Ima lokaliteta koji se upisuju u istoriju po nekoj morbidnoj pojedinosti, toliko simbolički jakoj, da ništa drugo tu asocijaciju ne može da potisne ili poništi. Čini mi se da to važi za gradić Jastrebarsko u kontekstu tamošnjeg logora za djecu iz epohe Drugog svjetskog rata, odnosno takozvane NDH. Ta zloglasnost kao da se retroaktivno širi i na prethodno vrijeme. Teško mi je, naime, da se sjetim Jastrebarskog kao rodnog mjesta Ljubomira Micića (16. novembar 1895), a da mi ne padne na pamet ono što će se tamo dešavati nepunih pola vijeka kasnije. Dvije godine kasnije, opet oko Jastrebarskog, rodio se i Ljubomirov brat – Branislav.
Djetinjstvo obojica provode u očevoj rodnom kraju, u selu Majske Poljane, u blizini Topuskog. Obojica će ostati trajno obilježena tamošnjim pejzažima. Selo Majske Poljane i danas administrativno pripada gradu Glini. Poslije osnovnog školovanja u Glini, formalno obrazovanje nastavljaju u Karlovcu i Zagrebu. Mlađi brat će se simbolički više vezati za očev zavičaj, pa će svoje umjetničko (prez)ime načiniti na osnovu imena sela postavši Branko V. Poljanski.
Dva brata neposredno iza Prvog svjetskog rata osnivaju časopis Zenit. On se jako brzo potvrđuje kao glavno logističko oruđe za umjetničko djelovanje dva brata i kružoka oko njih. Knjigu o „travelerima“ odnosno „mladim zenitistima“, nedavno je objavila Irina Subotić, koja je u tom kontekstu ustvrdila: „Knjigu pripremam sa više saradnika, na osnovu materijala koji je sakupio Marinko Sudac, neumorni zaljubljenik i u avangardu i u neoavangardu. Grupa mladih, neformalnih avangardista iz Zagreba, koji su sebe nazivali traveleri, bila je pod uticajem i zenitizma i dadaizma i futurizma, kasnije nadrealizma, zahvaljujući časopisu Zenit čije je izdavanje, između ostalih, u Zagrebu pomagao i veliki mecena umetnosti Dušan Plavšić (reklame za njegovu banku se navode u Zenitu). Grupu su činila njegova dva sina, Čedomir i Dušan Ml, i njegov budući zet Josip Seissel (u zenitizmu poznat kao Jo Klek), zajedno sa Zvonkom Meglerom, Milošem Somborskim, Vladom Pilarom, Mihom Šenom, Radetom Stankovićem i Višnjom Kranjčević, ćerkom čuvenog pesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Svi su se decenijama, dakle doživotno, družili i svoja mladalačka ushićenja avangardom pretočili u životne igre. O njima je prva pisala Vera Horvat Pintarić.“
Ljubomir Micić u mladosti je glumio, zatim je bio književnik, pisao je pjesme, prozu na srpskom i francuskom, manifeste i druge programske tekstove i polemike, bio je pozorišni, likovni i književni kritičar, urednik više časopisa i knjiga koje je često lično grafički oblikovao, bio je prevodilac, kolekcionar, organizator prve međunarodne izložbe avangardne umjetnosti na Balkanu, držao je predavanja i priređivao pjesničke večeri
Ljubomir, stariji od braće Micića, po formalnom obrazovanju bio je profesor filozofije, u mladosti je glumio, zatim je bio književnik, pisao je pjesme, prozu na srpskom i francuskom, manifeste i druge programske tekstove i polemike, bio je pozorišni, likovni i književni kritičar, urednik više časopisa i knjiga koje je često lično grafički oblikovao, bio je prevodilac, kolekcionar, organizator prve međunarodne izložbe avangardne umjetnosti na Balkanu, držao je predavanja i priređivao pjesničke večeri u smislu dadaističko-futurističkih manifestacija.
U njegovoj pjesničkoj bibliografiji je i knjiga „Aeroplan bez motora“ iz 1925. Za Micića je simbolički adekvatniji ponešto obratan naslov: on sam je bio motor umjetničkog aeroplana. O vlastitom djelovanju autopoetički je zabilježio: „Sa svojih buntovnih levičarskih pozicija u duhu boljševizma, i još više anarhizma, pod udarom njegove bespoštedne kritike našli su se i crkva i monarhističko uređenje, malograđanski duh i udvorički mentalitet, hrvatska aspiracija ka izlasku iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zastareli repertoari pozorišta, koncerata i bioskopa, izložbe bez novih likovnih rešenja, književnost i poezija u starom ključu, časopisi bez jasne koncepcije, nagrade bez pravih kriterijuma, domaći neuspeli nastupi na međunarodnoj sceni…“
Vrhunac zenitističkog angažmana pada zapravo u prvu polovinu dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Poslije toga fokus djelovanja braće Micić premješta se u Pariz. Tamo su posvećeniji likovnoj umjetnosti nego književnosti. Kad je o Zenitu riječ, međutim, ne bi bilo pravedno prešutjeti i udio Anuške Micić (djevojačko prezime Kon) supruge Ljubomira Micića. Kako je zabilježeno, iako u časopisu nije učestvovala kao autorka, „njena uloga/doprinos u finansijskoj i produkcijskoj sferi integralni je dio zenitističkog umjetničkog projekta. Jer, izdavački poduhvati i kolektivne akcije avangarde oslanjali su se na kreativna zajedništva koja su bila društveno, emotivno, političko i kulturno iskustvo koje su dijelili svi članovi grupe bez obzira na to da li su svoj doprinos davali u autorskim ili neautorskim aspektima umjetničke proizvodnje. Stoga je Anuška Micić i bila izuzetno posvećena i motivisana za očuvanje zenitističkog ‘legata’ nakon sloma pokreta.“
Mlađi od braće Micić umro je u Parizu 1947. godine. Stariji se vratio u domovinu. U poznim godinama njegovog života, u socijalističkoj Jugoslaviji, o Zenitu i njegovom radu i opusu nije bilo previše riječi. Uoči svoje smrti, četrnaestog juna 1971. u Kačarevu kod Pančeva, Ljubomir Micić se možda i mogao pobojati da će biti zaboravljen. To realno ipak nikad nije bila pretjerano izgledna mogućnost. Kako vrijeme prolazi, u ovih nešto više od šest decenija od smrti Ljubomira Micića, priča o Zenitu i zenitizmu sve je prisutnija i u akademskom istraživanju i u širem javnom prostoru. Majske Poljane su kao geografski lokalitet stekle neku vrstu kultne slave, a braća Micić su nesumnjive selebriti figure srpske i južnoslovenske kulture.
