U HRT-ovoj popularnoj debatnoj emisiji „Peti dan“, u epizodi emitiranoj 21. veljače 2025. godine, unutar teme tada nadolazećeg koncerta Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, jedan od njezinih stalnih sugovornika, sveučilišni profesor Petar Tomev Mitrikeski, izjavio je:

„Možemo mi NDH povezati s fašizmom zato što je imala ikonografiju duceanizma, međutim realno sama NDH, ako ćemo gledati u onom dijelu koji je želja hrvatskog naroda da ima svoju državu, nije povezana sa zločinima. Zločine su radili konkretni ljudi. Francetić, koliko ja znam, nije bio u skupini ljudi koja je bila povezana s tim logorima. On je bio ratnik koji je razvalio Srbe na Lijevča polju.“[1]

Budući da se ovom izjavom relativizira uloga istaknutog ustaškog dužnosnika Jure Francetića (1912-1942) u zločinima Nezavisne Države Hrvatske (NDH), važno je provjeriti njezinu utemeljenost u historiografski potvrđenim činjenicama. Pogotovo jer ovakve izjave pridonose stvaranju pozitivnog narativa o Francetiću, koji se u javnom prostoru posljednjih godina sve češće afirmira kroz desno i revizionistički orijentirane medijske platforme ili udruge (primjere vidjeti ovdje, ovdje, ovdje). Sličnom retorikom se u srpnju ove godine poslužio i Marko Jurič, voditelj i urednik praćenog YouTube kanala „Projekt Velebit“, koji je, također unutar izlaganja povezanog s Thompsonovim nastupom, između ostalog, rekao: „Za Juru Francetića puno sam proučavao, ali baš nigdje nisam naišao na trag da se njega stavlja u kontekst počinjenja nekih zločina. Čak sam našao, listajući stare novine, tekstove gdje je u reportažama bilo pisano kako je Jure Francetić u nekoliko situacija kažnjavao pripadnike tzv. zloglasne Crne legije u onim slučajevima kad su prekoračili okvire vojničkog ponašanja. (…) Iz svega toga proizlazi da je Jure Francetić bio jedan baš pravi ratnik, fighter.“[2]

Prema povijesnim dokumentima i istraživanjima, Francetić je itekako povezan s počinjenjima zločina, a i sustavom logora u NDH. Kao utemeljitelj i prvi zapovjednik I. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice, kolokvijalno zvanog Crna legija, od početka ustaške države važio je za jednog od njezinih najprominentnijih predstavnika, osobito na području Bosne i Hercegovine gdje su, odmah po njihovom preuzimanju poluga lokalnih vlasti, uslijedila najprije otpuštanja svih Srba i Židova zaposlenih u javnoj administraciji i školstvu,[3] a potom i učestala zatvaranja, oduzimanja imovine, masovne deportacije te ubojstva pripadnika ovih skupina. Štoviše, upravo se Francetićeva izjava u kojoj je ustvrdio da je Sarajevo „grad išaran ćirilicom i da su u svim uredima bili pravoslavni, a u željezničkom ravnateljstvu 500 pravoslavnih činovnika i raznih namještenika, pa i bivša banska uprava, gradska uprava, tvornice i privatna poduzeća su bili u rukama pravoslavnih i Židova (…) a samo Sarajevo je imalo 500 židovskih radnji“ običava  navoditi kao početna točka ovih nedjela,[4] budući da je odmah potom uslijedila i reorganizacija policijskog djelovanja prema kojoj je njezin rad u potpunosti stavljan pod kontrolu Francetićevih snaga. Pritom nema sumnje da je on sam znao kakva sudbina očekuje uhapšene, budući da je i osobno sudjelovao u zatvaranjima i ispitivanjima onih pojedinaca koji su bili okarakterizirani kao vođe židovskih ili srpskih skupina, uključujući i slavne Vasu Miskina (1918-1945), Nisima Albaharija (1916-1991) te Vukosavu Šain (1902-1980),[5] a čak je i stan u sarajevskom Alifakovcu koji mu je dodijeljen nakon što je iz njega protjerana jedna židovska obitelj djelomično prenamijenio u zatvorsku kuhinju i praonicu rublja.[6]

Istodobno, nastavio je osobno naređivati zločine nad civilima od kojih se među prvima ističe onaj od 9. lipnja 1941. godine u kojem je skupina ustaša zatukla dvadesetak Srba iz sela Gacka, Avtovca, Rudnog Polja i Nadanića na jugoistoku današnje BiH, a potom im bacila tijela u jamu u blizini sela Korita.[7] Po izravnoj Francetićevoj zapovjedi Crna legija počinila je i zločin u noći s 22. na 23. prosinca 1941. godine, kada je ubijena veća skupina ljudi, od čega najmanje dvanaestero žena i djece, iz mjesta Vinište i Donje Sole kod Konjica.[8] Dan kasnije, ista je postrojba pobila i petnaest mještana obližnjeg sela Čelebić, većinom djece, a natporučnik Franjo Sudar koji je rukovodio akcijom osobno je ubio i troje radnika željeznice u Donjem Selu.[9] Pritom se uobičajeno navodi kako bi broj ubijenih vjerojatno bio i veći da se dio stanovnika Čelebića nije na vrijeme sklonio u susjednom, muslimanskom selu Ibdor.

