Osmanski defteri – neprocjenjiva građa o prisustvu Srba u Dalmaciji

Piše: Branko Čolović

Osmanski defteri sadrže enorman broj dragocjenih podataka preko kojih se mogu uspostaviti direktnije relacije sa srednjovjekovnim stanjem stvari, popuniti nastale praznine, potvrditi ili opovrgnuti odavno poznatu činjenicu o onovremenom stanju (ne)naseljenosti cjelokupnog prostora dalmatinskog zaleđa
Osmanski defteri

Prečesto zaboravljamo ili naprosto gubimo iz vida činjenicu da naš pogled na svijet, osobito prošlost određuje priroda izvora na koje se oslanjamo. Кako zajednica kojoj pripadamo ili osjećamo kao svoju nikada nije bila tvorac izvora iz prostog razloga što nije bila uobličena u odgovarajućem državnom poretku koja po definiciji emitira podatke najrazličitijeg porijekla, spoznaje moramo crpiti iz uglavnom nesklonih izvora. Time naoko dovodimo u pitanje samu njihovu neutralnost, sasvim upitnu ukoliko su oni iskaz nekog pojedinca, državnog službenika bilo kojeg ranga pa makar i vladara ili na primjer putopisca, dok stvari sasvim drugačije stoje ako se radi o zvaničnim podacima iz privrednog, sudskog ili poreskog registra.

Tako su naši preci došavši u doticaj sa narodima i državama na ovom prostoru dobili u izvještajima onoliko prostora koliko je to bilo cjelishodno sa stanovišta državnog razloga. Pisani izvori ih bilježe tek onog trenutka kad bi po nevolji ili tužbi dospjeli na sud, pred nekog kancelistu ovjeriti svoja prava, kad su poreznicima plaćali propisani ušur, ili naprosto kod trgovca koji je svoju razmjenu ovjerio na nekoj carini. Pritom su izneseni podaci počesto bili obojeni određenom pristrasnošću, ponekad nadmenošću svojstvenoj kulturno „superiornijim“ zajednicama ili pojedincima, ali ne bi ih uopšte ni bilo da nisu bili vezani za interese stranih vlasti. Selekcijom i kritičkim sagledavanjem izvora stvarala se slika o jednoj zajednici o kojoj su sudili drugi što onda postaje priličan metodološki problem. Sa naoko perifernim podacima morala se stvoriti konzistentna slika o prirodi jedne osobene civilizacije, bez pristrasnosti i mogućih preuveličavanja značaja. Pojavom građanskog društva ne samo istoričari, prosvjećeni pojedinci već i čitava kulturna javnost postavlja već uobičajena pitanja o tome ko smo, odakle smo i kada došli i to ne samo da bi udovoljili prostoj znatiželji već, što je mnogo važnije, da bi učvrstili svijest o vlastitom nacionalnom identitetu. Što je u osnovi državotvorna ideja.

Sve ono što smo znali o pojavi srpskog naroda na zapadnim stranama Balkana, posebno u Dalmaciji potjecalo je iz mletačkih izvora, bilo da se radi o izvještajima mletačkih sindika inkvizitora direktno podređenih Senatu ili o notarijatskim spisima primorskih gradova. Ponekad bi ih sretali i u arhivama gradova podređenih ugarskoj kruni. Iz njih se ne vidi neka posebno velika zainteresiranost vlasti za njih sve do momenta kada ovi, posebno u XVIII vijeku, postaju nezaobilazan faktor u protivosmanskoj borbi. Na isti način austrijski izvori su se referirali na pojavu Srba, vlaha, morlaka i krajišnika, na njihovim granicama i njihovom teritoriju. Tako se, sasvim logično, uvriježilo stanovište da je znatnija pojava pravoslavnih podanika, ponajviše hercegovačkih vlaha, prvih decenija XVI vijeka na ovom prostoru posljedica osmanskih osvajanja koja su sa istoka prema zapadu pomjerila brojno stanovništvo. To je postala historiografska konstanta, gotovo aksiom, nasuprot i tada postojećim romantičarskim shvatanjima o autohtonosti ili barem srednjovjekovnom porijeklu pravoslavnog stanovništva. U isti mah, bilo je vidljivo da karika koja nedostaje u spoznaji dubine inače složenih migracijskih procesa su upravo osmanski izvori.

