Svi svjetski sportski mediji kao i ljubitelji tenisa i košarke danas govore samo o dva čovjeka – o Novaku Đokoviću i Nikoli Jokiću. Osvajanjem rekordne 23. grend slem titule pobjedom u finalu na pariškom Roland Garosu 11. juna, Novak Đoković je postao najbolji teniser ikada u historiji ovog sporta. Košarkaš Nikola Jokić osvojio je dva dana kasnije sa svojim klubom Denver Nagets prvo mjesto u najeksplozivnijem prvenstvu na svijetu, u američkoj NBA ligi. Bio je ključni igrač toga uspjeha, izabran je za najboljeg igrača finalnih utakmica i s dvije titule (MVP) najboljeg igrača Amerike, 2020. i 2021. godine postao je nakon finalnog meča neokrunjeni kralj svjetske košarke. Dvojica izuzetnih ljudi s naših prostora, iz Srbije, nalaze se u svojim sportovima na svjetskom vrhu, bez sumnje ovjenčani slavom. Oduševljene čestitke obojici stižu sa svih strana svijeta, a nama ovdje, uz značajnu dozu lokalpatriotizma, srce je s pravom puno ponosa.
Ono što je krupno i važno, u isto vrijeme jednostavno i iznimno, jest da su taj nevjerojatni uspjeh ostvarila dva čovjeka sa svojim imenima i prezimenima i svojim vlastitim orijaškim naporom. U svom eseju „Mit o Sizifu“ Alber Kami kaže da u misiji guranja ogromnog kamena na vrh, koji se iznova strovaljuje na dno, ono što on cijeni u tom nemogućem pothvatu jest – ljudski napor. Ali, to je ključno, taj napor guranja kamena nije potez bezumne osobe nego čovjeka koji vjeruje, šta god da se dogodilo i kolikogod porazi bili bolni, da će kad-tad uspjeti. A kada takva vjera postoji, onda postoji i bar jedna dobra ruka koja će biti pružena takvom čovjeku da ostvari svoje snove. Tu počinje priča o Nikoli i Novaku.
Nikola Jokić, odrastao u vojvođanskom gradiću Somboru, bio je mali bucmasti dečko, kažu oni koji ga poznaju, ogledni antitalent za košarku i predodređen da se bavi kao i mnogi drugi u njegovom kraju – zemljoradnjom. Već kao dječak bio je visok, pa hajde neka nešto radi s košarkaškom loptom, ali na lokalnom igralištu „s debelim dečkom“ nitko nije htio igrati. Svi oko njega žestoko su ga podcjenjivali i Nikola je ostavio košarku. Za neko vrijeme. U tinejdžerskoj dobi izrastao je u visinu od preko dva metra i sa 130 kila, uz savjet oca, pokušao je ponovo.
Za razliku od Nikole, Novak je već sa sedam godina isključivo želio da bude teniser. Ali, odrastao je na planini Kopaonik, s roditeljima koji nisu imali novca za njegove treninge i turnire i u zemlji Srbiji, koja se nagutala ratova, NATO bombardiranja, siromaštva i jada, Novakove šanse za neku značajniju karijeru bile su objektivno minimalne. I u Novakovom slučaju umiješao se tada njegov otac, koji je okrenuo i nebo i zemlju da jednom od trojice svojih sinova omogući kakve-takve uvjete za bavljenje tenisom, koji je Novak od početka tako strastveno volio. Bilo je tu pozajmljivanja novca, nemogućih kredita, zelenaša i godina očaja za čitavu porodicu. Kada je Novak s 12 godina otišao u teniski kamp nekadašnjeg jugoslavenskog teniskog asa Nikole Pilića u Minhenu, Novakovi roditelji mjesecima nisu imali novca da sebi plate put i smještaj kako bi vidjeli maloljetnog sina prvi put u tuđini. Nikola Pilić pokazat će se jednim od ključnih ljudi u slagalici Novakovog planetarnog uspjeha, kao što ne treba zaboraviti ni Đokovićevog dugogodišnjeg trenera Marjana Vajdu, jedno vrijeme Borisa Bekera i danas Gorana Ivaniševića.
Nikola Jokić, s teretom da je visok, nezgrapan i previše težak, dolazi u mladalačkim danima u tada klub treće srpske košarkaške lige, Mega, kojeg je sponzorirala lokalna tvornica kartonske ambalaže i u kojem su igrali i radnici iste fabrike. Bilo je puno neuspjeha, i klupskih i Nikolinih, ali godinom za godinu, bruseći se u mnogim utakmicama, Jokić je u svakom slučaju postao korpulentan visoki igrač koji nešto može pod koševima. Ali, činilo se i dalje, ne netko na koga treba obratiti posebnu pažnju. A onda se pojavio menadžer Miško Ražnatović i, ni pet ni šest, prijavio Nikolu Jokića na neku vrstu natječaja, drafta, za američku NBA ligu. „To je jedinstvena priča. Sve igrače koji igraju u NBA ligi i Euroligi otkrivaju skauti koji idu po našoj zemlji i prate dječake i djevojčice. Nekako, nitko nije obratio pažnju na njega“, kaže Ražnatović. Bila je to 2014. godina i Jokić je ušao u NBA, u Denver Nagetse kao tek 41. na popisu. Bio je to za Nikolu početak koji obećava, iako nije bio mišićavo isklesan kao ostali i iako se njegov novi klub kotirao tada tako da, u američkoj najboljoj košarci na svijetu, ništa ozbiljno ne može osvojiti.
Dragulji koje tek treba otkriti
Nikola Pilić je Novaka naučio mnogo toga u tenisu, ali dosta godina kasnije je rekao: „Nisam tada vjerovao da će on biti najbolji na svijetu, ali sam znao da je on u rudniku dragulja koji sam kopao – najbolji dragulj.“ Tada je Novak zapeo svom snagom i ta kombinacija njegove posvećenosti, mentalne snage, talenta i ustrajnosti, postala je ključna za nemilosrdnu tenisku arenu za koju se spremao. U toj areni vladala su tada dvojica neprikosnovenih: Rodžer Federer je do 2010. godine osvojio već 16 Grend Slem titula, Nadal devet, a Novak tek jednu, na Australijan Openu 2008. godine. Velika bitka je mogla započeti, ali tada nitko nije mogao naslutiti da će on ovu dvojicu nedostižnih, trinaest godina kasnije, po broju Grend Slemova i mnogim drugim parametrima, preskočiti.
Nikola Jokić je u Nagetsima započeo i dalje kao nezgrapan i previše težak igrač od 137 kila i visok 2 metra i 10 centimetara, ili „kao čovjek koji je slučajno zalutao na košarkaški teren na putu za porodični roštilj“, kako ga je ne baš pohvalno opisao jedan sportski novinar. To je samo značilo da je u sljedećih pet godina Nikola morao doslovno propišati krv da bi svoju kilažu, tijelo, pokrete i um doveo na takav nivo da u ligi, u kojoj se u pravilu igra 150 na sat, može biti koristan i sebi i suigračima. Tu se opet umiješala ta dobra ruka, trener Nagetsa Majkl Meloun, koji je od Nikole, takvog kakvog ga je Bog stvorio, napravio košarkaša i od Nagetsa respektabilni klub.
Pobijediti čitav svijet, ali i samoga sebe
I Novak i Nikola su na početku profesionalne karijere imali objektivno pred sobom, poput Sizifa, nemoguću misiju: prvi, da može da se suprotstavi i pobjeđuje najbolje od najboljih u tenisu ikada, Federera i Nadala, a drugi da se ne utopi i nestane kao i mnogi drugi, u zemlji koja je izmislila košarku, u kojoj svako jutro pod obruče staje 18 miliona mladih ljudi gladnih uspjeha i u kojoj tri slova, NBA, znače atomsku, izluđujuće dobru košarku.
Novak, da bi pobijedio i prestigao Federera i Nadala, morao je da pobijedi čitav svijet, ali i samoga sebe. On je bio onaj „treći“, uljez, koji je pokvario žurku prvoj dvojici koje su svi obožavali i koji su, zgodni, uglađeni i eksplozivni, bili baš po mjeri kulture bijelog sporta. Novak je bio autsajder iz malo poznate zemlje i ne baš na dobrom glasu i stalno zviždanje publike i taj toplo-hladni odnos javnosti prema njemu u najvećoj mjeri nisu bili njegova zasluga, nego njegova sudbina. Svakome se na svijetu nešto može zamjeriti, ali sasvim je jasno da je po svemu što čini i govori Novak dobar, empatičan i druželjubiv čovjek, ali u svijetu globalnog spektakla kakav je tenis danas, te karakteristike ne pomažu već samo štete. Novak, naravno, ima svoje poštovatelje i fanove, ali ga do dan danas prate raznorazni mrzitelji, zlonamjerni komentari i besmisleni tekstovi u medijima. Jednom je Novak bio izbačen s US Opena jer je nespretno lopticom pogodio linijsku sutkinju, drugi put nije ni pozvan na isti turnir jer se nije cijepio protiv korone, a treći, opet zato što nije bio cijepljen, protjeran je s Australijan Opena na najgori mogući način. Probajmo zamisliti koliko je snage potrebno da se izdrže svi ti pritisci, uz neprestani huk medija i javnosti. Jedanaest puta je igrao u finalima Grend Slemova koje je izgubio, a 2018. kada je u četvrtfinalu Roland Garosa izgubio od malo poznatog Marka Čekinata, razmišljao je da objesi reket o klin.
