak više nego u nekim evropskim, naročito istočno evropskim zemljama. Ključna stvar je u tome što je Hrvatska post konfliktno društvo i događaji iz novije prošlosti još su živi u memoriji ljudi, kao što su ratovi u 90-ima ili domovinski rat u Hrvatskoj, sa svojim utemeljiteljskim mitom i generacijom živih svjedoka. Zato to sjećanje ima snažnu moć i te moći su svjesni aktualni političari koji ju koriste na komemoracijama, s već naučenim rečenicama za oportunu političku upotrebu, već prema tome kojoj ideološkoj grupaciji pripadaju. U vrlo optimističkoj viziji razvitka Evropske unije na liberalnim principima i s novim post ratnim generacijama, ta snaga različitog sjećanja na lokalnom nivou trebala bi polako slabiti. Naravno, mogući su i drugi scenariji, ako pogledamo što se danas događa u svijetu i u Evropi. Mislim na to da se zadnjih godina, zbog ekonomske krize na globalnom planu, dogodio snažni zaokret u desno, a narasla militarizacija raznih država samo će pogodovati revitalizaciji određenog tipa komemorativnog sjećanja.

Koloplet trauma

Postoji hrvatski traumatični paradoks: nacionalni identitet se gradi na antifašističkim tekovinama i u isto vrijeme u preziru prema njima?

Davor Pauković: Ne vidim tu ništa spektakularno. U tranzicijsko vrijeme početkom 90-ih javni narativ je nakon jednopartijskog režima bio antikomunistički i u kombinaciji s ratom dobili smo jedan metež, u kojem se na kaotičan način pokušava „odbaciti nešto, ali ne i sve“, odnosno pokušavaju se do neke mjere zadržati antifašističke tekovine, uz negativne osjećaje prema vremenu komunizma. U 90-ima su mnogi antifašistički spomenici srušeni jer su podsjećali na komunizam, ali neki od njih su kasnije i obnovljeni. Antifašistički spomenici ušli su u konkurenciju sa spomenicima Domovinskog rata, koji su na kraju odnijeli prevlast, ali antifašistički spomenici su i dalje živi. To je naša vrlo komplicirana povijest, ali možda iz pozicije 21. stoljeća i bogatstvo ovog prostora. Ta komplicirana povijest možda bi nam danas mogla pomoći da postanemo bolje društvo. Uz to, možda nas to kompleksno iskustvo, od Drugog svjetskog rata do danas, čini malo otpornijima na ono što se danas u vezi rata u Ukrajini na vrlo paničan način događa u Evropi. Naš pristup kolektivnom sjećanju u 21. stoljeću trebao bi biti takav da to sjećanje gledamo kao koloplet trauma, ali i pozitivnih iskustava, koje nas osnažuju, a ne vuku ponovo u prošlost.

Vjeran Pavlaković: Što se tiče paradoksa iz 90-ih i sukoba antifašističkog i antikomunističkog sjećanja, uzmimo na primjer političku platformu Franje Tuđmana, koji je potekao iz partizanske obitelji i onda postao glavni simbol nacionalizma, što je također doprinijelo kaosu kulture sjećanja. U cijeloj regiji zapravo vidimo da je svaka država „nacionalizirala“ svoj narativ, na primjer o Drugom svjetskom ratu. U Republici Srpskoj koriste se partizani i antifašizam kao novi srpski ustanak protiv drugih neprijatelja, umjesto onog dijela gdje su se svi zajedno borili protiv istog neprijatelja. Kod komemoriranja bitke na Sutjesci ratni veterani iz Federacije Bosne i Hercegovine dolaze drugi dan, nakon antifašista iz Republike Srpske. U Brezovici kraj Siska, gdje se obilježava početak borbe protiv fašista, ističu se hrvatski partizani, ali ne i srpski ili neki drugi… U Beogradu, na dan oslobođenja Beograda, imate četničke kokarde, a Tito se ne spominje.

