Središnju komemoraciju civilnim žrtvama operacije Oluja Srpsko narodno vijeće održava danas u Donjem Skradu u Općini Barilović, gdje se 5. avgusta 1995. dogodio zločin nad šestero mještana koji su počinili pripadnici Hrvatske vojske. Povodom komemoracije, Srpsko narodno vijeće objavilo je svoju 14. izjavu sjećanja, koju prenosimo u nastavku u cijelosti.
14. izjava sjećanja Srpskog narodnog vijeća
Prije 26 godina započela je vojno-redarstvena akcija “Oluja” koja je, nakon obimom manje, ali po posljedicama jednake akcije “Bljesak”, uzrokovala historijski egzodus Srba s područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Njih preko 300.000 moralo je napustiti svoje domove. Najviši predstavnici države u svojim su izjavama zbog toga izražavali neskriveno zadovoljstvo i likovanje. Srbi koji su ostali ubijani su i premlaćivani, kako za vrijeme “Oluje” tako i danima, mjesecima i godinama nakon nje. Njihova je imovina pljačkana i uništavana; kuće uništavane ili pak privatnim odlukama ili odlukama same države uzurpirane; tvornice i poljoprivredne zadruge također pljačkane i uništavane. Socijalna i komunalna infrastruktura, poput društvenih domova, škola, lokalnih ambulanti, lokalnih vodovoda i elektromreža, također je dugotrajno uništavana i trajno uništena. Zemljišta i šume u vlasništvu izbjeglih također su uzurpirani, mnoge crkve oskrnavljene i opljačkane.
Prije 30 godina započeli su ratni raspad zajedničke jugoslavenske države i rat u Hrvatskoj. Tim povodom treba reći da su Hrvati koji su živjeli na područjima Hrvatske sa srpskom većinom, nakon uspostavljanja Republike Srpske Krajine, ubijani, premlaćivani, zlostavljani, protupravno zatvarani, zastrašivani i protjerivani, a njihove kuće ili uzurpirane ili uništavane, a crkve skrnavljene, pljačkane i rušene. Tim povodom također treba reći da su sličnu sudbinu imali Srbi koji su živjeli u hrvatskim gradovima ili općenito na područjima pod kontrolom Vlade Republike Hrvatske. Neki su ubijeni, neki protupravno zatvarani, većina zastrašivana, protjerivana i diskriminirana, nekima su kuće minirane, neki izbacivani iz stanova, neki otpuštani s posla ili im je uskraćeno državljanstvo.
Na prostoru bivše Jugoslavije, 30 godina od početka rata i 26 godina od njegova završetka u Hrvatskoj, ratuje se komemorativnim politikama sjećanja. Svatko ima svoje sjećanje, svoje komemoracije i svoju političku upotrebu ratnih strahota i ratnih stradanja. Rijetko se sjećamo strahota koje su prošli drugi i stradanja koja su se dogodila drugima. U naše narodno ime ili od našeg narodnog imena. Jednako rijetko nam dopire do svijesti do koje smo mjere pijetet vlastita stradanja pretvorili u političko-vjersko podgrijavanje mržnje i neprijateljstva. Slično onom podgrijavanju žrtava Drugoga svjetskog rata koje nas je pripremalo za početak rata prije 30 godina. Zapanjujuća je, a nerijetko i zastrašujuća ustrajnost kojom veličamo svoje, a obezličujemo tuđe stradanje, kojom odbijamo priznavati tuđe, a očekujemo priznavanje svojeg stradanja. Ta ustrajnost nas sprečava da uradimo ono što sva civilizirana društva, narodi i države rade. Sami jedni prema drugima i prema sebi. Bez izvanjskih zakona, već na osnovi unutarnjeg zakona, onog moralnog, mi na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije u prvom redu.
Ne znamo kako će drugi, ali mi iz Srpskog narodnog vijeća i u ime srpskog naroda u Hrvatskoj onako ćemo kako smo i dosad: sjećat ćemo se svojeg, a nećemo zaboravljati stradanje drugog. Priznavat ćemo stradanje drugog, kao što očekujemo da naše bude priznato.
