Krvavi pohod palestinske militantne organizacije Hamas na izraelsko civilno stanovništvo u pograničnom području između palestinskog teritorija u pojasu Gaze i izraelskih naselja, tzv. kibuca otvorio je novo i najkrvavije poglavlje u stogodišnjem izraelsko-palestinskom sukobu. Stravični zločini i ubojstva stotina civila, djece, žena i čitavih obitelji šokirali su prije svega Izrael, a onda i cijeli svijet koji je s nevjericom gledao snimke neobuzdanog nasilja. Iza krvavog pohoda na izraelska naselja i gradove ostalo je preko 1.300 mrtvih, a onda je uslijedila odmazda Izraela. Sofisticiranija, tehnološki nadmoćnija, ali jednako krvava. Ovoga puta, umjesto snimki ubojstava iz automatskog oružja gledali smo stotine bombi koje se obrušavaju na gusto naseljene gradove u Gazi, ostavljajući u ruševinama stotine i tisuće mrtvih, većinu njih potpuno nevinih, mnoštvo mrtve djece, žena i starijih.
Nije ovo prvi puta da Palestinci i Izraelci ulaze u krvave sukobe, ali je ovo prvi sukob koji ima potencijal preliti se izvan granica Bliskog istoka. Do sada su njihovi sukobi ostajali u granicama regije, a ostatak svijeta ih je tretirao kao udaljeni problem koji se ticao gotovo samo političkih vodstava, humanitarnih organizacija i ratnih reportera. Ovoga puta više nije tako. Ako je Hamas svojim krvavim pohodom htio isprovocirati svjetsku reakciju i smjestiti palestinsko – izraelsko pitanje u sam vrh svjetske politike, u tome je uspio.
Ono što ovaj rat razlikuje od prošlih je golema mobilizacija državljana europskih država, SAD-a, Kanade i ostalih zapadnih zemalja, podrijetlom iz zemalja Bliskog istoka, Sirije, Palestine, Egipta i drugih arapskih i muslimanskih zemalja. Donedavno je bilo potpuno nezamislivo da ulicama europskih gradova korača desetine tisuća prosvjednika u znak potpore Hamasu, palestinskoj državi, strogo osuđujući Izrael i njegovu, po mnogima, kolonijalnu politiku prema palestinskom stanovništvu, kako u pojasu Gaze, tako i na okupiranoj Zapadnoj obali. Golemi migrantski valovi koji su se dogodili u proteklim desetljećima kao posljedica europske politike otvorenih vrata doveli su palestinsko – izraelsko pitanje u srce Europe i nekada strogo vanjsko-političko pitanje pretvorili u interno, unutardržavno. Vidljivo je to po reakcijama najviših državnih čelnika, primjerice škotskog premijera Humze Jusafa koji je osudio napade Izraela na Gazu, optužujući ga za neselektivno bombardiranje palestinskih naselja. Jusafova supruga, Nadija el Nakla, rođena je u Gazi i njeni roditelji trenutno žive pod udarima izraelskih zračnih snaga. Jusaf je poslao poruku britanskom vodstvu da umjesto špijunskih letjelica pošalje humanitarnu pomoć Gazi, budući da je bez struje, vode i pod potpunim embargom s kopna, mora i iz zraka. To je samo jedan primjer kako migracije utječu na politički diskurs u Europi koji se vidljivo mijenja. Golemi prosvjedi u Londonu, Parizu i drugim velikim europskim gradovima pokazali su da palestinsko pitanje dobiva značaj kakav nikada do sada nije imalo. Istovremeno, porasli su izgledi za novu rundu terorističkih napada radikaliziranih pojedinaca u europskim državama. Napad u Briselu s početka tjedna, u kojem su živote izgubili dva švedska navijača, mogao bi biti samo uvod u novo nasilje po europskim ulicama ako se rat na Bliskom istoku dodatno produbi.
Unatoč Hamasovim stravičnim zločinima, dojam je da Izrael više ne uživa bjanko podršku za konačno rješenje pitanja Gaze, a ono je po svemu sudeći podrazumijevalo okupaciju i raseljenje što većeg broja stanovnika kako bi se prijetnja za Izrael iz tog ograđenog i strogog nadziranog prostora svela na minimum. Izrael je već dobio upozorenja niza svjetskih čelnika da se u svome odgovoru mora striktno držati međunarodnog i humanitarnog prava i da je neselektivno bombardiranje nedopustiva mjera. Činjenica da je u Gazi poginulo nekoliko stotina djece, pak ukazuje na to da je međunarodno ratno pravo u tim napadima već odavno pogaženo. Po svemu sudeći, i nakon svih krvavih zločina, otvorena pitanja između Izraela i Palestine će se opet morati rješavati za zelenim stolom, mirovnim pregovorima i političkim dijalogom, kao i svaki put do sada. Dojam je da ovoga puta Palestinci, unatoč svemu što se dogodilo, na svojoj strani imaju veću podršku nego što je to bilo ranije. Hoće li i u kojoj mjeri to usmjeriti krvavi sukob prema putu mira ostaje da vidimo, ali sasvim je sigurno da će do mirovnog sporazuma tisuće ljudi izgubiti živote.
