Svega ima, samo nema ljudi

Piše: M.V. / P-portal.net

P-portal u Donjem Karinu s rijetkim povratnicima i „turistima“, koji samo ljeti obilaze svoja imanja, nekada obiteljske kuće, a sada – vikendice

Na tom području zaista imate sve. Od Velebita koji se, kao granica sjeverne Dalmacije, uzdiže iznad tog predjela, te Zrmanje koja prolazi kroz Bukovicu, pa sve do rijeke Karišnice koja se ulijeva u Karinsko more. Za svega 25 minuta vožnje automobilom možete doći do obale, odnosno, do Biograda i Pakoštana, mjesta koja se ljeti pretvaraju u bučne turističke oaze. Pola sata vožnje dijeli vas i od Zadra, centra županije. No prije svega, osim zanimljivog geografskog položaja, područje je to koje nudi – mir.

Unatoč tome, mjesta Donji i Gornji Karin, dobrim dijelom godine su prazna, a zažive tek preko ljeta kada se kuće napune onima koji tu imaju vikendice. Srbi tu najviše dolaze preko ljeta, ostaju mjesec dana, a onda se vraćaju svojim drugim domovima. I dalje je više onih koji dolaze povremeno, nego onih koji su se vratili za stalno.

Povratnica nakon više od dvije decenije

Jedna od potonjih je Ika Kukavica, 81-godišnjakinja koja se iz Stanišića u Vojvodini, preko programa UNHCR-a, nakon izbjeglištva vratila u svoj zavičaj u listopadu prošle godine. Sada živi u Donjem Karinu.

„Otkad sam došla, dobro mi je ovdje. Ovo je moj rodni kraj, tu sam dobar dio života živjela i radila. Kao mlada radila sam u Pridrazi, tu u Karinu, u poljima u Nadinskom blatu. Sve do rata radila sam i u manastiru, sa časnim sestrama“, priča Ika.

Samostan u Karinu u kojem je radila Ika

U Stanišiću je živjela s nećakinjom, i sve do unazad par godina, bez problema radila u polju.

„Nikada kod doktora nisam išla! Odnio me vrag ako jesam… Što će mi? Jednog dana su nam došli u kuću, nešto popisivati. Pitali su me: ‘Imaš li lijekova?’. Rekoh: ‘Što će mi, ne treba meni to!’“

Baka Ika, povratnica u Karin

Međutim, godine su došle po svoje. Iki je oštećena mrena, zbog čega je i oslijepila. Zbog toga joj je povratak u svoj kraj otežan. Prije svega, trebalo je izvaditi osobnu i zdravstvenu iskaznicu kako bi ostvarila prava i tako primila pomoć socijalne službe. Kada uskoro završi s dokumentima, Ika se planira prijaviti i za pomoć Doma za starije osobe u obližnjem Zemuniku, iz kojeg bi joj trebali dostavljati jedan obrok dnevno.

U svemu tome pomaže joj Snježana, druga nećakinja kod koje živi, ali i ostali poznanici iz Karina, među kojima i Privrednikova aktivistica Slavica Beljak, koja nas do ove vremešne, ali i dalje živahne starice i vodi. Da nema njih, Ika bi bila prepuštena sama sebi, jer institucije za takve situacije nemaju rješenje, niti predviđenu pomoć. U njenom slučaju, doći do dokumenata bila bi nemoguća misija.

No unatoč papirologiji i birokraciji koju sa sobom donosi povratak, Iki najteže od svega pada – sljepoća.

„Dobro se osjećam! Bome bih ja opet kopala kad bih vidjela, barem sebi baštu i vinograd, tu oko kuće… Ima još snage u meni“, kaže Ika, koja se ovo ljeto, nakon nekoliko desetljeća, okupala u Karinskom moru.

Simbol duhovnosti i svjedok trajanja i propadanja

Ikina kuća nalazi se u Donjem Karinu, koji, za razliku od Gornjeg Karina, još nema razvijenu vodovodnu mrežu. Osim infrastrukturnih razlika, ta se dva mjesta razlikuju i administrativno. Mjesto Donji Karin pripada Benkovcu, a Gornji Karin – Obrovcu.

Dva mjesta, koja se nalaze na desetak kilometara od Benkovca, dijeli rijeka Karišnica koja se ulijeva u Karinsko more. Negdje na granici ta dva naselja nalazi se i nekoliko poluurušenih objekata koji su među lokalnim stanovništvom poznati kao „Desničine kuće“. Riječ je o vikendici koju je 50-ih godina izgradila obitelj Desnica iz Obrovca. U njoj smo, na poluurušenim zidovima, zabilježili i ostatke ikone koja je izrađena po uzoru na čuvenu fresku Belog anđela iz manastira Mileševa. Jedan od najbitnijih simbola pravoslavlja i duhovnosti među Srbima, ali i vrijedno kulturno naslijeđe koje je pod Uneskovom zaštitom, stoji tako izgrebano i išarano na praznim zidovima ove oronule građevine i svjedoči da je nekada među tim istim zidovima bilo onih koji to naslijeđe baštine.

