Srbi i Grci čuvari pravoslavlja u Dalmaciji

Piše: Branko Čolović

Vjersko jedinstvo, osjećaj pripadnosti istom obredu, dnevna ili nedjeljna susretanja u hramovima, jačala su zajedništvo iz čega su prirodno proistekli značajni kulturni utjecaji
lustracija iz Madregole bratovštine Sv. Ilije u Zadru, poč. XVIII v.

Susret ova dva naroda, barem ako je u pitanju tadašnja mletačka pokrajina Dalmacija nije bio usud geografije koliko istorije. I jedne i druge na zapadne dijelove Mediterana i pripadajućeg kopna potisnula su osmanska osvajanja. Grke kao, u najvećem dijelu, primorski narod rasut po nebrojenim otocima oduvijek su privlačila primorska mjesta, dok su se Srbi više nalazili u kontinentu, uostalom njihove seobe su se oduvijek kretale širinski, od istoka ka zapadu. S druge strane, tradicija koloniziranja kod Grka traje još od helenskih vremena, pa su se njihovi preci u pojedinim enklavama rasprostirali od Hersoneja na Crnom moru, sjeverne Afrike, maloazijske obale, pa do naselja u današnjoj Španiji. Prema očuvanim izvorima iz arhiva jadranskih gradova, napose Zadra i Dubrovnika, sporadično ih je u raznim svojstvima bivalo još od srednjovjekovnih vremena. Tada dolaze isključivo kao zanatlije i trgovci, dok u doba učestalih osmansko-mletačkih ratova primorske gradove uglavnom naseljavaju kao vojnici najamnici-stratioti. Uvažavajući njihov značaj za protivosmanski otpor, u isto vrijeme i vlastiti državni razlog, Mleci im daju donekle privilegovan položaj koji se tiče vjerske autonomije kao i određene povlastice u trgovačkim poslovima. Od kada su se nastanili u samom Gradu na lagunama Grci su regularno potraživali svoja prava koja poslovično razumna vlast nije mogla ignorisati, što je u relativno kratkom roku rezultiralo osnivanjem crkvene opštine, potom podizanjem velelepnog objekta, hrama Sv. Đorđa, mnogo muzikalnijeg talijanskog naziva San Giorgio dei Greci. Jedva nešto kasnije 1577. postaje sjedište Filadelfijske arhiepiskopije, dotada smještene u Lidiji. Dokazan je plodotvoran utjecaj doseljenih grčkih učenjaka, teologa i filozofa za upoznavanje Zapada sa Istokom, a njihov rad u drugom ambijentu umnogome je doveo do renesanse.

Crkva Sv. Spiridona, Skradin

Кako je to urađeno u metropoli, djelovalo je kao poželjni model i na ostalim dijelovima jadranske obale koji su u većoj ili manjoj mjeri nastanjivali Grci. Svemu prethodi nastanak pravoslavnih crkvenih opština, u osnovi medijevalni oblik organiziranja po staleškom, vjerskom ili profesionalnom statusu, u prvo vrijeme sastavljenih od Grka, da bi s vremenom brojem isprednjačili Srbi, ne samo oni pridošli iz zaleđa, već i oni dospjeli iz ostalih krajeva pod osmanskom vlašću. O tome najbolje svjedoče madregole, statuti crkvenih opština, od koji su se očuvali neki pozniji primjeri, naročito one vezane za crkvu sv. Ilije u Zadru i sv. Spiridona u Skradinu. U njima je pomno, po razrađenim tačkama regulisan unutrašnji život zajednice, obaveze bratstvenika, međusobni kao i odnosi sa lokalnim i državnim organima vlasti, koje svojim djelovanjem predstavljaju potpuno autonoman život pravoslavnih. Gro sastava tih bratovština čine istaknuti građani, mahom trgovci, rjeđe veleposjednici ili zanatlije. Profesionalno su diferencirani vojnici, po različitim rodovima ili činovima, serdari, koloneli i kapetani, a od zanatlija, pored ostalih, posebno su istaknuti slikari. Šibenska madregola (Madre regola), nastala 1678. nije očuvana, ili barem još nije pronađena, mada su je koristili istraživači između dva svjetska rata, posredno upoznali sadržaj i objavili njen dominantan etnički profil.

Već prvi mletačko-turski ratovi izazvali su velike migracije, ako je riječ o Grcima posebno nakon tzv. Кiparskog rata 1570-73., kada su se u najvećem broju našli u primorskim komunama istočne jadranske obale. Razumljivo da su se jednako širili i na drugoj, talijanskoj obali gdje se značajne grčke zajednice bilježe u Barleti, Livornu, Trstu… Njihovi tragovi se lako prate u izvorima i epigrafici, još dalekosežnije u arhitekturi njihovih hramova. U Puli su doseljenici sa Кipra i Naupliona 1583. preuredili tada milenijum staru vizantijsku Bogorodičnu crkvu i posvetili Sv. Nikoli, zaštitniku trgovaca i pomoraca, u Zadru su adaptirali i prikladno opremili od vlasti dodjeljenu im crkvu Sv. Ilije smještenu na samom antičkom forumu, a na Hvaru su 1561. podigli crkvicu Sv. Venerande. Nakon upornih višedecenijskih traženja u Skradinu je 1754. podignuta crkva posvećena zaštitniku grada Кrfa Sv. Spiridonu. Prokuratori ove zajednice u to doba bili su potentni trgovci porjeklom iz Hercegovine i Stare Srbije, po prezimenima se vidi da je bilo i podosta pripadnika poteklih iz neposrednog zaleđa, a sasvim rijetki su bili Cincari kao govornici grčkog jezika.

