Katolici i pravoslavni, ovdje i svugdje: sličniji su nego što to želimo priznati i različiti su manje nego što to često ističemo. Njihove sličnosti i razlike pomiješane su u istoj posudi, koju i jedni i drugi zajedno nose još od prvoga dana. To što su noseći tu posudu oni prolijevali tu tečnost spotičući se često, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost toga sadržaja, nego samo govori o nejakim plećima svih onih koji su tu posudu posljednjih dvije hiljade godina nosili, nazivajući i jedni i drugi sebe zajedničkim imenom – kršćanima.

Na primjer: pravoslavni vjernici na južnoslavenskim prostorima, kao i drugdje, stoje u crkvama za vrijeme euharistije, dok katolički vjernici za vrijeme mise uglavnom sjede. Da li su ovi prvi sigurno u krivu, a ovi drugi svakako u pravu? Ne, radi se o različitim običajima, u kojima postoji ista ozbiljna pobožnost i kod jednih i kod drugih. Važnost stajanja u pravoslavnoj crkvi u tome je što time vjernici izražavaju poštovanje prema Bogu. Ta važnost stajanja je tolika da na euharistiji, službi Božjoj u nedjelju, ne smije u pravoslavnoj crkvi ni da se kleči (osim o posebnim, rijetkim prilikama). Jedan od najvažnijih zapadnih ranokršćanskih pisaca, Tertulijan, krajem II. i početkom III. vijeka o ovoj temi kaže: „Ako nije pristojno sjediti pred osobom koju poštujemo, to je sasvim nezahvalno ponašanje sjediti pred licem Boga živoga, pred kojim inače stoji anđeo koji se moli — svećenik.“ S druge strane, katolici uglavnom sjede za vrijeme mise i ta praksa je najvjerojatnije na Zapadu nastala tokom prvog milenija poslije Krista. Ipak, u prvim kršćanskim crkvama, u I. vijeku n.e. vjernici su isključivo stajali u spomen na uskrsnuće Krista, jer „uskrsnuti“ doslovno znači ustati. Misa, nakon ustajanja vjernika u trenutku kada za oltar dolazi svećenik, počinje sjedenjem zato što se vjeruje da katolički vjernici nisu pasivni promatrači onoga što se za vrijeme mise događa, kao što je slučaj u pravoslavnom bogosluženju, već aktivni učesnici od kojih se očekuju izvjesne radnje, gdje sjedenje predstavlja srednju točku između stajanja i klečanja. Sjedi se tokom prva dva čitanja na misi, kao i nakon čitanja evanđelja, dok đakon sprema euharistiju za pričest, kada nastupa vrijeme velikog iščekivanja Svete tajne. Kada je svećenik spreman, svi ustaju na noge. Na noge se ustaje i tokom drugih važnih momenata mise, kao što je zajednička molitva i kao što se u drugim važnim trenucima – zazivanja Duha Svetoga – kleči. Činovima višestrukog sjedanja, ustajanja i klečanja, naglašava se u katoličkoj crkvi poštovanje Isusa Krista, dok bi se neprekidnim stajanjem, vjeruje se, smisao tog čina rasplinuo. Pritom se sjedenjem izbjegava zamaranje i omogućava koncentracija prilikom čitanja svetih spisa i propovijedi.

Ne treba zaboraviti da i katolici i pravoslavni, kod nas i u svijetu, vjeruju da je Krist realno prisutan u kruhu i vinu kojima se obavlja pričest. Pravoslavna crkva, međutim, smatra da se kruh i vino i fizički i duhovno, na način božanske misterije, transformiraju u tijelo i krv Kristovu, dok katolička crkva vjeruje da se oni transformiraju samo duhovno, a da fizički to i dalje ostaju kruh i vino. Katolička misa traje kraće, pravoslavna liturgija u pravilu duže. Misa se često doživljava više bliža umu, liturgija bliža srcu. Misa je stroža i sabranija, liturgija je emotivnija i nekako duševna.

Da li vjerski obredi u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi predstavljaju nepremostive razlike između jednih i drugih? Da li u takve razlike spada i činjenica da se katolički svećenici ne žene, a pravoslavni to čine, da ovi prvi ne nose brade, za razliku od ovih drugih, pa sve do pitanja, čuvenog filioque – koje usput obični i katolički i pravoslavni vjernici uglavnom ne razumiju – da li Duh Sveti ishodi iz Oca i Sina ili samo iz Oca? Šta god da se u povijesti događalo između jednih i drugih, u bitno vjerskom smislu nepremostivih razlika između njih ne može biti i to je na mnogo mjesta zapisano u Bibliji, temeljnoj knjizi svih kršćana. Spomenimo samo jedno od tih mjesta: „Nema više ovdje ni Grka ni Židova, ni obrezana ni neobrezana, ni tuđinca ni barbara, ni roba ni slobodna čovjeka; tu je samo Krist – koji je sve i u svima.“ (Pavlova poslanica Kološanima 3:11)

Nadalje, najčvršće vezivno tkivo čitavog kršćanstva jest ljubav, toplina, suosjećanje; to je glavni zadatak, smisao i cilj ljudskog života na zemlji, o čemu se svake nedjelje neprestano govori u svim kršćanskim crkvama i ti pojmovi se naprosto ne daju zaobići. Koliko god bili ljuti jedni na druge, danas i jučer, na kraju ćemo ipak morati sagnuti glavu i priznati da smo svi mi braća i sestre, bez obzira kojoj kršćanskoj crkvi pripadali. Tako je svugdje u svijetu, tako je i na Balkanu. Ima puno konkretnih primjera te bliskosti i prožimanja različitih stilova kršćanskog života u ovim krajevima, unatoč raznim vrstama nesretnog zazora i nerazumijevanja. Tako je, na primjer, nedavna proslava Gospe Tekijske u Petrovaradinu pored Novog Sada počela jutarnjom pravoslavnom liturgijom, nakon koje je uslijedila misa na mađarskom i hrvatskom jeziku. Bogorodica je Kristova majka i katolicima i pravoslavnima.

Drugi primjer je pokojni otac Gavrilo, starješina manastira Lepavina u Hrvatskoj, na pola puta između Koprivnice i Križevaca, koji je bio nadaleko poznat, poštovan i obožavan po svojim okupljanjima i jednostavnim trpezama nakon vjerskih praznika, na koje su bili pozivani i redovno su dolazili i pravoslavni i katolici i svi drugi. Postoji jedan izraz, agape, još iz vremena ranog kršćanstva, i to bi u slobodnom prijevodu bila – trpeza kršćanske ljubavi na koju su svi bez razlike bili pozivani. Na takve trpeze je neumorno, decenijama, zvao otac Gavrilo Lepavinski.

Jedan od prvih konkretnih ekumenskih susreta polovinom 20. vijeka na prostoru Jugoslavije dogodio se kada je biskup splitsko-makarski Frane Franić pozvao lokalnog protojereja pravoslavne crkve Marka Plavšu da se zajedno mole i održe zajedničku službu u splitskoj katedrali. Zajedničko katoličko-pravoslavno bogosluženje održali su ova dvojica svećenika, biskup i protojerej, u katedrali u Splitu, 25. januara 1966. godine. Bilo je to čudo neviđeno u ono vrijeme, uz poneko mrmljanje s jedne i s druge strane, ali bitno je jedino to da je ta služba održana i da nikome zbog toga dlaka s glave nije pala. I danas, uobičajena je praksa u ovim krajevima da ako katolički vjernik želi otići na nedjeljnu misu a katoličke crkve nema u blizini, on može otići na euharistiju u obližnju pravoslavnu crkvu, može se čak pričestiti i ispovjediti kod pravoslavnog svećenika. Vrijedi jednako i obratno. Također, vjenčanje između katoličke i pravoslavne osobe je moguće ili u jednoj ili u drugoj Crkvi. Moguće je, ne toliko često, i ovdje i u svijetu, da pravoslavni sveštenik održi liturgiju u katoličkoj crkvi (ako pravoslavne nema u blizini) i obratno. Također, treba spomenuti i stoljetno iskustvo tzv. dvooltarskih crkava na crnogorskom primorju, gdje su u istim crkvama služene i katoličke mise i pravoslavne liturgije. Dosta od te duhovne korespondencije Zapada i Istoka na ovom području ostalo je živo i do danas. Tako na primjer proslava Sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora, svake godine 3. februara uključuje procesiju građana kroz grad, u kojoj se nalaze ljudi i katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti koji prenose relikvije sv. Tripuna i zajedno ih kade u gradskoj katedrali. Sličan primjer je ranokršćanska bazilika iz V. vijeka, danas katedrala Sv. Stošije u Zadru u koju dolaze u raznim prilikama i katolici i pravoslavci. Ili susreti redovnika i redovnica Dubrovačke biskupije s pravoslavnim monasima i monahinjama u Trebinju. Takvih primjera u našim krajevima ima još.

Katolici i pravoslavci živjeli su u krilu jedne kršćanske crkve hiljadu godina, a onda su se tragično razišli u tom čuvenom raskolu 1054. godine. Naravno da je nakon tih posljednjih hiljadu godina razdvojenosti, kada je bilo ratova i nasilja s jedne i s druge strane, danas teško uspostaviti jedinstvo među kršćanima. Međutim, ono što se u takvoj situaciji danas među katolicima i pravoslavnima uglavnom vidi jest ta bizarna činjenica da jedni drugima najčešće sitničavo traže dlaku u jajetu i ništa ozbiljnije od toga. Smisao ekumenskog pomirenja katolika i pravoslavaca, kao i drugih odvojenih kršćana, nije u nekakvom kurtoaznom bućkurišu, po formuli „malo ti, malo ja pa ćemo sve to nekako izmiješati“. To zajedništvo jedino prebiva u istini pružene ruke, solidarnosti i oproštaja, u gradnji kraljevstva ljudi dobre volje i ta istina predstavlja kamen ugaoni kršćanstva od prvoga dana. Bez te istine toga kršćanstva ili hrišćanstva uopće nema. Na formalnoj razini, od tog historijskog susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore 1964. godine u Jeruzalemu, kada su jedan drugome oprostili nesporazume stare hiljadu godina, bilo je još susreta pomirenja katolika i pravoslavaca na visokom nivou. Spomenimo samo još jedan od važnih događaja za jedinstvo kršćana: potpisivanje Ekumenske povelje u Strasbourgu 22. aprila 2001. godine. Nju su potpisali predsjednik Vijeća evropskih biskupskih konferencija i predsjednik Konferencija evropskih crkava, uz tri važne smjernice: potrebno je ići jedni drugima, zajednički djelovati i zajednički moliti.

Završimo zato ovaj prikaz riječima pravoslavnog sveštenika Danila Ljubotine, rodom iz pravoslavnog sela Peroj pored Pule u Istri, koje je stoljećima mirno živjelo okruženo katoličkim Hrvatima i Talijanima: „Duhovna ljubav se prepoznaje u dobroti i u susretu s ljudima koji su različiti ili koji nisu čak ni vjerni. Ona se prepoznaje u jednostavnosti, u raznovrsnosti i molitvenosti. Molitvenost nema neki poseban karakter, boju ni naciju. Rađamo se i umiremo svi jednako, a ne kao pravoslavci, katolici i ateisti. Mi na žalost gledamo te razlike, a trebali bi gledati dobrotu, kreativnost i stvari koje imaju vječnu vrijednost i poruku.“

Tekst je objavljen u sklopu projekta Poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije