Sredinom maja ove godine u Beogradu je održan „Fajnal for“ košarkaške Evro lige. Na završnom turniru najprestižnijeg klupskog košarkaškog takmičenja na Starom kontinentu učestvovala su dva španska tima (Real Madrid i Barselona), te po jedan grčki (Olimpijakos) odnosno turski (Anadolu Efes). Tih dana je Beograd bio pun navijača: Turaka, Španaca i Grka. Nije bilo incidentnih situacija, ali iz tih nekoliko dana jedan detalj najbolje pamtim. Iz smjera Kalenić pijace Krunskom ulicom sam išao prema centru grada, kad sam u jednom trenutku primijetio gužvu kakvu na toj lokaciji nikad prije nisam vidio. Po dresovima i zastavama bilo je lako prepoznati navijače. Najviše je bilo Grka, ali nije nipošto bio zanemariv ni broj Španaca i Turaka. Šta rade tu, pitao sam se. Čekaju hranu, kupuju jeftino piće? Ni jedno ni drugo, ljudi su u redovima strpljivo čekali da uđu u – Muzej Nikole Tesle.

Kad bi se sprovela anketa među svima njima, pomislio sam, najveći broj njih za Teslu vjerovatno zna preko Ilona Maska i njegove kompanije „Tesla Motors“. A opet, to ne bi bio potpun odgovor. Važnije je pitanje otkud Maskova fascinacija Teslom. I šta su to kod Tesle pronašli toliki važni ljudi iz dvadesetog i dvadesetog prvog stoljeća koji su mu se divili? Pođimo obratnim hronološkim redom, odnosno od sadašnjosti prema prošlosti. Nakon smrti Leonarda Koena, jednog od najvažnijih kantautora svih vremena, njegov sin Adam je priredio knjigu pjesama iz očeve zaostavštine pod naslovom „Plamen“. Sudeći po datumima navedenim uz pojedinačne pjesme, pretposljednji tekst koji je u životu napisao Leonard Koen jest pjesma koja se zove „Kanje Vest nije Pikaso“. Pjesma je ironični komentar pretenciozne izjave navedenog „influensera“ i počinje ovako: „Kanje Vest nije Pikaso/ Ja sam Pikaso/ Kanje Vest nije Edison/ Ja sam Edison/ Ja sam Tesla“. Malo kasnije, pjesnik nastavlja: „Ja sam Tesla/ Ja sam njegov transformator/ Transformator što je pravio struju meku kao krevet“. Pikaso je simbol velikog umjetnika, najvećeg, većeg od života. Edison kao simbol slično funkcioniše u naučnom svijetu. Ali samo s njima dvojicom ne bi bilo pjesme. Zato je ključni stih: „Ja sam Tesla“. Zašto je to ključni stih? Zato što pjesnik nije uopšte imao potrebu da kaže kako Kanje Vest nije Tesla. Zašto nije imao potrebu da to kaže? Zato što je to samorazumljivo. Tesla je s jedne strane istovremeno simbol i umjetnika i naučnika. Ali to ovdje nije najvažnije. Tesla je takođe i simbol alternative, simbol samozatajnog proroka za koga znaju samo izabrani, simbol kulta, u nekom starinskom smislu. Tesla je ono što Kanje Vest ne samo da nikada neće biti, nego i ono što Kanje Vest i ne želi da bude, ne zato što mu je to premalo, nego zato što je previše veliko da on tu veličinu uopšte i shvati.

Za Vaskrs 2016. godine koji je, eto, pao baš za Prvi maj, izgorjela je njujorška crkva Svetog Save. Godinu dana prije toga, Peti Smit je objavila svoju memoarsko-autofikcijsku knjigu „Voz M“. U toj knjizi ona piše kako voli Teslinu bistu koja se nalazi ispred navedene crkve, pa čak i „rekreira“ jedan „razgovor“ koji je vodila sa bistom:

„- Sve struje vode ka vama, gospodine Tesla.

– Hvala! Kako vam mogu pomoći?

– O, pa imam problema s pisanjem. Baca me od letargije do uzbune.

– Šteta. Možda da uđete i zapalite jednu svijeću za Svetog Savu. On brodovima

smiruje more.

– Da, možda i hoću. Nekako nisam sva svoja, ne znam šta nije u redu.

– Negdje ste zagubili radost, rekao je bez oklijevanja. Ako nemamo radosti, to je

kao da smo mrtvi.

– Kako da je opet nađem?

– Nađite one koji je imaju i kupajte se u njihovom savršenstvu.

– Hvala, gospodine Tesla. Mogu li ja učiniti nešto za vas?

– Da, rekao je, možete li da se pomeriti malo ulijevo? Stojite mi na svjetlu.“

Tesla se kod Peti Smit ukazuje kao neka vrsta postmodernog Diogena. Samo od te paralele mogao bi se načiniti moćan esej. Među umjetnike iz iste brazde iz koje dolazi Peti Smit, a koji su „autovani“ Teslini poštovaoci, spadaju i Dejvid Bouvi, Lori Anderson, te Džek Vajt.

Odgovarajući na pitanje šta Teslu čini toliko zanimljivim različitim umjetnicima, Vladimir Pištalo, autor romana „Tesla, portret među maskama“, vjerovatno najprevođenijeg srpskog romana u dvadeset i prvom vijeku, odgovara ovako: „Tesla meša dve zanimljive stvari – jedno je to što je on bio pozitivista po onome kako se deklarisao, a očigledno mistik po svemu ostalom. On je uvek govorio da je naučnik, da je pozitivista, a po načinu života, po načinu stvaranja, po načinu otkrivanja bio je nešto drugo. Njegova priča je kao hagiografija, sa onim mističnim šamanističkim iščaurenjem. I moje tumačenje Tesle, sa svim njegovim epizodama upravo takve vrste, poput one u budimpeštanskom parku recimo, jeste da on nije bio baš čovek ili baš nije bio samo čovek, pa je sledeće pitanje da li je bio anđeo ili đavo. Po mom mišljenju nije bio ni jedno ni drugo, nego je bio šaman“.

Ako je najljepša proza o Tesli objavljena u posljednjih četvrt vijeka navedeni Pištalov roman, kad je o poeziji riječ to može biti samo knjiga Dare Sekulić „Brat moj Tesla“ iz 2000. u kojoj je i sljedeća pjesma: „Iscijedi tu posljednju kap/ iz svog tijela,/ koje si strogo njegovao;/ da izdrži, podnoseći/ i držeći tvoju zvijezdu./ Neka kane u sićušno/ golubovo slijepo oko;/ samo ne u stvrdnutu jalovicu,/ prazninu u čovjeku“. Pjesma se zove „Sjemenke za golubove“. Nije bez vraga da je Tesla tolika zvijezda da na internetu postoji i sajt koji će nas obavijestiti da je tekuća 2022. godina posebna po tome jer se tokom nje obilježava stotinu godina otkad je uginula Teslina najdraža golubica.

Kad je o svjetskoj književnosti riječ, možda i najvažnija Teslina „uloga“ vezana je za prekretnički roman Pola Ostera „Mjesečeva palača“. Jedan od protagonista romana vidio je Teslu dva puta. Prvi susret koji se desio 1900. godine, kad je Tesla bio na vrhuncu moći i snage, imaće krucijalan uticaj na njegov život. Drugi put će ga vidjeti mnogo kasnije. Taj drugi susret će opisati ovako: „Jednoga dana, u leto trideset devete… zastali smo da se odmorimo u Brajant parku. Tada sam ponovo video Teslu… Na samo pet metara od nas nalazio se starac koji je hranio golubove. Stajao je, a oni su leteli oko njega, spuštali mu se na glavu i ruke, desetine golubova koji su gukali, srali mu po odeći, jeli s njegovih dlanova dok im je starac pričao nazivajući ih srce, dušo, anđele… Osamdesetogodišnjak. Prozračno beo, mršav, ružno ga je bilo gledati, baš kao mene sada. Umalo da se nasmejem kad sam ga video. Negdanji genije iz svemira, junak moje mladosti. Sada, samo skrhan starac, beskućnik. Vi ste Nikola Tesla, obratio sam mu se, sasvim jednostavno, bez ikakvih formalnosti. Osmehnuo mi se uz blag naklon. Sada sam zauzet, rekao je, možda bismo mogli da porazgovaramo neki drugi put“. Navedeni Osterov roman je paradigmatična priča o epohi. U tom smislu se i Nikola Tesla ispostavlja kao karakterističan (anti)junak epohe. Ima Sioran onu tezu da se dominantno javno osjećanje unutar savremenosti i antike razlikuje po tome da je u vrijeme antike vladala svijest da su se u prošosti, naročito neposrednoj, ispisivale uporedne biografije heroja, dok u savremeno vrijeme posebnu privlačnost stiču uporedne biografije gubitnika. Nikola Tesla jeste zaista paralelno i heroj i gubitnik. S jedne strane se po njemu zove aerodrom u Beogradu, a s druge strane u mejnstrim globalnoj istoriji nauke njegova je „minutaža“ ipak manja od one koju je zaslužio.

Teslina participacija u djelima popularne kulture potiče odavno. Ima i dvadesetak godina otkad je Nebojša Grujičić napisao ovakav sažetak: „U literaturu je Tesla ušao već za života. Najpre kao lik u Gernsbekovim SF novelama, ali i kao prototip za junake nekih priča Marka Tvena. Dvadesetih i tridesetih scenografije laboratorija ludih naučnika u holivudskim spektaklima bile su replike Teslinih laboratorija iz Kolorado Springsa i Njujorka, a Teslin kalem bio je u kinematografiji obavezan deo aparature za oživljavanje Frankenšajnovih čudovišta. Tesla je inače voleo film, a jedan od omiljenih bio mu je upravo spektakl horor majstora Džejmsa Vejla ‘Frankenštajnova  mlada’ iz 1935. godine – gledao ga je na desetine puta. Posle njegove smrti 1943, njegov mit je polako rastao. Čuveni Bela Lugoši igrao je 1944. vampira u filmu ‘Povratak vampira’ rediteljskog para Lu Landers – Kurt Nojman. Kako Kolumbija nije dala prava da se vampir nazove Drakula (iste godine je snimila film ‘Frankenštajnova kuća’ sa Borisom Karlofom i Džonom Karadinom kao Drakulom), grozni vampir u filmu je nazvan – Tesla. U jednoj epizodi popularnog stripa Supermen iz četrdesetih naslovni junak se suprotstavlja ludom naučniku koji svojim zracima smrti hoće da uništi planetu i koji se, pogađate već, zove – Tesla“.

Ovo je tek jedan mogući pregled, skoro slučajan, Teslinog mjesta u globalnoj popularnoj kulturi. Da smo krenuli od filma, od „Prestiža“ Kristofera Nolana i od činjenice da u tom filmu Nikolu Teslu glumi Dejvid Bouvi, ko zna dokle bismo stigli. Da smo pošli od žanrovske književnosti, imali bismo više prostora da se bavimo, primjera radi, „Teslinom ostavštinom“ Luisa Perdjua. Moguće je bilo više pažnje posvetiti i stripu ili televiziji. U svakom slučaju, međutim, i iz bilo koje moguće perspektive, Nikola Tesla je ne samo superstar novije svjetske istorije, nego i paradigma našeg (srpskog, jugoslovenskog i južnoslovenskog) mjesta u toj istoriji. To mjesto je važno i posebno, ali se svijest o tome lakše stiče „izborom po srodnosti“ te uz pomoć izvjesne doze jurodivosti. Bilo kako bilo, da parafraziramo jedan noviji šlager, on je svakako jedini koji punih usta može reći da je struja – njegova.