Kombinacija mentalne, fizičke i emotivne snage
Nikola Jokić se nije toliko suočavao s cijelim svijetom, ali u Americi je on neprestano doživljavan, kao što rekosmo, kao košarkaš najmanje atletskog izgleda. „Jokićevo tijelo je kao dušek – kockasto i ogromno, ali nekako mekano. On ima nadlaktice konsultanta za menadžment“, pisali su posprdno novinari. Danas, nakon ovog nevjerojatnog finala u kojem su Nagetsi osvojili NBA prvenstvo Amerike na čelu s Nikolom, mediji o Jokiću pišu da „iako je visok preko 2.10 metara, njegove najveće vještine koje ga čine jedinstveno šarmantnim su dodavanje, dribling, rukovanje loptom i svijest o terenu.“ Da, nesumnjivo i zbog toga je dvije godine za redom, pored svih mogućih NBA divova, dobio titulu najboljeg košarkaša Amerike. Ali, kada se to njegovo umijeće gleda uživo ili u TV prijenosu, ta njegova vještina djeluje magično. Tako ogroman, on tako lako i sa zrncem genijalnosti i lucidne improvizacije precizno opslužuje svoje suigrače za konačnu egzekuciju, daje koševe s polu distance kao da ubacuje trešnje i puca trojke kao od šale. On je apsolutni gospodar za sebe i svoju momčad pod protivničkim košem. Za to je potreban um, a ne samo tijelo i ta njegova pamet se rukom može opipati. To radi „mali debeli dječak.“
O Novakovim vještinama, njegovom forhendu, bekendu, nevjerojatnom riternu i preciznim servisima, kao i o mentalnoj snazi da sam na terenu i oko njega izdrži sve ono što bi malo tko drugi mogao, napisano je već jako puno. Spomenut ćemo zato samo jedno mišljenje o Novaku nakon ovog osvajanja 23. Grend Slema na Roland Garosu, među mnogim drugim pohvalama srpskom teniseru od renomiranih poznavalaca tenisa, a to su riječi Kris Evert, pobjednice 18 Grend Slemova, koja zna što govori: „Preko 50 godina sam gledala i studirala svakog šampiona u tenisu. Nikada nisam vidjela ikog kao što je Novak Đoković. Kombinacija mentalne, fizičke i emotivne strane u svakom udarcu je bez premca. Vrijeme je da ovaj čovjek dobije poštovanje.“
Zato, fascinantnost karijere i Novaka i Nikole jest u tome što su oni, da bi stigli na sportski Olimp, morali izdržati nerazmjerno veći test vlastite izdržljivosti i otpora okoline, nego što su to morali na primjer u tenisu Sampras, Borg i Federer ili u košarci Majkl Džordan, Lari Bird i Karl Meloun. Ono što je neumitno su brojke: Nikola Jokić je postigao, ne samo u ovih pet finalnih utakmica nego i u dugim periodima, više koševa nego drugi i ima više asistencija i više skokova nego ostali. To je taj famozni tripl-dabl, kada jedan igrač dostigne dvocifrenu brojku u jednoj utakmici u ove tri kategorije i to je u košarci čelični zakon. I Novak ima svoj tripl-dabl: ima 23 Grand Slam trofeja, jedan više od Nadala i tri više od Federera, bolji je od njih u međusobnim mečevima, najviše nedjelja je proveo kao svjetski broj jedan i više od njih dvojice je osvojio ATP turnira. Puno znoja su prolili i Novak i Nikola i puno nepoštovanja su se oni nagutali, da bi postigli ovakav nevjerojatan uspjeh.
Zato završimo ovaj prikaz rečenicom koju je Nikola Jokić izgovorio bez imalo zluradosti na konferenciji za medije nakon osvajanja NBA lige i koja simbolički vrijedi i za Novaka i za Nikolu:
„Ne podcjenjujte debelog dječaka.“
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine
