Bio je to nagli prelazak iz hrvatskog u srpsko selo, kao da smo prešli iz nekog laganog idiličnog filma u film postapokalipse mijenjajući televizijske kanale daljinskim upravljačem. Veličina nekadašnjeg školskog objekta ukazuje na to da je tu gdje buja vegetacija nekada bujao ljudski život. Mada oni s kojima smo razgovarali kažu da je u Cvijanović Brdu na Kordunu prije rata živjelo više od hiljadu stanovnika, statistika kaže da je 1991. godine tu bilo nešto više od tri stotine mještana. Po sadašnjem popisu, ovdje nema stanovnika, tek dvije ili tri kuće pogodne za život.

Domaćin nas dočekuje na cesti, nama dobro poznato karlovačko lice – Goran Novaković nadimka Maradona, nekadašnji prognozer sportskih rezultata. Obnovio je porodičnu kuću u koju se planira preseliti iz Karlovca, gdje trenutno živi. Kaže da ovdje “cvrkuću barem četiri vrste ptica”.

– Tu sam i prohodao – veli ovaj 48-godišnjak. Pitamo ga hoće li tu doći umrijeti.

– Naravno, tko tu dolazi živjeti? – odgovara retoričkim pitanjem.

No ubrzo je samoga sebe demantirao jer nas je, uz pratnju svog crnog psa mješanca Garija, proveo po kraju i upoznao s onima koji baš u ovoj okolici Veljuna vide mjesto za život.

Nakon što nas je proveo obližnjom šumom i pokazao nam predivnu prirodu, sjeli smo u automobile i zaputili se u obližnji Lapovac ne bismo li upoznali još nekoga tko se ubrzo planira preseliti iz Zagreba. Darko Mučalov i njegova supruga Marina u tom su selu prije tri godine otvorili OPG DARMAR u sklopu kojeg uzgajaju božure. Darko je s deset godina života došao u Zagreb kao izbjeglica iz Vukovara. S ocem je bio autoprijevoznik, dok se nije odlučio preseliti na Kordun. Kao Hrvat među Srbima nema nikakvih problema – poput pravog Slavonca ponudio nam je mezu, a počeli su se okupljati i njegovi komšije. Prvi njegov najbliži susjed Gojko, a potom je došao i Lega, građevinac, kažu dobar i pouzdan radnik, koji nas sve “pozdravlja” sa “Za dom – spremni!” Njemu je inače u ratu na srpskoj strani stradao brat. Na taj njegov uzvik nastaje u društvu provala smijeha. O čemu se točno radi, zafrkanciji, obrambenoj strategiji ili nečem trećem, nismo ni htjeli saznati.

– Božur je simbol sklada između muškarca i žene – ističe Darko.

Stoga nije čudno što je u taj posao ušao zajedno sa suprugom. Kuću i imanje je kupio od rođaka, obnovio ih, napravio plantažu, kupio hladnjaču, traktor i ostalu infrastrukturu.

– Uistinu sam se naradio – priznaje, a taj rad je itekako vidljiv jer obrađuje imanje veličine hektar i pol.

– Riječ je o 70.000 božura prve klase. Ove godine ćemo imati 35.000 do 40.000 cvjetova – kaže Darko.

Božuri se koriste u svečanostima kao što su vjenčanja, no koronakriza je smanjila potražnju.

– Jedno je proizvesti, sasvim drugi problem prodati. Tržište je bilo zakrčeno, a borba velika. Veletrgovci ne žele raditi s nama, nego robu nabavljaju iz Nizozemske – nastavlja.

A cvjetovi se moraju brzo prodati – tridesetak dana od berbe mogu stajati u hladnjači. Berba je u maju, no Darko i Marina se suočavaju s još jednim prozaičnim problemom koji proizlazi iz pustoši u koju su došli raditi i u koju se planiraju preseliti – nema radnika koji bi obrali božure. Lani ih je Darko sam obrao.

– Propalo mi je zbog toga četiri hiljade cvjetova. Treba nam svakog maja pet ili šest radnika, ali nema nikoga. Tu nema nikoga – kaže Darko i dodaje da nije uzeo niti jedne kune poticaja od države.

– Što sam sticao 22 godine, tu sam uložio. Nisam znao što me čeka – ističe. Unatoč teškoćama, ne žali se.

– Ovdje mi je predivno. Možeš li zamisliti da sam ranije sjedio u uredu od 7 do 19 svakoga dana, vodeći poslove s dva laptopa, a tu ostavim mobitel u kući i ne vidim ga cijeli dan – veli.

Gojko kaže da su Darko i Goran svojom prisutnošću podigli ova sela.

– Ovo tu je inače Divlji zapad. Američki satelit nam je zadnjih godina kvario urod šljiva. Sada kada se pomjerio prema Ukrajini, godina će biti rodnija – objašnjava Gojko kako geostrategija utječe na lokalne prilike.

Dok slušamo njegove opservacije, Lega ispija svoje pivo do kraja, ustaje od stola i odlazi. Iz imaginacije ili zafrkancije vraćamo se u grubu stvarnost. Između veljunskih sela je 40 kilometara neasfaltiranih cesta. Ispred Darkove kuće je stup za javnu rasvjetu koji “samo” nema lampu.

– Ali makadam je uistinu najveći problem jer prašina pada po cvjetovima božura – kaže.

Unatoč svemu, u ovaj napušteni veljunski kraj sve više se doseljavaju stranci, a Goran nas je upoznao s jednom takvom obitelji u obližnjem Crnom Vrelu.

– Ovakav život nije za one koji ne mogu živjeti sami sa sobom – napominje.

– Tu smo se doselili prije pet ili šest godina – veli Simone Pandolfo, informatički stručnjak iz Italije. Sa suprugom Josipom iz Zadra ovamo je došao iz Engleske.

– Živio sam u Mančesteru i Lidsu. Bliži nam je mediteranski mentalitet od engleskog, a i klima je mnogo bolja – ističe.

U Engleskoj su tražili nekretninu u prirodi, u šumi, da im posluži kao vikendica, no čim su vidjeli Crno Vrelo odlučili su se preseliti.

– Ima takvih mjesta i u Italiji, no skupih. Došli smo ovdje prije nego što smo imali djecu – jedno je rođeno u Zadru, drugo u Karlovcu – kaže.

Dakle, prva djeca rođena u ovom kraju unazad dvadesetak godina su – Talijani.

– Kada smo stigli, ovdje je živjela jedna osoba, a u međuvremenu se doselilo nekoliko obitelji – veli Simone.

Dok smo boravili kod njega, u posjetu im je bila jedna talijanska obitelj koja je također zainteresirana za doseljenje u ovaj kraj. Imanje koje su kupili obnovili su uz pomoć šezdesetak volontera iz Čilea, Japana, Filipina i niza europskih zemalja. Najavljuje da će uskoro otvoriti kuću za takozvane digitalne nomade – informatičke stručnjake.

– Ne bi me smetali drugi ljudi. Ideja je aktivirati prostor. I pronaći one koji poštuju zemlju. Nije poanta u masovnom turizmu, nego u međusobnom učenju i oplemenjivanju – kaže.

Predložio je i da se podigne kamp za robinzonski turizam, ali nije naišao na pomoć vlasti.

– Unatoč svemu, tu ostajemo zauvijek – naglašava Simone.