Kalvarija u kojoj je u noći s 14. na 15. april 1912. godine, nakon što je pri velikoj brzini udario u ledeni brijeg, usred Atlantika na svom prvom putovanju potonuo najveći i najluksuzniji putnički brod u dotadašnjoj povijesti, Titanik, na simboličkoj se razini može smatrati trenutkom prelaska iz 19. u 20. stoljeće, kao metaforička reprezentacija nadolazećeg urušavanja cijelog dotadašnjeg zapadnog svijeta, kraja elitne otmjenosti koja je zbog svoje okoštalosti postala posve nemoćna pred novonastalim okolnostima. Priča o brodu koji se smatralo nepotopivim, a na koncu je potonuo za svega dva i pol sata od udara u ledenjak, sve do danas ne prestaje intrigirati, jer ljudi vole mitove, ali i njihovu dekonstrukciju. Od 2.224 putnika i članova posade koji su se na njemu nalazili, živote je u ovoj nesreći izgubilo njih čak 1.523. Od navedenog broja putnika, njih 34 dolazilo je s prostora bivše Jugoslavije, od čega je njih polovica na put krenulo iz Like, a svi su bili smješteni u trećem razredu. Živote je izgubilo njih čak 31, uključujući i dvojicu 17-godišnjaka, Petra i Jovu Čalića iz sela Brezik nedaleko od Gospića. Velikoj većini nikad nisu pronađena ni tijela, izuzev Josipa Draženovića iz Hrastelnice kod Siska. Ipak, troje putnika s ovih prostora uspjelo je preživjeti. To su bili dvoje Hrvata, Mara Banski i Ivan Jalševec, te jedan Srbin iz Hrvatske, Nikola Lulić. Ovo je priča o njemu.

Nikola Lulić rodio se 24. februara 1883. godine u Lici, u selu Konjsko Brdo u blizini Perušića. Kao dijete iz mnogobrojne težačke obitelji, djetinjstvo i mladost uglavnom je provodio pomažući svojim roditeljima, Miletu i Bari, u zemljoradničkim poslovima, te brizi oko stoke i imanja. Odmah po stupanju u punoljetstvo oženio se lokalnom djevojkom, Mandom, no planove o zasnivanju obitelji je 1902. godine prekinula regrutacija od strane austro-ugarske vojske. Budući da nije želio služiti vojsci koju nije doživljavao kao svoju, nakon svega nekoliko dana je dezertirao. S obzirom na to da se u takvim okolnostima nije smio vratiti kući, a nesigurno bi mu bilo i dulje zadržavanje u čitavoj zemlji, morao je trbuhom za kruhom otići daleko u svijet. Na koncu, odlučio se otputovati sve do Amerike.

Ondje se zadržao pune četiri godine, radeći po rudnicima u Minnesoti, nakon čega se prvi put vraća u rodni kraj kako bi pomogao obitelji koja je i dalje živjela u istim, teškim uvjetima. Budući da ga je prva žena ostavila nakon što je dezertirao i otišao iz sela, Lulić se po drugi put oženio, djevojkom koja se zvala Marta, a s njom je prvi put dobio i djecu. Međutim, 1907. godine se, kako bi priskrbio bolje materijalne uvjete za svoju obitelj, odlučuje ponovno otići na rad u Ameriku. Ondje se, opet radeći u rudniku, zadržao sve do jeseni 1911. godine. Tada se, u dobi od već 29 godina, opet vratio u zavičaj s ciljem da nađe posao bliže obiteljskom domu, no svi su takvi pokušaji okončavali neuspjehom zbog čega je još jednom bio primoran otići u daleke krajeve. Ovaj put, međutim, nije krenuo sam. Budući da su od njega čuli kako se u Americi može lako doći do posla i zarade, još čak šesnaest njegovih sumještana iz sela u okolici Perušića odlučilo je krenuti na put s njim, tim više što im je od pomoći mogla biti činjenica da je on jedini od njih znao engleski jezik. Iako je u početku bilo teško u kratkom roku osigurati toliki broj karata za zajednički odlazak u Ameriku jednim brodom, Lulić je preko nekih svojih američkih poznanstava saznao za brod Titanik, te se njegova družina ubrzo odlučila upravo za njega. Stoga su otputovali najprije u Švicarsku, a odatle u engleski Southampton, mjesto isplovljavanja Titanika.