„Desničine kuće“ sada su predmet spora na sudu. Nasljednici koji sada žive u Londonu nedavno su se uknjižili na tu zemlju, a s lokalnim vlastima se spore jer je na tom području nelegalno napravljen put. Prostor oko kuće sada služi kao parkiralište. Na većini automobila stoje tablice beogradskih registracija.

Ljude, koji se dolaze tu okupati, na zidovima propalog objekta dočekuju ustaški simboli (koji nisu rijetkost u ovom kraju, o čemu smo više puta pisali na P-portalu) te veliki grafit koji šalje uvredljivu poruku – „Plaža za pse“.

Natpis uz Karinsko more, među lokalnim stanovništvom zvanog i „Srpsko more“

Unatoč tome, Srbi koji ovdje dolaze dobro se osjećaju. Kažu nam to kupači, među kojima je i Dragana Jovanović, 48- godišnjakinja iz Beograda čiji je djed iz Karina.

„Dolazim tu od 1974. godine. Tokom rata nisam dolazila, i sad sam opet počela, od 2009. godine. Karin obožavam. Deda je tu 67. godine napravio vikendicu i oduvek sam volela tu dolaziti. Karin je specifično mesto, naviše mi se dopada priroda. More nije zagađeno jer ovo je oduvek bio stočarski kraj i u blizini nije bilo velikih fabrika. Tu imamo planinu, reku, more, buru…“, priča Dragana koja je na ljetovanje u zavičaj svoga djeda došla sa svojom sestrom.

Najbolje je na svome

Unatoč prirodnim ljepotama, u tom se kraju teško živi. Primjerice, stanovnici Donjeg Karina, iako spadaju pod Benkovac, nemaju niti jednu autobusnu liniju koja bi ih povezala s tim gradom. Jedna je to od stvari koje nam priča Rajko Kukavica, 67-godišnjak koji je 12 godina, od 2007. pa sve do lani, bio gradski vijećnik Samostalne demokratske srpske stranke i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Benkovca.

Stanovnici Donjeg Karina, iako administrativno spadaju pod Benkovac, nemaju niti jednu autobusnu liniju koja bi ih povezala s tim gradom

Rajko Kukavica

Kukavica se u Donji Karin za stalno vratio 2003. godine.

„Znao sam gdje dolazim i da tu nismo najpoželjniji, ali rekoh sebi: bolje da sam tu gdje me ne vole previše, nego tamo gdje me tek tako – trpe“, kaže Rajko.

U više od deset godina staža zalagao se za rješavanje probleme Srba na benkovačkom području. Bilo ih je mnogo, a veliki dio njih još uvijek nije riješen.

„Stvari se ovdje nisu mijenjale ovisno o tome koja je politička opcija bila na vlasti. Ljudi su ovdje ovisili o lokalnoj politici i političarima koji su je vodili. Ljudi se ne vraćaju jer je već prošlo toliko godina, dosta njih je i odustalo od povratka“, zaključuje Rajko.

Bez perspektive za mlade

Slično razmišljaju i mladi koji su odrasli na tom području. Nemanja Dubroja došao je u Karin 2005. godine. Nakon završetka gimnazije u Benkovcu, upisao se na Građevinski fakultet u Zagrebu.

„Mislim da ljudi ovdje nemaju perspektivu već želju za odlaskom na područja koja nude ambicioznije živote, a sam Karin je mjesto privlačnije za odmor i mir nego za uspješnu karijeru“, kaže Nemanja.

Kaže kako je odrastanje u Donjem Karinu bilo mirno upravo zbog nedostatka mladeži.

„Karinu nedostaje ljudi, osobito mladih. Što se tiče povratka u Karin još nisam donio neku promišljenu odluku, ali ne bih želio biti predaleko“, zaključuje Nemanja, koji je, poput drugih naših sugovornika, također privržen rodnom kraju.

Bilo je i boljih dana

Praznoća i odsustvo ljudi o kojom priča Nemanja vidljivo je golim okom. Ljeto je inače doba kada ih ovdje bude više, no ove godine je drugačije, najviše zbog koronavirusa. U blizini kampa koji je otvoren unazad par godina, a koji je sada prazan, srećemo 60-godišnjeg Dragana koji živi u blizini.

„Krajem 70-tih i početkom 80-ih turizam je ovdje uhvatio maha. Počele su se graditi vikendice. Većinom su ih gradili turisti iz Srbije, ali bilo je i onih iz okolnih sela. U biti, dolazili su turisti iz cijele Jugoslavije. Živjelo se opuštenije, tijekom ljeta mjesto bi zaživjelo. Dolazili su mladi iz Benkovca, bilo je nekako pitomije. Bilo je više ljudi koji su se bavili stočarstvom. Sada je toga nekako sve manje“, kaže Dragan prisjećajući se ljepših vremena koje ovo mjesto pamti.

Karin Donji i Gornji mjesta su u kojima je prije rata više od 90 posto činila srpska populacija. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Donji Karin ima 173 stanovnika, a Gornji Karin 1104 stanovnika. Koliko ljudi sada živi na tom području, pokazat će novi popis koji će se provesti 2021. godine, ali je sasvim izvjesno da će te brojke biti značajno manje.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Privrednikov informativni P-portal – Krila i korijenje“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: