Znanost i vjera kao dvije različite metode, odnosno pristupa interpretaciji zbilje često se predstavljaju kao nužno sukobljene i međusobno suprotstavljene kategorije, baš kao što se i pri govoru o različitim religijskim sustavima nerijetko, umjesto na sličnostima, inzistira upravo na njihovim razlikama. Međutim, ako se pitanjima koja obrađuju obje navedene kategorije pristupi otvorena srca i sa željom za širenje vidika, lako je uočiti kako vjera i znanost itekako mogu pronaći zajednički jezik, baš kao što će i različiti sustavi vjerovanja, ako ih ne shvaćamo dogmatski nego kroz opću duhovnu mistiku, u glavnini propovijedati slično. Kroz povijest, mnogi su ljudi svojim mišljenjem i radom uspješno dokazivali ispravnost ovakvoga stajališta, a jedan od njih svakako je i Miloš Parenta.

Rođen godine 1867. u mjestu Islam Latinski u zadarskom zaleđu, još u najranijem djetinjstvu, suočen s preranom smrću obaju roditelja, majke Joke i oca Andrije, bio je smješten na stanovanje u Zadar, gdje je odmah došao u kontakt s pravoslavnom teologijom, budući da se nalazio pod tutorstvom tadašnjeg episkopa dalmatinskog, Nikodima Milaša (1845-1915). Budući da je bio najstarije muško dijete, a po mišljenju njegovih skrbnika prenježne konstitucije za odlazak u vojnu službu, Parenta je, kako je ondašnji običaj nalagao, po završetku osnovne škole i zadarske klasične talijanske gimnazije 1884. godine upućen na dalje školovanje u gradskoj pravoslavnoj bogosloviji, kako bi postao sveštenik. Nakon završene četiri godine bogoslovije, s obrazovanjem je nastavio u Beču, gdje je paralelno studirao protestantsku teologiju, te filozofiju i slavistiku. Budući da su mu dvije godine pravoslavne bogoslovije bile priznate kao jednakovrijedne onoj protestantskoj, teološku diplomu stekao je već 1890. godine. Kako mu je istekla stipendija, te više nije imao financijskih mogućnosti za boravak u Beču, preostale studije bio je primoran prekinuti.

Iz Beča je potom najprije otputovao u Beograd, gdje je namjeravao upisati Veliku školu (današnji Univerzitet u Beogradu), no budući da mu je molba za upis odbijena na koncu se 1891. godine ipak vratio u Dalmaciju. Ondje se ubrzo i oženio Zadrankom Zorkom Novaković, a potom je rukopoložen za sveštenika, te mu je prvo mjesto službovanja određeno selo Polača u kninskoj krajini. Ipak, već 1893. godine dobio je premještaj u obližnju Biskupiju, gdje se zadržao do 1897. godine. Upravo je tamo doživio nadahnuće koje je, po njegovim kasnijim svjedočenjima, na njega presudno utjecalo. Naime, kako se potkraj života prisjećao, Parenta je u službu sveštenika izvorno stupio ponajviše iz zahvalnosti prema svom tutoru, dok je ustvari sve vrijeme bio skeptičan prema crkvenom nauku, te ideji o postojanju Boga, zbog čega je nerijetko razmišljao i o napuštanju svešteničkog poziva. Međutim, u Biskupiji je odrađivao i posao egzorcista, koji je usprkos mladosti i neiskustvu u službi prihvatio vjerujući kako metodama autosugestije može prekinuti demonsku opsjednutost. Tako je jednom prilikom pred njega dovedena žena koja je po njegovim sjećanjima bila toliko opsjednuta da je ni četvorica snažnih muškaraca nisu mogli obuzdati: iz njenog pogleda isijavalo je čisto zlo, dok je čitavom prostorijom počeo strujati iznimno hladan vjetar. U trenutku kada je Parenta pred njom počeo izgovarati molitvu, žena je ispustila stravičan, neljudski krik od čije su se snage svi prozori u crkvi rasprsnuli, da bi se odmah nakon toga pribrala i vratila u uobičajeno, ljudsko stanje. Uvjeren kako mu je ovaj primjer dokazao snagu molitve, Parenta se tek tada iskreno okrenuo vjeri i Bogu.

Iz Biskupije se 1897. ponovno vratio u Zadar, gdje je dobio posao profesora na Bogosloviji, no zbog održavanja kontakata s Beogradom austro-ugarske su ga vlasti 1905. godine protjerale iz grada. Nastavio je obavljati svešteničku službu u okolici Knina, najprije u Golubiću, a potom u Donjem Kašiću. Najzad je 1907. godine vraćen u profesorsko zaposlenje u Zadru, ovaj put kao predavač apologetike i dogmatike na Bogosloviji, ali i talijanskog jezika u klasičnoj gimnaziji. Na ovim je radnim mjestima ostao sve do 1918. godine kada ga je episkop Dimitrije Branković rukopoložio za protojereja stavrofora.

