Od kada je u oktobru ove godine u Hrvatskom Saboru usvojen Zakon o izmjenama i dopunama zakona o državljanstvu (NN 102/19), koji stupa na snagu 1. januara 2020., Veritasu se svakodnevno obraćaju Krajišnici, koji su se uslijed ratnih dešavanja iz devedesetih raspršili širom svijeta, s pitanjem šta je to novo u ovom u odnosu na dosadašnji zakon, što me je i ponukalo da napišem ovaj tekst kao grupni odgovor svim zainteresovanim.
Jedna od usvojenih novina ogleda se u tome što se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena od 8. januara 1977. do 8. oktobra 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, pod uslovom da u roku od dvije iduće godine podnese zahtjev za utvrđenje državljanstva.
Naime, počev od 8. januara 1977. pa do ”raskida svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ”, državljanstvo se sticalo prema odredbama Zakona o državljanstvu SFRJ (“Službeni list”, broj 58/76) i Zakona o državljanstvu SR Hrvatske (“Narodne novine”, broj 32/77).
Osnovni princip sticanja tadašnjeg saveznog i republičkog državljanstva bio je princip porijekla, po kojem dijete stiče državljanstvo SRH ako roditelji u trenutku njegova rođenja imaju državljanstvo SRH ili ako je samo jedan od roditelja državljanin SRH, a drugi je državljanin druge socijalističke republike ako su se o tome sporazumjeli u roku od dva mjeseca od dana rođenja djeteta. Međutim, u praksi se matičari nisu striktno držali ovoga propisa, pa su često djetetu u matične knjige, po inerciji, pored saveznog državljanstva, upisivali republičko državljanstvo republike u kojoj je rođeno, bez obzira koje republike su državljanstvo imali njegovi roditelji.
Prema nekim istraživanjima, samo u Srbiji ima oko pet hiljada djece kojima je upisano srpsko državljanstvo, iako su im oba roditelja bili hrvatski državljani. Djeca, već odavno odrasli ljudi, na razne načine, uključujući i upravne i sudske postupke i u Srbiji i u Hrvatskoj, bezuspješno su pokušavali ispraviti ovakve greške. Hrvatski upravni i sudski organi upućivali su ih da ispravku moraju tražiti tamo gdje je i nastala, tj. u Srbiji, dok su ih srpski odbijali uz obrazloženje da su zakasnili sa zahtjevom s obzirom na to da su srpsko državljanstvo “konzumirali decenijama”.
Prije nekoliko godina neke nevladine organizacije bezuspješno su pokušale amandmanom na postojeći srpski Zakon o državljanstvu ispraviti nepravdu pričinjenu tim osobama (tražili su da im se pored srpskog državljanstva u matične knjige upiše i hrvatsko državljanstvo). Ovakvih slučajeva kakvih je bilo u Srbiji, zasigurno je bilo i u drugim bivšim republikama bivše SFRJ, i svi će oni u roku od dvije godine po stupanju na snagu novog zakona moći tražiti ispravku pogrešno upisanog državljanstva, koje u vrijeme njihovog rođenja, pored saveznog, nije ni bilo od nekog bitnijeg značaja. No, poslije raspada savezne države, republička državljanstva postaju državna u novonastalim državama i tek tada i pogrešna republička državljanstva dobijaju na značaju.
Prema najnovijim izmjenama hrvatskog zakona o državljanstvu, hrvatsko državljanstvo porijeklom moći će steći i osoba rođena u inostranstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21 godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom birou RH u inostranstvu ili u matičnom birou u RH radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin.
Po dosadašnjem zakonu to pravo bilo je rezervisano samo za roditelja hrvatskog državljanina do djetetove punoljetnosti. Predlagači zakona pomjeranje granice za traženje hrvatskog državljanstva s 18 na 21 godinu obrazlažu činjenicom da ako roditelj iz bilo kojih razloga propusti da zatraži državljanstvo za svoje maloljetno dijete, da se ista mogućnost ostavi i djetetu za još tri godine po navršenoj punoljetnosti.
Novina je i u tome što po ovim izmjenama hrvatsko državljanstvo stiče i osoba starija od 21 godine života rođena u inostranstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a MUP prethodno utvrdi da ne postoje zakonske zapreke, a to znači da poštuje pravni poredak RH, da je podmirio dospjele javne obaveze te da ne postoje bezbjedonosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.
Nadam se da će mnogi Krajišnici iskoristiti mogućnosti koje im pruža izmijenjeni hrvatski zakon o državljanstvu i da će uzeti ono što im pripada po porijeklu a sve u cilju lakše zaštite imovinskih i osobnih prava, koja su im u prethodnih tridesetak godina neosnovano oduzeta ili uskraćivana.
Izvor: Veritas, autor: Savo Štrbac
