Odluka da se hrvatski udio radioaktivnog otpada iz zajedničke slovensko-hrvatske nuklearne elektrane Krško trajno pohrani na području bivše vojarne Čerkezovac na Trgovskoj gori, u srcu općine Dvor, jedna je od najciničnijih, najbeskrupuloznijih i u konačnici i najštetnijih odluka koje je Vlada mogla donijeti. Takva odluka znači smrt općine Dvor kao ekološke sredine koja je svoju dugoročnu ekonomsku strategiju mogla bazirati jedino i isključivo na čistoj i netaknutoj prirodi i marketinškom iskorištavanju činjenice da se radi o kraju koji bi po svojim prirodnim karakteristikama mogao biti proglašen parkom prirode. Ovako, zbog nekolicine pohlepnih i potpuno neodgovornih vlastodržaca, i uz autoru ovih redaka očitu, iako prešutnu podršku lokalnih vlasti, općina Dvor dobiva etiketu odlagališta radioaktivnog otpada. Osim nekolicine lokalnih birokrata koji trljaju ruke zbog predviđene rente, svi koji na području općine Dvor žive od poljoprivrede gube ključni adut svojih proizvoda, netaknutu prirodu kao mjesto iz kojeg njihovi proizvodi potječu. Postoje razlozi zašto se teška industrija, nuklearne elektrane i tvornice, pa onda i odlagališta otpada grade u već visoko industrijaliziranim krajevima, a ne guraju ih u nacionalne parkove, na obale najljepših rijeka ili u područja koja žive od poljoprivrede i marketinškog iskorištavanja prirodnih svojstava. Mogu vladini propagandisti pričati što god žele, ali ne postoji potrošač koji će povjerovati u priču o vrhunskom zdravom siru proizvedenom nekoliko kilometara udaljeno od odlagališta radioaktivnog otpada ili o ekološkim jagodama ili jabukama koje dozrijevaju na istim obroncima na kojima su ukopane i zlokobne bačve s dobro poznatim oznakama nuklearnog otpada.

Osim nekolicine lokalnih birokrata koji trljaju ruke zbog predviđene rente, svi koji na području općine Dvor žive od poljoprivrede gube ključni adut svojih proizvoda, netaknutu prirodu kao mjesto iz kojeg njihovi proizvodi potječu

Glavni vladin argument zbog kojega je otpad završio u Dvoru je taj da je on tamo savršeno siguran. Siguran za zdravlje ljudi, siguran za rijeku Unu, siguran od potresa. Ako je otpad tamo zaista tako siguran, a može se i prihvatiti da jeste (osim u dijelu s potresima) jer se već 40 godina skladišti u Krškom, u Sloveniji, na samoj obali rijeke Save, 40-ak kilometara od centra Zagreba, postavlja se pitanje – zašto Dvor. Da je otpad siguran i bezopasan može se i prihvatiti, ali onda je isto tako, i s većim ekonomskim opravdanjima mogao biti skladišten u samoj okolici Zagreba, možda i samo nekoliko kilometara udaljeno od Krškog, na mjestu koje ne zahtijeva udaljeni transport, u visoko industrijaliziranom području s lako dostupnim znanjem i infrastrukturom, s inženjerima, stručnjacima za skladištenje i upravljanje, u svojevrsnom HUB-u znanja i ekspertiza koje takav otpad zahtijeva.

Zašto je otpad završio u najudaljenijem dijelu kopnene Hrvatske, s očajnom, možda i najgorom prometnom povezanošću, bez pristupa autocesti, s uskim, poluraspadnutim prometnicama i na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom kojom posljednjih godina šetaju stotine i tisuće migranata iz Sirije, Afganistana, Pakistana i država Bliskog istoka? U području koje je dva puta godišnje odsječeno od svijeta zbog izlijevanja rijeke Une. Umjesto u lako dostupnom području i ravnici koja bi u svakom trenutku omogućavala brzu intervenciju u slučaju bilo kakve havarije, otpad će završiti u brdovitim gudurama, u poluraspadnutoj bivšoj vojarni, gustom šumom zaklonjenoj od pogleda. Cijena skladištenja otpada u Dvoru zbog same lokacije bit će veća, i u smislu izgradnje kapaciteta i u smislu transporta i u smislu čuvanja takvog objekta, pa i svaki ekonomski argument u startu pada u vodu.

I sada bi lokalno stanovništvo, unatoč svim ovim nelogičnostima, trebalo povjerovati da je baš Čerkezovac najbolja moguća lokacija za nuklearni otpad. Naravno da nije, i posve je lako povjerovati da je odluka da to bude baš Dvor politička odluka donesena i motivirana etničkom kartom Hrvatske. U svakoj svojoj točki, takva odluka je logički, ekonomski i sigurnosno neobranjiva, pa se sumnja da se radi o etnički motiviranoj odluci. Borba lokalnog stanovništva da se odupre „uvaljivanju“ radioaktivnog otpada bila je od samog početka osuđena na propast jer iza sebe nisu imali nikoga „važnog“. Iako je općinsko vodstvo u uskoj koaliciji na državnoj razini s onima koji su donijeli odluku, to nije imalo nikakvog utjecaja na konačni rezultat. Izgledno je da pitanje radioaktivnog otpada koje će trajno promijeniti izgled i sliku ovoga prostora nije bilo dovoljno bitno da uđe u koalicijske sporazume.

Indikativna je i činjenica da se uz sudjelovanje lokalne vlasti, svega tri kilometra od predviđenog odlagališta gradi etno selo koje bi trebalo legitimizirati izgradnju odlagališta i pokazati lokalnom stanovništvu da eto, etno turizam ide ruku pod ruku s radioaktivnim otpadom. Unatoč činjenici da lokalni političari sramežljivo kritiziraju dolazak otpada, činjenica je da nekima otpad odgovara. U suprotnom, vidjeli bi pravu političku borbu i validne političke, znanstvene i ekonomske argumente kojima bi se takva ideja pobijala na svim relevantnim razinama. Ovako, otpad je gotova stvar. Nema nikakve sumnje da će studije koje se provode pokazati da je bivša vojarna Čerkezovac baš to, „idealno mjesto“ za takvu vrstu aktivnosti.