U romanu „Omer-paša Latas“ Ivo Andrić opisuje kako istoimeni turski visoki oficir, u nekoj vrsti kaznene ekspedicije, stiže u Bosnu i Hercegovinu i odmah se obraća okupljenom narodu u Sarajevu i prijeti neznano nekima koji bi se eventualno mogli pobuniti: „Ja znam da za mene govore svašta i da me nazivaju svakojako… ali neka znaju da sam svuda svršavao posao za koji sam bio poslan, pa ću svršiti i ovdje. I neću otići odavde dok od njih ne napravim ili dobre i vjerne sultanove podanike, ili grobne humke po Bosni i Hercegovini. A neću ni dangubiti. Za mjesec-dva vidjećete da sam istinu govorio danas ovdje, ali biće bolje po onog koji već sada povjeruje mojim riječima. Ja nemam ništa drugo da vam kažem, ako vi nemate štogod meni.“ Iza ovih zastrašujućih riječi glavnog junaka u Andrićevu romanu krije se stvarna historijska ličnost. Omer-paša Latas bio je porijeklom Srbin iz Like, rođen 1806. u Janji Gori, kod Plaškog kao Mihailo Mića Latas. Bio je sin oficira austrijske vojske i u Gospiću je završio kadetsku školu i postao kadet-narednik. Kada je 1827. godine optužen da je ukrao novac iz četne blagajne, prebjegao je u Bosnu i Hercegovinu. Ubrzo dospijeva u Carigrad i postaje učitelj crtanja prestolonasljednika Abdula Medžida i uz njegovu pomoć pristupa osmanlijskoj vojsci, u kojoj već 1838. godine dobiva čin pukovnika. Kada je godinu dana kasnije Medžid stupio na prijestolje, Mihailo Latas postaje paša. Kasnije, Omer-paša Mića Latas postaje jedan je od najmlađih „mušira“, odnosno maršala u historiji turske armije.

Kažu, bio je brutalan i efikasan: proslavio se gašenjem pobuna u Siriji, Albaniji i Kurdistanu i okupacijom Dunavske kneževine (današnje sjeverne i južne Rumunjske). U Bosni je Omer-paša Latas ostao upamćen, otuda Andriću i inspiracija za njegov roman, jer je zatro ustanak bosanskog begovata. Likvidirao je preko 1.500 najuglednijih aga i begova u Bosni i Hercegovini, neke je zatvorio, a njih 400 poslao je okovane u Carigrad. Kažu da je od te njegove akcije nastala izreka: „I mirna Bosna“. Andrić, naravno literarno, ali s dobrom dozom poznavanja odnosa i mentaliteta na Balkanu, opisuje i drugo lice Omer-paše Latasa: „Blag na reči, sladak i živahan, uvijao se oko običnih ljudi i promicao između njih. Bilo je očigledno da fizički uživa u svojoj nadmoćnoj igri, u onom što može da im kaže i, još više, u onom što neće da kaže, a što misli u sebi. Razgovarao je sa pojedincima, nasmejano, ljubazno, nekako rođački poverljivo. Uveravao ih je u carsku blagonaklonost kao i u svoju dobru volju.“ Za slavensku raju Omer-paša Latas je bio poturica, a nezadovoljni lokalni begovi i age za njega su govorili: „Eh, beli, nema na njemu za dram Turčina!“

Kako kaže Andrić, Omer-paša Latas je bio čovjek nasmijane, svirepe bezočnosti, „krvnik svih ustanaka u Turskoj“. Uništio bi 1853. i Crnu Goru da to nisu spriječile Austrija i Rusija. Te iste godine u Krimskom ratu bio je zapovjednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio je titulu „serdar ekrem“ ili veliki vojskovođa. Potom je s engleskim i francuskim saveznicima sudjelovao u opsadi tvrđave Sevastopolj, a gušio je i ustanke po Mezopotamiji. Takva je bila i Omer-pašina vojska. O njoj Andrić piše kao o „čitavom jednom odredu stranaca, hrišćana ili Jevreja, koji nose nizamske uniforme i imaju muslimanska imena, ali su nevernici i podmukli neprijatelji svega što je muslimansko. Taj stranački odred nazvan je murtat-tabor (tabor izdajica). A što je glavno i najteže, na čelu celokupne vojske koja je došla da Bosnu kažnjava i umiruje, stajao je komandant koji je i sam prebeg i poturica, glavni i najveći murtatin.“ Slijedi naravno nešto kao veliki preokret. Jedan od posljednjih zapisa o Omer-paši sastavio je Jovan Đ. Avakumović, pravnik i političar, koji je bio predsjednik vlade Srbije 1892. i 1903. godine i koji se još kao student sa svojim prijateljima susreo i razgovarao s Omer-pašom u Parizu 1865. godine na izložbi francuskih ratnih trofeja. Zapis toga razgovora čuva se u Biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici. U jednom dijelu tog zapisa Omer-paša kaže: „Ne gledajte me, deco, kao tuđina, što znate da sam turski paša. Ja sam vazda bio i ostao samo Srbin. Uvek sam disao, pa i sada, kao maršal turske carevine, dišem samo srpskim duhom, gajim i negujem samo srpska osećanja. Kao glavni turski vojskovođa, salomio sam, upropastio, i okovane teškim gvožđem i sindžirima u Carigrad poslao bosanske i hercegovačke begove i spahije, poturčenjake i izdajice srpstva. Moje je srce tada kucalo radosno jer sam znao da time služim srpstvu, kome i sam pripadam.“

Omer-paša Latas umro je 1871. u Carigradu.