Za vrijeme predavačke karijere u Zadru posvetio se i pisanju knjiga, primarno iz pravoslavne teologije i njezine komparacije s katoličkom i protestantskom. Objavljena su mu djela „Žrtva Novog zavjeta“ 1897., te „Katiheta“ 1906. godine, a u rukopisu mu je ostalo opsežno djelo nazvano „Moralika“. Niz godina bio je i urednik „Patrijaršijskog glasnika“, te je surađivao s listom „Srpski Sion“, a za sarajevski list „Bosanska vila“ uređivao je rubriku „Književna kronika“. Ipak, kao Parentino kapitalno djelo, siže njegovih teološko-filozofskih pogleda potrebno je istaknuti knjigu „Ima li duše – je li duša besmrtna“ objavljenu 1905. godine u Zadru. Ovaj je rad nastao kao spoj pravoslavnog katekizma i suvremenih zapadnoevropskih trendova popularizacije parapsihologije i ezoterije. Iako se u njemu odmah jasno opredjeljuje kao pristaša religijskog s tvrdnjom da duša jest povezana s tijelom, ali može i posve samostalno funkcionirati, kao cilj ovog djela odredio je da znanstvenim jezikom i metodama dokaže mistiku ljudske duše, duha i zagrobnog života. Po Parentinom tumačenju, besmrtnost duše duboko je ukorijenjena u ljudskoj psihi, što se može vidjeti iz obreda sahranjivanja kod različitih religija diljem svijeta koje on u ovoj knjizi detaljno opisuje. Isto tako, budući da dušu smatra besmrtnom i vječnom, a nastalom Božjom silom kao prauzrokom, Parenta navodi da duša izvan tijela isto tako može biti uništena samo božanskom intervencijom.

Nakon što je po završetku Prvoga svjetskog rata Zadar pripao Italiji, Parenta je kao zagovornik jugoslavenske ideje bio uhapšen, te je proveo godinu dana u zatvoru u mjestu Nočera Umbra u talijanskoj Peruđi. Kada se 1920. godine vratio u Zadar, odmah se ponovno priključio demonstracijama protiv talijanske okupacije. Godine 1921. s obitelji odlazi u Knin, a ubrzo potom u Sremske Karlovce gdje je postavljen na mjesto profesora na Karlovačkoj bogosloviji. Nakon svega godinu dana u tamošnjoj službi, promoviran je na mjesto rektora Karlovačke bogoslovije. Na toj je poziciji napisao djelo „Apologetika: udžbenik za bogoslovije“ (1927), a obnašao ju je sve do umirovljenja 1928. godine. I po odlasku u mirovinu, kada se s obitelji preselio u Beograd, ostao je iznimno aktivan u društvenim zbivanjima, sudjelujući na brojnim javnim predavanjima i tribinama, uglavnom vjerske tematike.

Budući da su mu sin Nenad (r.1913), baš kao i kćeri Gordana i Olga, bili komunistički opredijeljeni, Parentin beogradski stan za vrijeme monarhističke Jugoslavije postao je mjesto održavanja partijskih sastanaka kojima su rukovodili Nenad i njegova supruga Slavka Morić, te sigurno utočište za mnoge komuniste koji su tada bili prisiljeni djelovati u ilegali. Nažalost, Nenada Parentu je kao istaknutog SKOJ-evca u septembru 1941. godine uhapsila specijalna policija Milana Nedića, te ga ubrzo potom strijeljala. Shrvan zbog tragičnog gubitka sina, Miloš Parenta posve se povukao iz javnosti, a ubrzo potom i preminuo, početkom 1943. godine. I kćerke Gordana i Olga također nisu preživjele ratna vremena – Gordana je u maju 1944. uhapšena pri izvršavanju partijskog zadatka i umrla je od posljedica policijskog batinanja, a Olga je uhapšena dva mjeseca kasnije i, budući da ništa nije htjela priznati usprkos mučenjima, strijeljana je. Ipak, preživjela je najmlađa i jedina politički neaktivna kćer, Tatjana, koja je kasnije postala profesorica matematike, a njezin je sin, slavni slikar i filozof Dragoš Kalajić, svojim intelektualnim radom u kojem je u koherentan sustav spajao različite umjetničke, filozofske i teološke poglede na svijet, u mnogočemu postao dostojan nasljednik svog djeda.