Ne prestaju uzbuđeni osvrti i euforične reakcije na najnoviji film Kristofera Nolana, „Openhajmer“. Film govori o stvarnoj historijskoj ličnosti, o fizičaru Robertu Openhajmeru, koji je bio na čelu tima naučnika zaduženih da u Drugom svjetskom ratu naprave atomsku bombu. Ta bomba će na kraju toga rata biti u dva navrata bačena na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki i od posljedica tih dvaju nuklearnih eksplozija umrijet će oko tristo hiljada njihovih stanovnika, uglavnom civila. Ono što je problematično oko toga filma nije visoki intenzitet uzbuđenja gledalaca, nego vrsta i razlozi tog uzbuđenja u odnosu na temu kojom se film bavi. Redatelj Nolan je bio prilično jasan zašto je snimio taj film: „Samo sam htio odvesti gledaoce tamo da budu u toj sobi s tim ljudima u vrijeme kad su morali donijeti te grozne odluke, koje su odredile svijet u kojem sada živimo“, rekao je. Da li u privatnim i javnim raspravama, u društvenoj atmosferi i sveopćoj razvikanosti koje prate ovaj film, pronalazimo poveznicu između te sobe u kojoj je napravljena bomba i današnjeg svijeta, kako kao glavni motiv da napravi taj film navodi njegov redatelj Nolan? Ne. Ili, ako u čitavoj toj euforiji uopće ima ikakvog prenošenja te priče o bombi iz Drugog svjetskog rata u sadašnjost, onda je ta aktualizacija krajnje površna i usputna.

Ono oko čega je najveća većina ljudi zapravo uzbuđena u „Openhajmeru“ jesu elementi privlačnosti svakog današnje vješto iskrojenog napetog filma: glavni glumac, Kilijan Marfi, koji igra fizičara Openhajmera, naočit je, misteriozan i obara s nogu. O nuklearnoj bombi govori se otprilike kao o zastrašujućoj opasnosti ravno iz svemira, zvučni i vizualni efekti su više nego dramatični, spominju se čak i „vruće“ seksualne scene i sve je umotano u historijsku priču sa žestoko opasnim punjenjem. Ono što je problematično iz društveno psihološkog aspekta jest što dominantni dio publike, koji ako ništa drugo barem zna da su bačene nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki, ne pomišlja da današnji svijet promatra kroz taj film nego „Openhajmera“ vidi tek kao napeti blokbaster. Kako je moguće da „te grozne odluke koje su odredile svijet u kojem sada živimo“, kako kaže redatelj filma, koje su donijeli fizičar Openhajmer i drugi napravivši atomsku bombu, ne navode gledaoce da se značajnije zapitaju u kakvom mi to svijetu sada živimo, i to u trenutku kada se doslovno svaki dan govori da je zaista nuklearni rat pred vratima? Odgovor na to pitanje leži u dilemi kakve nas vrijednosti danas pokreću i koliko mi zaista sudjelujemo u temeljnim problemima ovoga vremena. Evo jednostavnog testa: za vrijeme kubanske nuklearne krize 1962. godine, kada trinaest dana zaista nije bilo jasno da li će izbiti Treći svjetski rat ili ne, svijet je doslovce stao. Milioni ljudi su izašli na ulice iz svojih stanova, kuća i kancelarija i netremice, bez glasa, gledali su u nebo. Da li se išta od toga događa danas, u trenutku kada se neprestano procjenjuje da li bi Rusi mogli baciti bombu na Ukrajince, Kinezi na Tajvance, a Amerikanci na sjeverne Korejce? Apsurdno ali istinito: puno ljudi gotovo s nekim maničnim oduševljenjem čeka da se konačno takvo nešto dogodi. Na isti način uzbuđujuće ukočenosti i dramatične atrakcije gleda se i ovaj film.

Kakve nas vrijednosti danas pokreću i koliko mi zaista sudjelujemo u temeljnim problemima današnjeg vremena? Mi smo u ovome dobu poželjeli da živimo na globalnom ludom ringišpilu, ali mi smo zapravo svijet koji spava. Zato se naš svijet evidentno raspada već jako dugo i mi to ne želimo vidjeti. Radi se o tome da su uslijed svih mogućih atrakcija, spektakala i bizarnih informacija kojima smo preplavljeni već više decenija, naše antene za važne podražaje praktički umrtvljene. Mi danas uglavnom reagiramo na snažne adrenalinske udare, a ne na pitanja kako ćemo i na kojim principima živjeti i oko čega zaista treba da se brinemo. U takvoj atmosferi, euforiju oko filma „Openhajmer“ prije možemo povezati s današnjom izluđujuće uzbudljivom medijskom kulturom katastrofe svega i svačega, nego što bi glavnu temu filma, opasnost od nuklearne bombe iz 1945. godine, netko htio povezati s današnjim ratom u Ukrajini ili bilo gdje drugdje. S obzirom na to da, dakle, već dugo vremena ne živimo u stvarnom svijetu nego u nekoj njegovoj imitaciji, proizvedenoj u industriji masovne zabave, karakteristična je rečenica iz ovog filma koja se neprestano citira. Nju je zaista izgovorio fizičar Openhajmer u trenutku kada je postao svjestan da će napraviti atomsku bombu. Ona glasi: „Postao sam smrt, uništavatelj svjetova.“ Ključno je međutim kako ta rečenica zvuči danas. Ona ne zvuči kao da ju je izgovorio stvaran čovjek i ne tako da nas ona tjera da budemo za bilo što ozbiljno zabrinuti. Ona zvuči kao rečenica koju je izgovorio otprilike Dart Vejder iz „Ratova zvijezda“ ili netko iz kakve mračne spektakl-bajke, kakve na razne načine živimo svaki dan i uopće se ne bunimo zbog toga. Obratno, na neki mazohistički način uživamo u tome. I zato na kraju filma u sjeni ostaje posljednji temeljno važni razgovor Roberta Openhajmera i Alberta Ajnštajna, kao i Openhajmerovo priznanje o bombi, aktualno do danas: „Da, mi smo to učinili.“ To priznanje sada je više nego ikad stiglo na naplatu. Da li će filmska publika, otvorenih usta i s kokicama u krilu, ikada ozbiljno shvatiti ovaj film, bar u toj mjeri koliko je zastrašujuća bila ta kratka Openhajmerova rečenica? Odgovor je nažalost brutalan, ali jedino moguć: Publika će na pravi način shvatiti film „Openhajmer“ jedino u slučaju ako u naše doba atomska bomba zaista negdje bude bačena.