Po Lulićevim kasnijim sjećanjima, prizor Titanika bio je nešto najraskošnije što je on dotad vidio, a zbog njegove veličine osjećaj plovidbe morem uopće nije bio prisutan, već je doživljaj bio kao da svi putnici borave u nekom manjem gradu. Ipak, s obzirom na to da su i Lulić i svi njegovi zemljaci putovali unutar trećeg razreda, mogućnost posjećivanja raskošnih sadržaja na Titaniku bila im je ograničena. Ustvari, imali su pristup tek vlastitim spavaonicama, menzi te društvenim prostorijama trećeg razreda koje su bile smještene u stražnjem dijelu broda. Ipak, i to je bilo dovoljno da kod Lulića probudi osjećaj zadivljenosti.

Takvo je raspoloženje, nažalost, bilo kratkog vijeka, osobito za putnike trećeg razreda koji od posade broda nisu ni dobili obavještenje o udarcu u ledenjak već su za sudar saznali onog trenutka kad im je voda počela prodirati u kabine. Titanik je, zbog uvjerenja o njegovoj nepotopivosti, bio opskrbljen s tek dvadeset čamaca za spašavanje što je daleko ispod razine koja bi mogla spasiti više od dvije tisuće putnika i članova posade. Povrh svega, mogućnost za spas bila je tim manja, jer su čamci u početku bili spuštani u more s tek dopola popunjenim kapacitetima. U ovakvim se okolnostima Lulić, suočen sa sve višom razinom vode koja je vukla brod prema morskom dnu, uspio spasiti tek zahvaljujući svojoj snalažljivosti. Naime, budući da u čamce za spašavanje nisu bili puštani muškarci njegovih godina već samo žene, djeca i starci, on je zgrabio kapu s glave jednog od mornara i stavivši je na svoju uspio se kroz uspaničenu gomilu probiti do jednog od čamaca, inače čamca u brodskim spiskovima označenog brojem 15, gdje su ga putnici, prepoznavši u njemu nekog od članova posade koji ima zadatak pomoći u pravilnom spuštanju čamca do mora, bespogovorno propustili da se ukrca. Na taj se način Nikola Lulić spasio od sigurne smrti. Tijekom naknadno provođene istrage, ovaj je razvoj događaja potvrdio Jan Jalny, Lulićev suputnik iz trećeg razreda koji je na put krenuo iz Češke.

Ukrcavši se iduće jutro na brod Carpathia koji je došao pokupiti preživjele brodolomce, Lulić je najprije stigao do New Yorka, a potom otputovao u Chicago gdje se smjestio kod svog rođaka Rajka Rosenića, da bi nakon tjedan dana nastavio put prema Minnesoti i poslu u ondašnjim rudnicima. Ondje je nastavio raditi sve do kraja Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske, a nakon uspostave jugoslavenske države vratio se u rodnu Liku koju do kraja života više nije napuštao. Po kasnijim izjavama njegovih potomaka, nikad nije želio puno pričati o Titaniku, osobito u starosti, prvenstveno iz razloga što se jedini od svojih zemljaka uspio spasiti, a i zbog toga što su ga godinama nakon nesreće nastavili proganjati prizori beživotnih tijela u ledenom moru. Zbog svih teškoća koje je za života proživio, u starosti se potpuno osamio i općenito govorio vrlo malo. Nastavio je živjeti mirnim, obiteljskim životom sve do 1962. godine kada je preminuo u 79. godini života.

Inače, zanimljivo je spomenuti kako priča o Nikoli Luliću i njegovim zemljacima nije jedina zanimljiva poveznica između Srba i Titanika. Naime, uspješan vojvođanski trgovac s prijelaza stoljeća, Petar Krstić, otprije poznat po izvozu svojih vina u Englesku i Finsku, sklopio je ugovor s poduzećem „White Star Line“ o opskrbljivanju prvog putničkog razreda njihovih brodova svojim najkvalitetnijim vinom, fruškogorskim bermetom, a sve sa željom da na taj način uspije proširiti svoje tržište i na američki kontinent. Između ostalog, upravo je to piće bilo uvršteno i na vinsku kartu Titanika, zbog čega su njegove velike količine otišle u propast, završivši na dnu Atlantskog oceana.