Nakon što je 23. srpnja 1941. godine Ustaškom povjereništvu za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, na čelu s Francetićem, stigao tajni dopis Ravnateljstva ustaškog redarstva u Zagrebu s naredbom da „odmah izda shodnu odredbu područno-redarstvenom ravnateljstvu da se najžurnije izvrši pritvaranje svih Židova i pravoslavaca-Srba, koji su već bili poznati kao komunisti, bilo pak da su imalo sumnjivi, da su skloni tom pokretu. Iste mjere valja poduzeti i protiv komunista katoličke i muslimanske vjeroispovijesti, kao i drugih, time, da se pridrže do daljnjeg u pritvoru, dok Srbe i Židove, ima se smjesta otpremiti u zbiralište“,[10] Francetić je dana 31. srpnja osobno zapovjedio da se uhiti 235 srpskih civila iz kotara Ljubinje, od čega su, po navodima iz izvješća, 80% činili žene i djeca, da bi nakon toga njih 145 bilo upućeno u logor u Gospiću, dok je preostalih 90 u trenutku sastavljanja dopisa ostalo u zatočeništvu Francetićevih postrojbi.[11] Nakon toga, Francetić odrađuje i zahtjev koji mu je uputio Vjekoslav „Maks“ Luburić kao načelnik III. uprave Ustaške nadzorne službe, te pod izlikom da će biti pokršteni organizira transport 74 Srba do sela Kruščica kod Viteza, na prisilan rad na izgradnji baraka i ograde budućeg koncentracijskog logora Kruščica, kasnije jednog od najvećih stratišta sarajevskih Židova.[12]

Sve je ovo u listopadu 1941. godine donijelo i jedan od prvih većih javnih istupa muslimanskih javnih radnika protiv postupanja ustaških vlasti, kada je ukupno 108 dužnosnika i članova vjerskih udruženja, profesora, sudaca, pripadnika administracije, trgovaca, krupnih zemljoposjednika te studentskih predstavnika potpisalo tekst u kojem se distanciraju od ustaškog postupanja prema Srbima, kasnije poznat pod imenom Sarajevska rezolucija.[13] Prema nekim historiografskim tumačenjima, Francetić je namjeravao osuditi na smrt sve njezine potpisnike, u čemu ga je spriječilo tek neslaganje drugih uglednih sarajevskih muslimana poput Fehima ef. Spaha.[14] O načinu na koji su sarajevski muslimani doživljavali ustašku vlast, pa tako i Francetića kao njezina ključnog nositelja u Bosni, govori i podatak da su u kolovozu 1942. godine, organizirani unutar Odbora narodnog spasa, organizirali peticiju koja je od Hitlera tražila da Bosnu izdvoji iz NDH kao zasebnu regiju pod izravnom njemačkom upravom.[15]

Sam se Francetić od 1942. pak primarno posvećuje vojnom djelovanju na širem području Bosne gdje je, ostvarivši više pobjeda, uglavnom nad brojčano i oružano znatno slabijim partizanskim jedinicama, zauzeo područje do Drine. Iako se često navodi da je Francetić, radi što bržeg okončanja ove akcije, spriječio pripadnike svojih jedinica da čine odmazde nad srpskim stanovništvom, sačuvani dokumenti dokazuju i da je njemačka strana u više navrata iskazivala nezadovoljstvo upravo nad činjenicom da su njegove postrojbe pri ovim akcijama činile i niz pokolja srpskih civila, od kojih je najkrupniji zabilježen onaj u selu Gornji Malovan gdje je ubijeno 70-ak ljudi.[16] Ostalo je više zapisa o takvim situacijama, a kao jedna od slikovitijih ističe se svjedočanstvo o pokolju 17. srpnja 1942. godine u mjestu Urije koje je koncem istog mjeseca načinio Milovan Đilas koji je tada s partizanima ušao u ovo selo. Đilas ondje ističe kako ga je ono što je vidio „zapanjilo svojim užasom“, detaljno opisujući ostavljena unakažena trupla u potiljak strijeljanih te zaklanih seljaka uz navode kako se ponovno većinom radilo o ženskim i dječjim žrtvama, pri čemu je posebno težak opis ubijene bebe ženskog spola:

„Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – da li tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete? Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta?“[17]

O Francetićevom „ugledu“, kao i itekako postojećoj bliskosti s fašističkim pokretom, svjedoči i činjenica da je, zajedno s ministrom vanjskih poslova Mladenom Lorkovićem te vojnim zapovjednicima Ivanom Perčevićem i Viktorom Prebegom, upravo on bio dijelom pratnje poglavnika Pavelića prilikom njegova posjeta Hitleru u rujnu 1942. godine. Francetić je pritom i osobno razgovarao s Hitlerom, a zabilježeno je da je Hitler tom prigodom izjavio kako je „već čuo“ za njega.[18] Tijekom istoga puta, Francetić je obišao i pripadnike 369. pojačane pješačke pukovnije, dijela hrvatskih legionara koji su se tada pod upravom njemačke nacističke vojske spremali otići ka Staljingradu.

Nakon povratka s ovoga putovanja, Francetić je kraće vrijeme boravio u Podravini, a i iz tog razdoblja ostalo je zabilježeno kako je aktivno djelovao na eliminiranju za ustašku vlast nepoželjnih skupina. Primjerice, očuvan je dokument iz studenog 1942. godine u kojem Francetić predlaže deportaciju skupine civila, navodnih partizanskih pomagača iz Ludbrega i Varaždina u koncentracijski logor Jasenovac:[19]

Navedene osobe na kraju su zaista otpremljene u Jasenovac, a očuvana je i popratna dokumentacija iz koje je jasno kako su pripadnici administracije NDH Francetićeve prijedloge o slanju ljudi u logore shvaćali ozbiljnije od onih koje je izdavao ministar unutarnjih poslova, usprkos tome što to nije bilo u njegovoj nadležnosti.[20]

Iz svega navedenog ostaje sasvim jasno kako se Jure Francetić itekako može dovesti u vezu s nizom zločina (ubojstava, deportacija i hapšenja) nad civilima, kao i da je bio upoznat s logorskim sustavom u NDH i koristio se njime kao sredstvom eliminacije nepoželjnih skupina. Isto tako, jasno je i da je bila riječ ne tek o običnom vojniku, pa niti vojnom zapovjedniku, već o iznimno bitnoj osobi u ustaškoj politici. Isto tako, suprotno podatku koji je iznio Petar Tomev Mitrikeski, Francetić nije mogao sudjelovati u Bitki na Lijevča polju iz proljeća 1945. godine, budući da je poginuo još u prosincu 1942. godine. Što se pak tiče Juričeve konačne ocjene o Francetiću kao „pravom ratniku“ i „fighteru“, iako je riječ o subjektivnom dojmu kojeg je kao takvoga teško potvrditi ili opovrgnuti, potrebno je ipak reći da je čak i zapovjednik Ustaške nadzorne službe Dido Kvaternik zapisao kako Francetić, usprkos hrabrosti, „nije bio vojnički genij, niti je imao, a ni mogao imati solidnog vojničkog znanja“.[21] Njemačka izvješća pritom podupiru ovakav stav, opisujući još u kolovozu 1941. godine stvaranje prvih formacija ustaške vojnice u Sarajevu kao „samozvane“ ili „divlje ustaše“,[22] zahtijevajući ubrzo potom njihovo raspuštanje nakon počinjenja zločina nad srpskim civilima na Alipašinom Mostu i Semizovcu, nakon čega je većina njihovih pripadnika pripojena drugim, organiziranijim postrojbama.[23] Stavu o Francetiću kao „pravom ratniku“ kontriraju i podaci da je na njemačke optužbe o odgovornosti za zločine odgovarao prebacivanjem krivice na druge ustaške zapovjednike,[24] kao i da se već u prvim mjesecima postojanja NDH sukobio s domobranskim pukovnikom Petrom Blaškovićem koji nije trpio njegove samovoljne metode.[25] U istu kategoriju pripada i situacija iz rujna 1941. godine kada je, nakon što su ustaše u Alipašinom Mostu strijeljale 60 srpskih civila, domobranski zapovjednik Vladimir Laxa naredio da se odgovorni pošalju pred vojni sud, a što je Francetić odbio učiniti, zbog čega je Laxa uputio žalbu na njega pred Glavnim stožerom domobranstva.[26] Francetićevo se djelovanje stoga u globalu može opisati kao iznimno neprofesionalno, nasilno i samovoljno, čak i u ophođenju prema vlastitoj strani, a historiografija ga pamti kao jednog od najodgovornijih za zločine nad Židovima i Srbima u BiH u prvim godinama rata.

Zaključno, dostupni povijesni izvori jasno opovrgavaju tvrdnju da Jure Francetić nije bio povezan sa zločinima i logorskim sustavom NDH.

