Jovana, mlada žena koja zna gdje pripada

Piše: Đorđe Matić

„Moj muž je katolik, ja pravoslavka, ali se u shvatanjima slažemo“, kaže Jovana koja je došla u Istru prije nekoliko godina iz Kraljeva. Udala se za lokalnog momka, Istrijana
Foto: Elena Uljančić

This post is also available in: English (Engleski)

Brza, hitra kao zvrk, prijateljskog osmijeha, sitne građe i tako svježeg, svijetlog lica i bistrih očiju da bi, iako je napunila trideset, na prvi pogled lako mogla proći kao srednjoškolka. Radi u jednom od najpoznatijih kafića u popularnom ljetovalištu, starom gradiću na zapadnoj obali Istre. Već se pročulo da je jedna od najvrsnijih konobarica. Gosti, stalni i novi, vrlo brzo razviju simpatiju prema ovoj hiperaktivnoj mladoj ženi. Međutim, kad je čovjek upozna i kad prvi put čuje kako govori, iz njenih brzo izgovorenih rečenica nakon početnog utiska neke gotovo naivnosti – netko bi rekao čistote – čuje se naročita zrelost, upravo mudrost i prirodna inteligencija, narodska i nekako starovremenska. Tome posebno doprinosi govor: iako je usvojila gomilu lokalnih čakavskih svakodnevnih termina, svaki pažljiviji slušalac uočit će odmah starostavnu, arhaičnu, moravsku i šumadijsku melodiju. Kao da se iz pojave ove moderne mlade žene, koja bi izgledom mogla biti iz bilo koje zapadnoevropske zemlje, odjednom začuje neka Petrija iz Mihailovićevog legendarnog romana. Dodatna ironija – ili možda sudbina – u tome je da se akcentuacija dijalekta kraja odakle je ova mlada žena došla poklapa s istarskom: i ovdje „napráviš“ i tamo „napráviš“ – s naglaskom na drugom slogu.

Ta mlada žena s izgledom tinejdžerke zove se Jovana, imenom koje se teško mimikrira, i došla je u Istru prije nekoliko godina iz Kraljeva. Udala se za lokalnog momka, pravog Istrijana, iz kuće gdje se ne govori čak ni samo istarskom čakavicom nego i stranim jezikom, talijanskim, istrovenetskim dijalektom, što ovaj južnoslavenski „jezički Babilon“ čini još nekako dodatno tužno komičnim. Jovana živi s mužem van grada, u mirnom istarskom selu, isključivo među lokalnim, takozvanim domaćim svijetom. Ali do toga sela gdje se prije koju godinu skrasila, morao je proći čitav jedan život pun izazova, teških iskušenja i izbora nespojivih s tako malo godina, s nekim tako mlade dobi. U svakom od tih izbora samo je dio ličnoga upliva. Preko svega ostalog prelomilo se u tome životopisu nešto drugo, šire, opće – sva naša recentna društvena historija i njene strašne mijene. Još jedan razlog zašto ljudima generacije formirane prije 1991. – godine Jovaninog rođenja – njene životne peripetije i „priključenija“ djeluju gotovo kao anakronizam, kao stvari iz drugoga vremena i epohe. A, naprotiv, sve je tako blizu. Suviše blizu.

Manjinci u Matici

Većina Srba čula je za manastir Žiča, ali tko nije bio u Kraljevu ne zna da postoji i istoimeno gradsko naselje. Tu, u tom naselju je odrasla i Jovana. „Sada ovde žive izbeglice. Ljudi iz Hrvatske“, kaže. I dodaje frapantnu činjenicu, punu ironije koje Jovana nije svjesna, činjenicu što je izgovara bez suda, naprosto kao datost: „Oni su tu sad k’o neka manjina“. Ako netko dosad nije shvatio, onda da još jednom pojasnimo: ti „manjinci“ u Žiči, Srbi su iz Hrvatske – Srbi koji su došli u svoju Maticu.