Hram Svetog Spasa u Šibeniku, foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

U šibenskoj četvrti Varoš, tik pored starog groblja koje markiraju ploče sa natpisom grčke bratovštine 1695. Sepoltura della scuola dei Greci, kao zajedničko postignuće Grka i Srba podignuta je 1778. crkva Sv. Spasa. Njoj je prethodila crkva Sv. Julijana u centru grada koju su od osnivanja bratovštine 1569. koristili pravoslavni Grci. Grčki sveštenici i kaluđeri zadugo vrše službe u tim hramovima. U Zadru sasvim izvjesno od osnutka barem do sredine XVIII vijeka, dok u Šibeniku sve do prve decenije XIX vijeka isključivo službuju grčki sveštenici. Od 1768. tu parohiju vodi Кrfljanin Matej Veja, štaviše, taj istaknuti ikonopisac i učitelj vodi matične knjige na grčkom jeziku. Vidljivo, ne samo za Grke već i parohijane srpskog imena i prezimena.

Dobro je vjerovati u harmoniju odnosa srpske i grčke zajednice, ali nije uvijek bilo tako idilično. Neizbježni materijalni, ali i privatni interesi, članovi bratovštine u vanjskom svijetu inače djeluju kao poslovni takmaci, potom određeni društveni prestiž, baš kao i pitanje prvenstva pojedine zajednice i s tim povezane predominacije liturgijskog jezika, bile su stalne teme nesporazuma. Takvi slučajevi obilježili su život moćne pravoslavne zajednice u Trstu, što je na kraju dovelo do izgradnje nove, isključivo srpske pravoslavne crkve Sv. Spiridona. Međutim, logika opstanka pravoslavne zajednice bez obzira na narodno porijeklo pripadnika naprosto je tražila slogu koja bi se na kraju kao nužnost postigla.

Srbi u Trstu
Pravoslavna crkva u Trstu, foto: Jovica Drobnjak

Vjersko jedinstvo, osjećaj pripadnosti istom obredu, dnevna ili nedjeljna susretanja u hramovima, jačala su njihovo zajedništvo iz čega su prirodno proistekli značajni kulturni utjecaji. U Veneciji se od već XVI vijeka štampaju bogoslužbene knjige i to u štampariji koju je isprva držao Podgoričanin Božidar Vuković, gastald bratstva Sv. Đorđa u Veneciji, potom i njegov sin Vinćenco, da bi sve kulminiralo u XVIII vijeku kada u metropoli djeluju brojne štamparije, naročito ona Dimitrija Teodozija, u kojoj je kao revizor ali i autor radio jedan Zaharija Orfelin. Osim na grčkom, bogoslužbene, teološke, tada već po nacionalnu književnost značajne svjetovne knjige štampaju se i na srpskom jeziku. Isto tako i vizuelna kultura je u najvećem potjecala iz tradicionalnog vizantijskog, suštinski grčkog modela i po svemu djelovala na slikarstvo kao sredstvo prenošenja religioznih, moralnih i istorijskih istina.

Grčki slikari evidentno rade za srpske naručioce tako da se u ne malom broju crkava nalaze ikonostasi na kojima je pretežniji grčki jezik na titlovima i zapisima. Sve to za pastvu koja nije mogla čitati ni razumjeti taj jezik, vjerovatno ni njihovi pastiri.

Brojne činjenice idu u prilog sudu da su se Grci dobrim dijelom vjerski saobrazili sa većinskim gradskim stanovništvom, na kraju bračnim vezama ili naprosto dobrovoljnom asimilacijom utopili u katolički svijet, dok su Srbi u gradskim sredinama ostali rezistentniji. Razlog za tu vrstu postojanosti vjerovatno leži i u stalnom prilivu stanovnika iz zaleđa, s kojima su ostvarivali neposredne poslovne i intimne veze, učvršćene zajedničkim jezikom i porijeklom. Njihovi oslonci za istinski opstanak su za razliku od Grka bili neposredni, fizički bliski i stalni. Prevjeravanja kod njih, bez obzira na motivaciju, bila su sasvim iznimna. Dapače, ukoliko ostaju bez vlastitih potomaka oni osnivaju značajne fondacije za materijalnu pomoć svojim potrebitim jednoplemenicima ili još češće one koje im omogućuju primjereno obrazovanje i dugoročniji popravak društvenog statusa. Кoliko god se materijalno izdigli pravoslavni stanovnici primorskih gradova bili su unekoliko getoizirani, ne toliko u fizičkom pogledu, koliko su kao zajednica morali separatno rješavati svoja statusna pitanja i stoga neprestano bivati upućeni jedni na druge.

Danas onih koji se imenom i vjerskim određenjem smatraju Grcima u primorskim gradovima jedva da ima, a moderna vremena su građanski nivelirala i srpsku populaciju, tako da je ova pojava, naprosto svojstvena jednom vremenu, ostala tek istorijska tema vrijedna daljnje analize.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: