U velikom i dugom potezu nekadašnje hrvatske vojne Krajine, onom koji je obuhvaćao Baniju, Kordun i Liku pa na jug, kao da su se brojna tamošnja sela kroz historiju natjecala u nečemu: koje će u obrnutoj proporciji s veličinom i brojnošću populacije dati veći broj intelektualnih i znanstvenih odličnika ovoga naroda. Dovoljno je svakom da se sjeti Smiljana ili Majskih Poljana recimo. Manje poznato, ali po ovom „takmičenju“ visoko u vrhu s obzirom na brojnost žitelja je i Debelo Brdo, smješteno skoro na sredini historijski važnog državnog puta između Korenice i Udbine. To srpsko selo, što je dijelilo svoju strašnu prošlost s mnogim sličnima, dalo je u dvadesetom vijeku dvojicu ljudi istog prezimena, a dvije generacije koji će kasnije ne samo nadvladati okolnosti i ograničenja rođenja na mjestu daleko od središta znanja i uspjeha, nego će inteligencijom, marljivošću i sposobnošću pripasti „gornjem domu“ srpske, srbijanske i jugoslavenske intelektualne elite.

U godini Velikog rata u Debelom Brdu rodio se Veljko Korać, čuveni budući marksistički filozof, profesor beogradskog univerziteta i, rječnikom socijalističkog vremena, društveni radnik. Korać, zagrebački đak i student, iako diplomant filozofije na zagrebačkom sveučilištu, nije radio isprva u struci i pozivu nego se, zanimljivo, tridesetih godina bavio novinarstvom, i to u državnoj službi Kraljevine, u Ministarstvu za socijalnu politiku. Nakon izbijanja sljedećeg, Drugog svjetskog rata, kao dijete svoga kraja bio je, kao i većina ljudi iz toga područja i vremena, partizanski borac, učesnik NOB-a, a pred kraj rata kad je već postajalo izvjesno da će nastati nova Jugoslavija, Korać kao visokoobrazovani kadar boravi kao član vojne misije NOVJ u Londonu, a onda u prvim godinama rođenja i uspostavljanja institucija socijalističke Jugoslavije postavljen je na nekoliko visokih političkih i čak medijskih funkcija (Komitet za radio-difuziju vlade FNRJ). Na vlastiti zahtjev razrješavaju ga ovih dužnosti i Korać ubrzo postaje cijenjen i čuven profesor filozofije na beogradskom univerzitetu, s mnogo studijskih boravaka u inozemstvu i radi kao gostujući predavač po svijetu, i to u periodu kad su rijetki naši intelektualci imali slobodu da putuju. Kao marksist zalagao se i uspio u tome da se sociologija institucionalizira i etablira kao bitna društvena znanost naše partikularne verzije socijalizma, pa mu u najveće zasluge ide osnivanje katedre sociologije pri Filozofskom fakultetu. U tome ima neke ironije gledano unazad, s obzirom na to da je vjerojatno najveći broj pripadnika mlade intelektualne opozicije, što se formirala krajem šezdesetih i sedamdesetih godina, dolazio upravo iz redova sociologa i beogradske sociološke škole. Intrigantno, Korać je bio i direktor Muzeja „Nikole Tesle“ u Beogradu, od samog osnivanja, pa punih sljedećih trideset godina.

Veljko Korać umro je 1991. u prvoj godini ovoga posljednjega rata, ne doživjevši da vidi sudbinu svoje Like i korijena do kojih je po pričama čitav život držao. Mnoge otud zna začuditi i činjenica da je profesor Korać i otac Žarka Koraća, psihologa i također sveučilišnog profesora, ali i nekadašnje tv-ličnosti u Jugoslaviji, koje se naročito sjećaju gledatelji nenadmašnog školskog programa Radio-televizije Beograd. Žarko Korać uz raspad i nakon raspada zajedničke zemlje postao je jedna od vidljivijih figura takozvane Druge Srbije, nenacionalističke opozicije režimu iz devedesetih, a poslije čak i zamjenik mučki ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića.

Ravno deset godina nakon profesora Veljka Koraća, 1924., u Debelom Brdu rodio se „drugi Korać“ – Vojislav. Kao pripadnik drugačije generacije koja je rođena u Kraljevini, u zajedničkoj domovini dakle, a ne više kao graničarski subjekti tuđinske Krune, ali moguće i najvažnije, kao sveštenički sin, dakle, dio onoga što se smatralo elitom srpskog građanstva po provincijama, Vojislav Korać školovao se u skladu s tadašnjim i kasnijim „rasutim“ okolnostima vremena i u većem krugu, od osnovne škole u zavičaju, gimnazije, najprije u obližnjoj Korenici, da bi je nastavio u, za ono vrijeme, dalekoj Subotici, Karlovcima i glavnom gradu. Nakon rata koji je nekako pregurao, 1946. upisuje se na arhitekturu u Pragu, u tada prijateljskoj socijalističkoj Čehoslovačkoj. Vratit će se u Beograd, ali neće sa svojom diplomom projektirati kuće – okrenut će se povijesti arhitekture i nacionalnoj baštini, s gotovo „neizbježnim“ opredjeljenjem i ljubavlju ka našem srednjovjekovlju. Kad kao asistent na univerzitetu u Beogradu doktorira ranih pedesetih, pokazat će u punoj snazi malo kasnije njegov akademski i znanstveni, ali iz toga i idejni pravac. Kao historičar arhitekture, ali po vlastitim interesima nužno orijentiran na multidisciplinarnost, Korać je i čovjek „terena“ i praktičar, pa će boraviti i raditi na mnogim arheološkim istraživanjima i konzervatorskim poslovima – gotovo redom onima u vezi sa srpskom srednjovjekovnom spomeničkom kulturom, što se uglavnom „prevodi“ kao interes i proučavanje sakralne, crkvene baštine i naslijeđa.

Zanimljivo, iako orijentiran ka istočnim i južnim krajevima gdje se nalazi i većina crkvenog i umjetničkog patrimonija našega srednjeg vijeka, Vojislav Korać neke od svojih najvažnijih znanstvenih radova, članaka, studija, knjiga i monografija („Studenica“, „Između Vizantije i Zapada. Odabrane studije o arhitekturi“, „Pećka patrijaršija“), ostvario je u suradnjama koje ne mogu biti sasvim slučajne, na liniji onoga ideala koji nastaje, čuva se i ponekad postvaruje samo u pogledu iz daljine: Korać je neke od svojih najvažnijih studija i knjiga radio s dvojicom posebnih kolega – s legendarnim Milanom Kašaninom, kao i s velikim profesorom Vojislavom J. Đurićem, historičarom umjetnosti, vizantologom i ekspertom za freskoslikarstvo srpskog srednjega vijeka. Kao i Korać, obojica su također odavde, s ove strane granice: Kašanin iz Belog Manastira, a Đurić iz Velike Pisanice kod Bjelovara, mjesta s velikom kulturnom i humanističkom tradicijom kako za Srbe iz današnje Hrvatske, tako i za nacionalnu kulturu uopće (iz istoga mjesta je dakako i nezaobilazni Pavle Solarić, lingvist, učenik milog Dositeja i jedan od naših „prosvjetiteljskih začinjavaca“).

Profesor Vojislav Korać ostvario je značajnu akademsku i znanstvenu karijeru, a osamdesetih godina postao je član SANU. Bio je i predsjednik Hilandarskog odbora, kao i počasni član atenskog Kršćanskog arheološkog društva, što indirektno govori i o akademikovim idejnim izborima, da tako kažemo – i time i na drugačijoj točki ideološkog spektra od svog deset godina starijeg prezimenjaka. U tom smislu moglo bi se govoriti i o dvojici profesora kao metaforama dvije različite reakcije na iste probleme njihovog zavičaja i naroda u tom kraju. Obojica su rođeni na prostoru što je vjekovima gotovo neprestano krvario, od naseljavanja pravoslavnog puka, odnosno srpske etnije i njenog formiranja u buduću političku naciju, čitavog perioda Vojne krajine, a tako i kasnije, sve do najstrašnijeg razdoblja – genocida 1941.- 45. Jedini period stvarnog mira i dobra, uza sve probleme, period je upravo u kojem su dvojica Koraća ostvarili svoje znanstvene i društvene karijere: to je naravno razdoblje socijalističke Jugoslavije, 1945.-91. Nakon toga, s novim ratom, u novoj, tek stvorenoj hrvatskoj državi, korenički kraj, zahvaćaju novi i mučni izazovi. Debelo Brdo u periodu od 1991. do 1995. bilo je u sklopu tadašnje Republike Srpske Krajine. Negdašnje grencersko mjesto koje je kroz posljednja dva vijeka uglavnom imalo više stotina žitelja, s tendencijama rasta kroz decenije mira, i padanja uslijed masovnih ratnih ubijanja, a u periodu modernizacije Jugoslavije i osipanja iz ekonomskih razloga. Nakon svega, poslije najnovijih historijskih nedaća koje su tragično i izgleda definitivno zapečaćene augusta 1995., selo danas ne broji ni stotinjak ljudi.

Profesor Vojislav Korać umro je 29. oktobra 2010., doživjevši sve to. Na događaje u zavičaju, koliko je poznato, nije se referirao. Frapantno je bez obzira da, za razliku od Veljka Koraća, u ovdašnjim leksikonima i enciklopedijama jedinice s njegovim imenom nema, čak ni u najreferentnijoj knjizi „Srbi zapadno od Dunava i Drine“, Jovana S. Radojčića. Ipak, važnije knjige su mu uredno zavedene u knjižnični fond, a prodaju se i po hrvatskim antikvarijatima. Najčešći naslov koji se još sreće, nosi stoga izvjesnu simboliku: to je Koraćevo ključno djelo – „Između Vizantije i Zapada“.