Drugi paradoks čini se da je u tome da se hrvatski identitet gradi na kulturi multietničnosti, ali u stvarnosti često vidimo animozitet prema manjinskim narodnim zajednicama, imigrantima i slično.

Davor Pauković: Ja bih rekao da smo mi više otvoreno nego zatvoreno društvo. Uzmite na primjer dozvole za rad stranaca u Hrvatskoj: one su u zadnjih nekoliko godina mnogostruko porasle. Iskustvo tih ljudi u Hrvatskoj, prema njihovom vlastitom priznanju, vrlo je pozitivno u odnosu na iskustvo iz zemalja Bliskog istoka ili još dalje, iz kojih su došli. To ne isključuje određenu distancu prema strancima, ali Hrvatska u tom smislu ne odudara od evropskog prosjeka. Što se tiče hrvatsko srpskih odnosa, oni su u prošlo vrijeme bili ispunjeni traumama rata, ali mislim da u ovo vrijeme postoji šansa da se u sljedećih 10 godina ti odnosi značajno poboljšaju, iako to u ovom trenutku možda i ne izgleda tako. Ekonomija definitivno povezuje ljude, a u slučaju ovih prostora na značajan način su to razmjene u kulturi i umjetnosti, kao i jezik koji razumiju i jedni i drugi i treći. Politika tu također može učiniti puno, ako se sjetimo vremena suradnje hrvatskog predsjednika Josipovića i srpskog predsjednika Tadića, ali moramo biti svjesni da ni prošlost ni sadašnjost nije pravocrtna, nego se kreće uzlazno-silaznim linijama. Mrzilački grafiti protiv Srba zaista jesu problem i nevjerojatno je da oni u Zagrebu stoje mjesecima, a komunalne službe ih ne brišu.

Vjeran Pavlaković: Sada je javno rečeno da će uzvik „Za dom spremni“ biti oštro novčano kažnjen, ali to govori da sadašnjoj vladi više nisu potrebni ti simbolički iskazi koji su dugo godina bili važno oružje HDZ-a, za vrijeme na primjer Tomislava Karamarka ili u nekim ranijim razdobljima. Politika ekonomskog uspjeha ove vlade, istinita ili ne, zamijenila je retoriku tvrdog nacionalizma. U Srbiji, pak, danas vidimo da je na djelu retorika agresivnog nacionalističkog sjećanja i može se onda zaključiti da kolikogod jedna strana možda pokazuje drugačije znakove, ona ne može biti uspješna ako druga strana vuče nazad. U tom smislu u Bosni i Hercegovini vidimo potpuni kaos sukoba sjećanja i to stvara sasvim sigurno negativne posljedice.

Prošlost – grobar sadašnjosti

Vaše istraživanje bavilo se i oblikovanjem nacionalnog identiteta u sportu. Koliko su u tom smislu konstruktivni uzvici na sportskim stadionima: „U boj, u boj, za narod svoj“?  

Davor Pauković: Još je dobro ako navijači viču „U boj u boj za narod svoj“, loše je ako viču „Ubij, ubij Srbina“ ili „Za dom spremni“. Ono što je ipak dobro za hrvatski identitet jesu ti uspjesi na dva posljednja svjetska nogometna prvenstva, jer nogomet je postao globalno takmičenje i svaka zemlja svoj identitet želi potvrditi baš preko tog sporta. Zato, probiti se u sam svjetski vrh nogometne arene za zemlju kao što je Hrvatska zaista nije mala stvar, ako na moment zaboravimo efemernost tog sporta u odnosu na zaista važna pitanja. Javljaju se ljudi koji i ne prate nogomet iz cijelog svijeta i čestitaju, tako da je generalno takav uspjeh pozitivna stvar. Možda je nogometno navijanje i nekakav bijeg od stvarnosti, ali u današnjoj krajnje individualističkoj civilizaciji nogomet povezuje ljude.