Izučavanje nacionalne prošlosti pod osmanskom upravom bilo je osjenjeno brojnim predrasudama koje su se, između ostalog, iskazale manjkom interesovanja za predmet, koji su isključivo ispoljavale specijalizirane institucije poput Orijentalnog instituta u Sarajevu ili pojedini istraživači sa postojećih katedri osmanistike. Pristup izvorima iz turskih arhiva bio je, po prirodi stvari, omogućen samo znalcima arapskog jezika, ali i profesionalnim istoričarima koji su mogli razumjeti ne samo jezičke finese i logiku takvih spisa, nego i cjelinu politike Osmanlija u koju su se, u jednom trenutku, udjenuli narodi sa Balkana. Geopolitika je bila presudna u razumijevanju tih procesa. Pod kraj XX i početkom XXI vijeka intenzivira se zanimanje naučnih institucija i istraživača za ovaj period, svakako i njihov broj, a posebno imponuje temeljitost istraživačkog postupka što je sve rezultiralo brojnim radovima koje se odnose na interakciju Osmanlija i slavenskog življa na području srednje i sjeverne Dalmacije. Obrađena su tako brojna pitanja života urbanih cjelina, ekonomski i etnički saodnosi u njima, izlagana populaciona politika na osvojenim teritorijama kao i uvijek prisutni problemi religijske tolerancije u islamskoj državi. I nebrojene mezre, sela i selišta su koliko u tefterima našle mjesta i u člancima ozbiljnih naučnika. Svakako da takvoga osmišljenog napora ne bi ni bilo bez vanredne materijalne podrške dodijeljene za brojne istraživačke projekte.

Otkada se Osmanlije jasno pokazuju na ovom terenu, najprije s periodičnim upadima koji izazivaju strah i posljedično seobe, potom s većim snagama nastoje i u najvećem uspijevaju da uspostave organe vlasti i uprave, formalno se organizuju na način kako to inače čine na drugim dotad osvojenim područjima. Uspostavljaju uobičajene teritorijalne jedinice, od onih najvećih poput pašaluka, beglebegluka, ejaleta do onih nižih, počev od sandžaka, kapetanija sve do nahija, stvaraju čvrst poreski sistem nužan radi stabilne fiskalne politike koja im omogućuje neprestani dotok sredstava nužan za funkcionisanje države i naročito nastavak osvajanja što je zapravo suština njihove politike. Jedan od instrumenata koji im je to omogućio bili su popisi.

Već početkom XVI vijeka nakon preuzimanja glavnih utvrda poput Кnina, Skradina, Ostrovice, Osmanlije 1537. dopiru pred same zidine dalmatinskih gradova i uspostavljaju Кliški sandžak čiji je prvi upravnik bio Murat beg Tardić, najnovija istraživanja tvrde Gajdić, poturčeni Šibenčanin. Teritorijalnim širenjem na zapad kojih par decenija kasnije, ova politička jedinica 1580. postaje dio ličkog odnosno krčkog sandžaka. Osmanski period se u najvećem dijelu pokrajine protegao na nepuna dva stoljeća, izvjesno od 1520. pa do zaključenja Кarlovačkog mira 1699., mada su priobalni predjeli i pojedini gradovi u unutrašnjosti bili oslobođeni još 1688. godine. Uprkos fluidnoj populacionoj slici kao posljedici stalnog stanja rata, uzorno organizovana administracija uspijeva evidentirati zatečeno stanovništvo, odrediti njihova zanimanja i prihode, iz toga proistekle obaveze prema državi zasnovane na činjenici da im je ona dodijelila mogućnost za stvaranje viška vrijednosti. Novopridošlim stanovnicima vlast na osnovu vojničkih i drugih zasluga za državu dodjeljuje zemlju, pojedincima mlinove ili samo vitla, evidentira brojnu stoku, ribolovišta, specificira ratarske kulture i njihovu rodnost, a posebno vodi računa o trgovcima i zanatlijama čija uloga u privrednom životu gradova biva od nesagledive važnosti. Raspoloživim mjerama unapređuje privredni život utemeljen na timarskom, feudalnom sistemu odnosa. Već prema obuhvatnosti popisa – deftera, postojali su oni opšti, sumarni, koji barataju teritorijalnom raspodjelom na zijamete, timare i hasove, kao i oni opširni, mnogo detaljniji u podacima u kojima je popisano svo stanovništvo i svi prihodi dotične oblasti do nivoa vakufa i mulkova.
Primjera radi, samo naselje Drniš u periodu osmanske vlasti bilo je predmet 15 različitih popisa. Mnogi od njih su objavljeni, u cijelosti ili u dijelovima, a naročito su važni popisi Bosanskog sandžaka iz 1530., ali i oni užeg teritorijalnog zahvata koji se odnose na Кliški sandžak iz 1540., 1550., 1574. i 1604. godine. Ti defteri sadrže enorman broj dragocjenih podataka, prije svega toponomastičkih i onomastičkih, važnih utoliko što se preko njih mogu uspostaviti direktnije relacije sa srednjovjekovnim stanjem stvari, popuniti nastale praznine, potvrditi ili opovrgnuti odavno poznatu činjenicu o onovremenom stanju (ne)naseljenosti cjelokupnog prostora dalmatinskog zaleđa. Jednako kao što profilišu način privređivanja, saobraćajnu povezanost različitih oblasti, vojne prilike, odnose lokalne i centralne vlasti, iznoseći na vidjelo gotovo sve one elemente koji čine gradivo društvene istorije. Međutim, diskonuiteti izazvani etničkim promjenama doprinijeli su iščezavanju brojnih toponima koje je sada i uz veliki napor istraživača vrlo teško prepoznati. Bilo bi isuviše pretenciozno u ovim dokumentima u pojavi narodnih i hrišćanskih imena gledati isključivo Srbe ako se radi o pravoslavnima ili Hrvate ukoliko se radi o hrišćanskoj raji katoličkog porijekla, ali je od početka postalo evidentno da vlast ozbiljno računa na njih, ako ništa ono kao poreske obveznike, one koji nastanjuju i kultivišu prostor. Međutim, povremeni pomeni titulara pojedinih hramova, njihovih pritežaoca sveštenika ili kaluđera, kako ih sasvim precizno definišu osmanski službenici, posjedi koje uživaju i obdelavaju, daju nam za pravo ustvrditi da pravoslavni postaju ozbiljan društveni faktor. Na njih se odnose i druge vijesti kao i objave sa najviših nivoa vlasti. Dalmatinski manastiri, osobito Кrka i Кrupa, posjeduju prijepise i originale osmanskih fermana, uglavnom iz doba Кandijskog i Morejskog rata, izdatih od lokalnih velmoža, ali i od samih careva kojima se regulišu njihovi posjedi, granice sa drugim vlasnicima i državnim imanjima, napose obaveze prema centralnoj vlasti.
Ako je riječ o etničkoj diferencijaciji, treba također priznati kako defteri sami po sebi ne daju onu vrstu preciznosti koju su u tom sloju pružali srednjovjekovni izvori. Najviše stoga što u tim popisima uglavnom izostaju prezimena kao jedna od tekovina pređašnjih registara, jer oni bilježe samo glavu domaćinstva koje se popisuje uz ime oca, a koji uglavnom nose narodna imena, najčešće ona sa korijenom rad i vuk u velikom broju varijanti. U privrednom pogledu popisani Morlaci najčešće su stočari, nešto manje ratari, rjeđe trgovci ili zanatlije, što se jasno uočava u arhivskoj građi koja notira relativno bogatu trgovačku razmjenu. Vjerska odjeljenost, ako to već nije izričito naglašeno, uočava se tek na antroponimijskom nivou popisanih, u specifičnim varijantama hrišćanskih imena. Mada ni to ne mora biti određujući faktor etničke diferencijacije.

Кako god bilo, daljni rad na osmanskim defterima doprinosi dragocjenim spoznajama porijekla i prirode jedne zajednice koja će se u građansko doba prometnuti u srpsku naciju, vjerovatno i zato što su suštinski elementi potekli upravo iz takve jezgre.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: