Stav o visokoj razini duhovitosti i uspješnosti srpskog humora u javnosti se može čuti podjednako često kao i onaj o njegovoj iznimnoj popularnosti među hrvatskim, kao i stanovništvima svih ostalih južnoslavenskih zemalja. Razvoj ove teze tekao je paralelno s razvitkom masovnih medija druge polovice 20. stoljeća kada su, i to baš u vrijeme življenja Srba i Hrvata unutar zajedničke države, humoristične serije i filmske komedije na razini cijelog zapadnog svijeta preuzele dominaciju u industriji zabavnih sadržaja. Kao jednog od pionira televizijskog i filmskog humora na ovim prostorima u tom je kontekstu itekako potrebno istaknuti srpskog komičara Ljubu Moljca, čiji je život okončan upravo za vrijeme jedne hrvatske turneje, na dan 22. januara 1989. godine.

Rođen kao Miodrag Andrić 28. januara 1943. godine u Kragujevcu, već u ranom djetinjstvu se s obitelji seli u Beograd, u gradsku četvrt Čubura poznatu kao obitavalište gradskih boema, a ondje je započeo i svoje školovanje. Još u ranom djetinjstvu zavolio je odlaske u kina, gdje se zajedno sa svojim prijateljima divio izgledu i gardu slavnih glumaca zlatnog doba Holivuda. Budući da je živio relativno blizu zgrade Beogradskog dramskog pozorišta, nerijetko se družio s brojnim tamošnjim glumcima, a ta su mu poznanstva omogućila da počne dobivati mnogobrojne uloge statista u raznim predstavama ovoga pozorišta. U tim je ostvarenjima uspio iskazati prirodan talent za scensku izvedbu, zbog čega su ga prijatelji iz kazališta počeli nagovarati da upiše pozorišnu akademiju, što je on na koncu i učinio, prošavši prijemni ispit iz prvoga pokušaja.

Razvijajući prepoznatljive tehnike glumačkog nastupa koje su uključivale sposobnost zadržavanja vrlo ozbiljnog izraza lica prigodom izvođenja smiješnih scena, Miodrag Andrić postajao je sve popularniji, a već su ga u ovoj ranoj glumačkoj fazi počeli uspoređivati s legendom američkih nijemih komedija, glumcem i redateljem Basterom Kitonom, kao i komičarom Lenijem Brusom. U takvim je okolnostima Andrićevo pojavljivanje na velikom platnu bilo posve očekivan razvoj događaja. Ipak, interesantno je da prve filmske uloge koje su mu dodijeljene nisu bile komične. Prva uloga na filmu bila je ona iz satirične drame „Inspektor“ iz 1965. godine u kojoj je glavnog lika utjelovio Slobodan Perović, dok je Andriću pripalo sporedno pojavljivanje u kojem je utjelovio lokalnog nasilnika. Potom se pojavio u iznimno popularnom djelu Živojina Pavlovića, drami „Kad budem mrtav i beo“ iz 1967. godine, u kojem je glumio mrzovoljnog fizičkog radnika Ibru. Iako mu ova uloga nije prošla neopaženo, potrebno je spomenuti kako je ovim filmom veliku slavu po prvi put stekao Ljubin kolega Dragan Nikolić. Ipak, već iste godine odigrao je i svoju prvu komičnu ulogu na filmu, glumeći poštara i zavodnika Miću u filmu „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“ Dušana Makavejeva.

Od tog je trenutka postalo jasno kako su uloge u satiričnim komedijama idealne Ljubinoj glumačkoj pojavi i stilu zbog čega je, kao i dalje relativno mlada osobnost u svijetu filma, počeo nizati ulogu za ulogom, glumeći primarno ljude s društvenih margina. Na razini cijele Jugoslavije, postao je prepoznatljiv zbog serije „Muzikanti“, utjelovivši lik slatkorječivog harmonikaša Lepog Caneta, kao i njezinog nastavka, filma „Burduš“ scenarista Žike Nikolića, gdje se ponovo pojavio u istoj ulozi. Nastupajući sve vrijeme paralelno kao član beogradske kazališne družine Atelje 212, te kao filmski i televizijski glumac, Miodrag Andrić postao je sveprisutno glumačko ime Srbije i Jugoslavije. Tokom čitave karijere glumio je u oko pedeset filmova među kojima se ističu „Majstori, majstori“, „Laf u srcu”, „Tajna manastirske rakije”, te brojni drugi.

Ipak, u kazalištu je glavnu ulogu odigrao samo jednom, no baš ga je ona u najvećoj mjeri odredila za cijeli život, kao i kasniju uspomenu na njega. Riječ je o monodrami „Moljac“ nastaloj prema tekstu Dragana Aleksića čiji je protagonist Ljuba Moljac, samoproglašeni nogometni reprezentativac i patološki lažac u stilu baruna Minhauzena. Ova je uloga među publikom bila toliko omiljena, a njezino ostvarenje smatrano toliko dobrim, da je stvarni čovjek Miodrag Andrić ubrzo postao prepoznatljiv isključivo pod imenom Ljuba Moljac, koje je i sam objeručke prihvatio. Nastavivši nastupati kao Ljuba Moljac i nadograđujući izvorni tekst velikim brojem novih elemenata, počeo je nizati solo-nastupe u maniri američke stendap komedije u kojima je izgovarao duhovite monologe krcate psovkama i prostim vicevima u kojima je kritizirao aktualno društveno stanje, baš kao i vječite teme poput muško-ženskih odnosa. Usto, često se šalio na vlastiti račun, pri čemu mu je stalnu inspiraciju pružao njegov karakteristični veliki nos. U ovakvoj je formi ostvario svoju najveću slavu zbog čega se nerijetko navodi kako je Ljuba Moljac bio prvi srpski stendap komičar. Budući da su se njegovi nastupi nerijetko snimali, kupovali na kazetama, a potom i masovno presnimavali, Ljuba Moljac od medija ubrzo je bio prozvan i „kraljem kazeta“. Utjelovljujući isti lik, bio je stalan gost većeg broja zabavnih TV-emisija.

Nažalost, ova je karijera naprasno prekinuta godine 1989. prilikom turneje u Hrvatskoj gdje je, zajedno s dvojicom svojih kolega komičara, Milovanom Ilićem Minimaksom i Jovom Radovanovićem, koji su u to vrijeme također bili na vrhuncu slave, izvodio kabaretsku predstavu „Tri nosketira“. Prigodom njezine izvedbe u Glini, Ljubi je pozlilo, te se srušio na pozornici, ostavivši u prvi mah publiku, ali i svoje kolege, u zabludi kako je riječ tek o iznimno dobroj glumačkoj improvizaciji na kojoj se ova predstava i temeljila. Iako je hitno prebačen u zagrebački klinički centar, obilni izljev krvi u mozak već je u tolikoj mjeri uznapredovao da se Ljubin život nije mogao spasiti. Preminuvši šest dana prije svog 46. rođendana, Ljuba Moljac iza sebe je ostavio suprugu Nevenku, te dvoje djece, Nenada i Jelenu, ali i velik broj obožavatelja diljem Jugoslavije koji u njemu do danas prepoznaju simbol nekih boljih, vedrijih vremena. Iako nagli, neočekivani kraj predstavlja tragični obrat njegove životne priče, u duhu njegovih monologa može se završiti i ovaj tekst crnohumornom rečenicom iz izvorne predstave o Ljubi Moljcu: „Ovde leži Ljuba Čuburac, umro na vreme, boli ga uvo.“