Tako masovan protest u Sarajevu nije viđen blizu 10 godina. Početkom te 2014. godine, masovne demonstracije protiv lokalne vlasti pretvorile su se u nasilje. Rezultat: zapaljena zgrada opštine Centar, kamenovana zgrada Predsjedništva, oštećena vozila, razbijene glave… Ove godine, 22. oktobra, na platou ispred Vijećnice nije bilo nasilja. Ali jeste bilo više hiljada ljudi. Većina ih je nosila palestinske zastave. „Sarajevo je uvijek bilo na pravoj strani historije. Sarajevo se uvijek borilo za nedužne i za pravdu. Mi najbolje znamo kako je to ne imati vode, hrane i kada djeca ginu. Sarajevo kao grad koji je bio pod najdužom opsadom u modernoj historiji. Sarajevo pusti suzu, Gaza jeca. Sarajevo ima pravo danas stajati uz Gazu“, poručila je sa improvizovane govornice okupljenima gradonačelnica Benjamina Karić.

Učesnici protesta podrške narodu u Gazi nosili su transparente sa porukama poput „Oslobodite Gazu“ i „Stop ratu“, ali i neke sa nešto više lokalnom konotacijom poput „Juče Srebrenica, danas Gaza“. Posljednji transparent se uklapa sa dijelom govora Karićeve. Politika i demonstranti uspjeli su da u isti kontekst dovedu građanski rat u BiH (1992-1995) sa sukobom Izraela i Hamasa. Potpuno svjesno i namjerno.

Propalestinsko i antiizraelsko raspoloženje u najvećem gradu BiH moglo se osjetiti već prvog dana najnovijeg sukoba na Bliskom istoku. Protest podrške Palestincima bio je logičan slijed događaja, ali otkazivanje obilježavanja godišnjice Kristalne noći, u novembru, koje je trebalo da bude održano u Sarajevu, priču je gurnulo u dramatično nezgodnom pravcu. Organizatori su odustali od obilježavanja zbog toga, kako su rekli, što im je iz bezbjednosnih krugova skrenuta pažnja da nije pametno da to rade. Nisu željeli da rizikuju. Nije pomogao ni hitni dolazak gradonačelnice Karić u prostorije lokalnog jevrejskog centra.

Na drugom kraju zemlje, u Banjaluci, ovih dana nema protesta podrške. Nikome. Ali, rat na Bliskom istoku nije potpuno skrajnuta tema. Drugog dana sukoba Palata Republike u kojoj stoluje Milorad Dodik bila je obojena motivima izraelske zastave. Političari u Banjaluci ne komentarišu previše dešavanja na Bliskom istoku, ali ako se oglase, vidljiva je okrenutost ka Izraelcima.

I tako je još jedan rat u svijetu postao pomalo i naš.

I naravno da se Banjaluka i Sarajevo nisu našli na istoj strani.

„Naši političari gotovo svaku međunarodnu krizu koriste da se prikažu kao nekakvi zaštitnici ugroženih, kao humanisti, izražavaju podršku, ne razmišljajući da li na taj način nekom guraju prst u oko. Sve to se kasnije odražava na stavove običnih građana. Jedino je sreća što u ovom trenutku niko ne razmišlja o oružanim konfliktima u samoj BiH“, ocjenjuje profesor sa banjalučkog Fakulteta političkih nauka Miloš Šolaja.

Mnogi su skloni da uprošteno pojašnjavaju ovaj fenomen. U Gazi živi narod koji praktikuje islam, pa je logično da ga muslimani iz Bosne podržavaju. Kao što je logično da su Srbi uz Jevreje. Međutim, kada isto pitanje postavite, ali centar pažnje sa bliskog pomjerite na nešto bliži istok, odgovor ćete vrlo teško dobiti. Naime, u sukobu Rusije i Ukrajine Banjaluka je bez ikakvog ustručavanja uz Moskvu, a Sarajevo uz Kijev. Faktor vjere ovdje ne igra nikakvu ulogu jer se u tom ratu „tuku“ pravoslavci međusobno ili pravoslavci i katolici. Muslimana ima samo u tragovima. To nije bila prepreka da Željko Komšić i Denis Bećirović, dva od tri člana Predsjedništva BiH, u avgustu posjete Kijev, sretnu se sa Vladimirom Zelenskim, obiđu izložbu uništenih ruskih tenkova i upute riječi podrške Ukrajincima. Odgovor stiže u novembru kada će u Moskvu ponovo Milorad Dodik. A bio je nedavno, prije nekoliko mjeseci, i to kao jedini evropski lider koji je usred rata otišao u Moskvu da se vidi sa Vladimirom Putinom.

I taj rat je, iako u njemu živote gube Rusi i Ukrajinci, takođe opet pomalo i naš.

„Narušeni međunacionalni odnosi koji su u BiH takvi tri decenije često poprime navijačke dimenzije i strasti. To nije dobro, ali nam se konstantno ponavlja. Sve je to jedan vid destrukcije. Ljudi ovdje koriste ratove u svijetu da bi se imaginarno svetili za neke naše sukobe iz prošlosti“, smatra psiholog iz Banjaluke Aleksandar Milić. Stručnjaci tvrde da je nemoguće jednostavno objasniti zašto se u već podijeljenoj zemlji poput BiH svakodnevno traže prilike i situacije za dodatne podjele iako sa tim prilikama niko u zemlji nema isuviše dodirnih tačaka. Jedna riječ koja djelimično može rasvijetliti ovaj fenomen jeste – inat. Druga je mnogo opasnija, a naziv joj je – mržnja. Jednostavno, ne bira se način da se pokaže prezir ili podozrenje prema onom drugom protiv koga si ratovao prije 30 godina.

Dozu bizarnosti ovoj pojavi daje i fakt da se stanovnici BiH međusobno dijele i na temama koje nisu klasični ratovi. Kada je Džozef Bajden pobijedio Donalda Trampa u američkoj predsjedničkoj trci, u Sarajevu je to proslavljeno burno, kolonama automobila na ulicama, mahanjem američkim zastavama i slično. Istovremeno, vlast u Banjaluci, a onda i dio građanstva, žestoko je bio za Trampa ili bolje rečeno protiv Bajdena, koji je odavno označen kao „bošnjački čovjek“.

I začin na kraju. Nije Bajden jedini političar čija je pobjeda proslavljena na sarajevskim ulicama. Isto se dešava i kada na izborima u Turskoj pobjeđuje Redžep Tajip Erdogan. Kongresu Erdoganove partije Pravde i razvoja (AKP) početkom ovog mjeseca prisustvovao je Milorad Dodik koji je sa turskim liderom imao i bilateralni susret. I to nije bilo prvi put da se njih dvojica viđaju. Nijedna Dodikova pobjeda nikada nije proslavljena u Sarajevu.