[1] Vidljivo na: https://www.youtube.com/watch?v=f1povfZJv_8; od 53:00 (pristup 23.7.2025)

[2] Vidljivo na: https://www.youtube.com/watch?v=QxbAnDf3PS0  (pristup 23.7.2025); nastalo kao isječak emisije „Podcast Velebit  – Thompsonov koncert i što nakon“ (https://www.youtube.com/watch?v=R8A_kulXBpo, pristup 23.7.2025)

[3] Dulić, Tomislav. Utopias of Nation: Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941-42 (Uppsala University Libarary: 2005), 132-133.

[4] Prema: Džeba, Ante. „Mačekova zaštita u sprezi sa ustašama uspostavlja vlast“. u: Sarajevo u revoluciji, tom 2. (NIŠP Oslobođenje: Sarajevo, 1977)

[5] Vidjeti: Đurašković, Milutin. „Hapšenje u Kaknju i bjekstvo iz sarajevskog zatvora“. u: Sarajevo u revoluciji, tom 2. (NIŠP Oslobođenje: Sarajevo, 1977) i Šain, Vukosava-Vukica. „Za narodnu pomoć i na kurirskim vezama“. u: Sarajevo u revoluciji, tom 2. (NIŠP Oslobođenje: Sarajevo ,1977)

[6] Azanjac, Dušan, Ivo Frol i Đorđe Nikolić, Đorđe. Otpor u žicama: sećanja zatočenika (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1969), 447.

[7] Skoko, Savo. Pokolji hercegovačkih Srba 1941 (Beograd: Stručna knjiga, 1991), 31-36.

[8] Ibid. 355-360.

[9] Ibid. 364.

[10] Jakovljević, Danilo. „O prvim zločinima nad stanovništvom u okolici Sarajeva“. u: Sarajevo u revoluciji, tom 2. (NIŠP Oslobođenje: Sarajevo, 1977)

[11] Prema: Miletić, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941-1945: Dokumenta, tom 1. (Beograd:Stručna knjiga, 1987), 56.

[12] Jakovljević, Danilo. „O prvim zločinima nad stanovništvom u okolici Sarajeva“. u: Sarajevo u revoluciji, tom 2. (NIŠP Oslobođenje: Sarajevo, 1977)

[13] „Sjećanje na sarajevsku rezoluciju El-Hidaje“. https://web.archive.org/web/20200621162039/https://www.preporod.com/index.php/sve-vijesti/magazin/sjecanja/item/4467-sjecanje-na-sarajevsku-rezoluciju-el-hidaje (pristup 25.7.2025)

[14] Usporediti: Hadžijahić, Muhamed. „Muslimanske rezolucije iz 1941 godine“ u: Istorija naroda Bosne i Hercegovine (Sarajevo: Institut za istoriju radničkog pokreta, 1973). 274-282.; Redžić, Enver. „Bosnian Muslim Policies“ u: Bosnia and Herzegovina in the Second World War (London: Frank Cass, 2011) i Cetin, Onder. „1941 Resolutions of El-Hidaje in Bosnia and Herzegovina as a Case of Traditional Conflict Transformation“. European Journal of Economic and Political Studies 3, 73-83.

[15] Donia, Robert. Sarajevo: A Biography (Michigan University Press, 2006), 114.

[16] Prema: https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-je-bio-jure-francetic-lesevi-su-bili-unakazeni-djetetu-je-iz-lubanje-iscurio-mozak/979612.aspx (pristup 25.7.2025)

[17] Ibid.

[18] Kisić-Kolarević, Nada. NDH i Italija (Zagreb: Ljevak, 2001), 163.

[19] Prema: https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-je-bio-jure-francetic-lesevi-su-bili-unakazeni-djetetu-je-iz-lubanje-iscurio-mozak/979612.aspx (pristup 25.7.2025)

[20] Opširnije na: https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-je-bio-jure-francetic-lesevi-su-bili-unakazeni-djetetu-je-iz-lubanje-iscurio-mozak/979612.aspx (pristup 25.7.2025)

[21] Prema: Godec, Željka. „Provokacija ili manipulacija“. Nacional (Zagreb, 15. lipnja 2000)

[22] Brčić, Rafael. „Okupacioni sistem i ustaška Nezavisna Država Hrvatska u Sarajevu (1941-43)“. Sarajevo u revoluciji, tom 2. (NIŠP Oslobođenje: Sarajevo, 1977)

[23] Ibid.

[24] Prema: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom 12. – knjiga 2. (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1976), 322.

[25] Jug, Damir. Oružane snage NDH (Zagreb: Nova stvarnost, 2004), 202.

[26] Despot, Zvonimir. Ustaška vojnica, tom 1. (Zagreb: Despot infinitus, 2013), 81.

Financira Europska unija – NextGenerationEU.

Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

This post is also available in: English