Plitka kapa narančaste boje ukrašena dvama nizovima crnih vezenih spirala, uobičajeno nazivana šibenskom, ponekad drniškom, a rjeđe i vlaškom, definitivno je jedna od najprepoznatljivijih i do danas najčešće nošenih oblika tradicijskih muških pokrivala za glavu na području Hrvatske. O njezinom podrijetlu i značenju znanstvene radove su pisali brojni hrvatski etnolozi, antropolozi i folkloristi, pronalazeći korijene njezine starije, crvene inačice duboko u povijesti, sve do vremena prije doseljenja Slavena, kao dio ratničke odore ilirskog plemena Japoda koje je obitavalo na području Like i sjeverne Dalmacije. Međutim, priča o nastanku danas uobičajenog tipa šibenske kape, s unificiranom nijansom boje i izgledom ukrasa, izravno je povezana s poviješću možda i najuglednije srpske porodice grada Šibenika – obitelji Matavulj.

Kao početnu godinu može se uzeti 1844. kada je Simeuna Matavulj (djevojačkog prezimena Triva, još jedne cijenjene građanske obitelji šibenskih pravoslavaca) zajedno sa suprugom Stevanom utemeljila manufakturnu obrtničku radnju čije se poslovanje temeljilo na izradi vezenih sastavnica dalmatinskih narodnih nošnji, glavninom kapa, prsluka, te suknenih kaputa koporana. Isticanje elemenata narodne nošnje u političkim je okolnostima onodobnog Šibenika bilo iznimno popularno budući da je čitava druga polovica 19. stoljeća ispunjena sukobima između dviju dominantnih političkih struja u gradu, „autonomaša“ bliskih Italiji i procesu talijanizacije, te „narodnjaka“ koji su se zalagali za zbližavanje i povezivanje Dalmacije s ostatkom hrvatskih, odnosno slavenskih krajeva pod vlašću Habsburgovaca i Osmanlija. Budući da su autonomaši u pravilu pripadali bogatijim društvenim slojevima, njihov je način oblačenja bio profinjen, s obveznim gospodskim šeširom na glavi, dok su narodnjaci stoga kao kontrast običavali nositi elemente tradicijske nošnje ruralnih krajeva šibenskog zaleđa, s naglaskom na kapu kao njezin najprepoznatljiviji simbol, a ujedno i način dokazivanja slavenstva onog tko je nosi. Sve je ovo dovelo do toga da je manufaktura obitelji Matavulj poslovala iznimno dobro, dok su narodne kape postale njihov uvjerljivo najtraženiji proizvod.

Najbitnije je, ipak, naglasiti splet slučajnosti koji je, tridesetak godina od utemeljenja manufakture, doveo do danas uobičajenog izgleda ove kape. Naime, Matavulji su kapu u početku izrađivali u tradicionalnoj, crvenoj boji. No, prilikom jednog odlaska u Trst po materijal za njezinu izradu, Đuro Matavulj, najstariji sin Simeune i Stevana, nije mogao pronaći tkaninu odgovarajuće boje zbog čega je, kako se ne bi vratio praznih ruku, kupio grubo sukno najsličnije dostupne, narančaste boje. Kape izrađene u ovoj, dotad rijetko nošenoj i stoga neobičnoj, ali i upadljivijoj boji, postale su međutim toliko popularne među Šibenčanima da su Matavulji odlučili nastaviti izrađivati ih upravo u toj boji, te s tom prigodom osmišljenim dizajnom s isprepletenim vijencima koji je ostao u upotrebi do danas. Ovome je u znatnoj mjeri doprinijela poduzetna osobnost Simeune Matavulj koju je njezin mlađi sin Simo, književni velikan nerijetko nazivan i „srpskim Balzakom“, u svojoj nikad dovršenoj autobiografiji naslovljenoj „Bilješke jednog pisca“ opisao kao ženu s odlikama „šibeničke mašte najbolje vrste“. Budući da je na taj način postignuta laka prepoznatljivost šibenske kape u odnosu na onu ličku, te sve ostale inačice pokrivala za glavu iz vlaških i dinarskih krajeva, njezina je simbolika s vremenom počela u sve većoj mjeri naglašavati zasebnost identiteta grada Šibenika, te značaj njegove kulturne baštine, a takvo se shvaćanje u znatnoj mjeri zadržalo do današnjih dana.

Manufaktura obitelji Matavulj u tim je okolnostima bila primorana na stalno širenje opsega poslovanja, pa su tako do kraja 1880-ih godina Simeuna, tada već udovica, i njezin sin Đuro zapošljavali četrdesetak radnica i kooperantica koje su u godini dana proizvodile gotovo osam tisuća primjeraka šibenske kape. Đuro Matavulj kasnije je, preuzevši u potpunosti obiteljski posao, dodatno razvijao poslovanje, pa je tako ova manufaktura, koja je tada djelovala pod imenom Industrija narodnog veziva, počela organizirati i besplatne tečajeve šivanja i vezenja namijenjene mladim djevojkama, gdje su im ove vještine prenošene učenjem na Singerovim mašinama specijalno prilagođenim za izradu vezova za šibensku kapu, te tradicionalne bluze i haljine. Na vrhuncu, Industrija narodnog veziva zapošljavala je više od tristo žena što, glede broja stanovnika grada, znači da je Đuro Matavulj statistički gledano bio poslodavac svakoj petnaestoj Šibenčanki.

Među bogatijim građanstvom na visokoj je cijeni bila i njihova odjeća za svečane prigode, plesove i čajanke, te za tada sve popularnija turistička putovanja u inozemstvo, najčešće u mondena talijanska ljetovališta. Unikatne haljine, suknje, košulje i ogrtači s tipičnim šibenskim motivima i zavičajnim folklornim elementima izrađivani za ove prigode smatrane su najprestižnijim modnim kreacijama u gradu, a zanimljivo je spomenuti da su se upravo kod Matavuljevih oblačili i supruga, te kćeri Ante Šupuka, dugogodišnjeg gradonačelnika Šibenika odgovornog za enormni tehnološki i kulturni napredak grada na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Usto, proizvodna djelatnost obitelji Matavulj do početka 20. stoljeća proširila se i na izradu i prodaju tradicijskih kolača, te likera. Ipak, narančasta kapa koju je osmislila Simeuna Matavulj ostala je njihovim najslavnijim proizvodom na čiju su popularnost tijekom 1920-ih godina dodatno utjecale okolnosti talijanske aneksije Zadra, koja je dovela do dodatnog jačanja slavenskog sentimenta Šibenika kao protuteže. Do danas očuvanu razinu prepoznatljivosti šibenske kape, osim kao načina izražavanja povezanosti s gradom, regijom ili narodom, treba shvatiti i kao način odavanja poštovanja obitelji čiji su članovi snažno utjecali na gospodarski i kulturni razvoj Šibenika, a osobito Simeuni Matavulj kao jednoj od njezinih najzaslužnijih članova.