Prije skoro osam vjekova ovaj, kako je pokazalo vrijeme, izuzetno važan manastir podigao je veliki knez Stefan Vlkanović Nemanjić, unuk svetog Stefana Nemanje. Njegov otac Vukan (Vlkan) gospodario je Dukljom, Dalmacijom, Trebinjem, Toplicom i Hvosnom (predio današnje Metohije i dijela Кosova). U kotorskim dokumentima on se naziva kraljem, mada je on u Srbiji zvanično titulisan kao veliki knez. Кraljem su ga nazivali i sami žitelji, a tu titulu je prihvatila i papska kancelarija. Imao je pet sinova: Đorđa, Mladena, Stefana, Dimitrija (Davida) i Rastka (Teodosija).

Nemanjići su nesumnjivo bili visokog porijekla. U pobočnim vezama su bili rod sa prethodnom dinastijom Vojislavljevića, koju su naslijedili na srpskom prestolu. Titulu Stefan koju je nosio kralj Vojislav, imali su i Nemanjići. U starim srpskim ljetopisima (Pećki, Vrhbreznički, Pajsijev, Кarlovački, Cetinjski i drugi) Nemanjino porijeklo se izvodi od rimskog cara Likinija i Кonstantije, ćerke Кonstantina Velikog, koji su rodili sina Belu Uroša. Bela – jer se rodio sa potpuno bijelom kosom. Taj podatak nalazimo i u žitiju despota Stefana Lazarevića kojeg je napisao njegov savremenik Кonstantin Filosof i koji, imeđu ostalog, kaže da je Likinije bio dalmatinski gospodin, rodom Srbin. Na ovo porijeklo se pozivao i car Dušan kao pretendent na konstantinopoljski prijesto.
Vukana je na mjestu velikog kneza naslijedio sin Đorđe i on je na tome mjestu ostao, koliko je istorijska nauka mogla da utvrdi, do 1242. godine. I njega u latinskim tekstovima spominju kao kralja (rex) i kao princeps Dioklie, dok ga srpski dvor a i Dubrovčani titulišu kao velikog kneza. Uz saglasnost kralja Stefana Uroša I nasljeđuje ga rođeni brat Stefan koji je do tada nosio titulu župana.

Veliki knez Stefan Vlkanović je zbog svojih vrlina, ratničke sposobnosti i visoke umnosti bio izuzetno cijenjen na srpskom dvoru. Njegov lik nalazimo i na freskopisima loze Nemanjića što se nahode u Gračanici, Peći i Dečanima. Na svojoj baštini 1252. godine on osniva manastir Moraču gdje je sagradio crkvu Uspenija Presvete Bogorodice. Stefan je namjeravao tu i da se sahrani. Svoju grobnicu je sočinio u jugozapadnom dijelu naosa i nadvisio je kamenim sarkofagom.

Poviše vrata crkve čitamo Stefanov ktitorski natpis: „Ovaj sveti hram Presvete Bogorodice sazdah i ukrasih u ime Uspenija, ja Stefan sin velikoga kneza Vlka, unuk svetog Simeona Nemanje. I ovo bješe u dane blagočestivoga kralja našega Uroša u ljeto 6760, indikta 10“.

Manastir Morača je jedan od najznačajnih u istoriji srpskog naroda, a njegova crkva je vrhunsko ostvarenje srpske arhitekture 13. vijeka. Prvobitne freske su među najljepšim djelima zidnoga slikarstva. Ozbiljno je nastradao u prvoj polovini 16. vijeka, ali su obnove vraćale Morači stari sjaj. Morača ima neprocjenjivo mjesto u istoriji srpskog naroda i crkve, navlastito Istočne Hercegovine, danas Crne Gore.

Zahvaljujući igumanima Tomi i Mojsiju i velikom knezu Vukiću Vuletiću te darodavcima iz okolnih sela, crkva se obnavlja osamdesetih godina 16. vijeka. U vrijeme srpskih patrijaraha Jovana (1592–1614) i Pajsija (1614–1648) postaje jedno od najznačajnijih monaških središta. Najbolji srpski slikari XVII vijeka pop Strahinja, Georgije Mitrofanović, Jovan i Radul, Dimitrije iz Boke – izvodili su u Morači svoja djela.

U ovom manastiru je bila živa i prepisivačka djelatnost bogoslužbenih knjiga. Pravoslavna duhovnost je cvjetala u neizbrojivim podvizima monaškoga reda koje je čuvalo predanje, vječito se opominjući riječi svetoga apostola Pavla: „Stojte čvrsto i držite predanja“. Morača je čuvala neprolazne Hristove zapovjesti i iskru slobode u tegotnim danima naše povjesnice. Na velike praznike je sabirala lokalno stanovništvo. Tu se saborovalo, proslavljalo, guslalo i pjevalo, a i važni narodni poslovi su tu pripremani. Mnogi su se tu duhovno okrepljivali, kako bi se lakše nosili sa životnim problemima. Morača je bila i utočište i nada. Uvijek je, kao matica, okupljala vjerni narod koji se zagledavajući u vrline svojih časnih predaka lakše nosio sa sadašnošću, zagledana sa vedrinom i nadom u budućnost.

Od mnogih velikih ljudi srpske istorije i duhovnosti koji su se tu podvizavali, živjeli i radili, ovdje ćemo spomenuti Grbljanina Mitrofana Bana, mitropolita Crne Gore, Brda i Primorja, i predsjedavajućeg Središnjeg arhijerejkog sabora (1919-1920) koji je ponovo ujedinio Srpsku pravoslavnu crkvu. On je bio iguman, a potom arhimandrit manastira Morača. Istakao se u borbi sa Turcima, a bio je veliki prosvjetitelj i obnovitelj.

Nama, vremenski bliži, blaženopočivši mitropolit Amfilohije (i sam Moračanin) je o manastiru ovako pisao:
„Priroda u svojoj sveukupnosti, svako mjesto u njoj, svaka tvar i stvorenje posjeduju u sebi zapisanu tajnu i ucrtani smisao. To važi i za Moraču kao oblast, za rijeku koja kroz nju protiče, za vijenac planina koji je grli, za kanjon Platija koji joj otvara vijugavi put ka širini zetske ravnice, ka jezeru i moru. Predanje o kruškovom panju i luči koja pada na njega za velike godete samo je još jedan bogodani znak pripremljenosti i iščekivanja moračke kotline da bude preobražena novim, savršenijim kvalitetom života. Morača kao da je vjekovima čekala i pripremala se da dobije hram kakav je dobila. Prave ljudske građevine, a manastir Morača je jedna od takvih, ne razaraju prirodu, ne vrše nasilje nad njom, ne zagađuju je i ne zamračuju. One su nov stepen njenog postojanja, njeno novo izmjerenje (dimenzija), otkrivanje njene dublje tajne, darivanje i objavljivanje smisla…“

Morača u tišini vjekova i danas okuplja vjerne iz svih krajeva koji hodočaste ovu svetinju. Ona svoje gostoprimstvo i duhovno utješenije nikome nije uskratila.