Vjeran Pavlaković: Što se tiče nogometa i nacionalnih simbola, ti simboli bi trebali reprezentirati neko zajedništvo u društvu. Zato mislim da bi danas bila dobra stvar za međunacionalno pomirenje da na hrvatsku reprezentaciju budu ponosni i da za nju navijaju i Talijani iz Istre i Srbi iz Dalmacije i drugdje, jer kolikogod to zvučalo idealistički, preko tih 11 igrača koji se srčano bore, ljudi se mogu povezati na neki dobar način. To ne bi trebao biti samo neki naivni san, uz svu svijest da postoje navijači desničari i šovinistički grafiti po ulicama. Na ovim nogometnim prvenstvima ja sam bio svjedok situacije u kojoj su i Hrvati i Srbi navijali za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. To govori da je takvo zajedništvo moguće i to je dobro.

Komemoracije sjećanja na prošli rat, u Kninu i Vukovaru, mnogi doživljavaju, uz sav nacionalni ponos, kao prazne rituale bez pravog sadržaja. Zašto?

Davor Pauković: Kultura sjećanja je svakako potrebna. Mislim da je problem što te prošlosti u našoj sadašnjosti ima previše, pa onda tih komemoracija, lokalnih ili na državnoj razini, ima vrlo često. Nije dobro svaki tjedan traumama pretrpavati naš život. Kako kaže Niče: Pretjerana prošlost se pretvara u grobara sadašnjosti. Drugo, komemoracija i kultura sjećanja izgrađena je na osjećaju vlastite društvene ili nacionalne grupe kao žrtve, ali i žrtvu drugoga treba uključiti u kolektivno sjećanje, kao preduvjet za suživot svih tih ljudi u budućnosti. Mislim da je važno raspraviti prošlost u demokratskim okvirima, bez antagonističkih pozicija „mi i oni“,  i dati šansu da se čuje svačiji glas o onome što se dogodilo.

Kako se gradi zdravi identitet u globalističko vrijeme, u kojem ljudi sreću traže u bijelom svijetu, a ne u svojoj zemlji?

Davor Pauković: Identitet jednog društva kao što je hrvatsko treba u globalističkom društvu graditi tako da se tom velikom svijetu nešto ponudi. Mislim da Hrvatska svijetu ima što ponuditi: od svoje uzbudljive povijesti i raznolike kulture, umjetnosti i arhitekture, do ideje suživota, potpuno različite od bilo koje namjere „mi nasuprot drugima“. Trebali bi biti društvo koje nudi kvalitetu života, očuvanje prirode, pitku vodu, divne šume i, ako hoćete, opuštenost života i zajedništvo, u okviru konteksta razvijene Evrope.

Vjeran Pavlaković: Vezano za identitet, treba postaviti pitanje da li ćeš se gorljivo zalagati za fetiš „države“ ili za funkcionalno društvo i neke stvarne vrijednosti. Birokracija ili još gore korupcija, tom funkcionalnom društvu i dobrim idejama razvoja očito ne pridonosi. Ako Hrvatska želi biti otvoreno društvo, potrebna je bitna promjena u olakšavanju ljudima da u takvom društvu žive na dobar način. Mislim da se hrvatska stvarnost još uvijek nije amerikanizirala na neki komercijalni način i da se i dalje možemo boriti protiv „betonizacije“ naših obala i ukupnog pejzaža i na tome se može graditi identitet u budućnosti. Mislim da se kroz obrazovanje treba promovirati pozitivni patriotizam, koji ne uključuje samo državni grb i nacionalni naboj nego i vrijednosti, uz toleranciju i kritičko razmišljanje o specifičnom načinu života tu gdje živimo, koji je vrijedan borbe. To će biti poruka i političkoj eliti da ne maše samo zastavama nego da bude odgovorna prema vrijednostima koje prepoznaju građani.