Na pitanje kako je bilo rasti u Kraljevu tokom devedesetih u doba njenog djetinjstva, sankcija, bombardovanja i svih ostalih užasa, Jovana zbunjuje odgovorom da nije čula ni za kakve sankcije.

„Da ti kažem: ja tek kad sam počela da idem na ‘sezone’ (misli na sezonski rad, op.a.) u Hrvatsku, saznala sam da postoje Srbi koji žive u Hrvatskoj, Hrvati i tako dalje. Kod nas se o tome ne govori.“ Bilo istina ili ne, Jovana izgovara rečenicu koja bi zvučala lažno kad se ne bi osjetila naivna iskrenost u njoj: „Ja nisam znala da je bio rat između Srba i Hrvata. Znala sam da se Hrvatska odvojila. Nisam kući slušala vesti, to mi je bilo zabranjeno, a nije nas ni interesovalo. U školi se to nigde ne pominje. Tako da, odakle sam mogla da znam da postoji toliki nacionalizam i mržnja između Srba i Hrvata. A tek za Bosnu – da je Bosna sačínjena od tri nacije, to mi je tek bio šok. To sam saznala u dvadeset i sedmoj godini. Ili si mogao da znaš iz kuće, ako je u kući postojalo nešto u vezi s time, ili nikako.“

Kraljevo, grad u samom srcu Srbije, po etničkom sastavu inače čini 94% srpskog stanovništva.

„Sad su u Kraljevu mnogi Kosovari“, kaže i dodaje zabrinjavajuću rečenicu: „Zato mnogo naroda iz Kraljeva odlazi. Nije bilo zapošljavanja Kraljevčana dok se Kosovari ne zaposle. I Kraljevčani su počeli da propadaju.“

Ti „Kosovari“ došli su dakako nakon bombardovanja SR Jugoslavije 1999. Pamti li ona te događaje? Kaže da pamti. Lice joj se uozbilji. „Išli smo u podrum, postavljali su stariji kuhinjske stolove i posteljinu i mi deca smo na tome spavali.“

Sve ide, kao kazaljke na satu

A onda Jovana izgovara rečenicu koja kao da je iz romana, nešto beskrajno dirljivo, pogotovo kad se čuje tako izgovorena, s pečatom njenog narječja i s akcentom.

„Sećam se kad sam ležala na tom stolu da sam gledala kaljke na zidnom satu. I uvek kad me u’vati neki stres il’ nešto, imam običaj da se zagledam u sat i te kaljke, kako idu. I sad isto, ako me ti nešto jako uvrediš, ja znam da ću da se zaglédam u sat – i onda nekako me prođe. Jer tako znam da sve ide.“

Je li joj tako maloj išta bilo jasno od svega što se događa?

„Ja i dan danas ne znam ko nas je bombardovao“, osmjehne se tužno. „Bila sam bubalica – što je pisalo u udžbenicima, ja sam znala. Što nije pisalo – nisam imala od koga da saznam. Pogotovo što sam ostala mlada bez oca. Mama mi je dosta radila…“

Na oprezno pitanje kako je ostala bez oca, umjesto uobičajenog razloga, nešto o bolesti ili nesreći, Jovana odjednom naglo otvara čitava jedna tajna vrata iza kojih se ukaže zastrašujuća privatna pozadina.

„Bio je vojno lice. Iz Postojne, iz Slovenije. Služio je u Nišu.“

Kao da se stidi što ne zna više o ocu, dodaje brzo: „Mi imamo samo jednu njegovu sliku. Ja sam imala šest godina tada. Mama se preudala nekoliko godina kasnije i o njemu se više nije govorilo. S tatinom familijom se nismo čuli i nismo kasnije mogli više da saznamo.“

A to što nam Jovana priča da je trebalo da saznaju, sažima u tri rečenice, svaka sljedeća teža od prošle.

„Bio je na ratištu. Posle je psihički oboleo.“

I jedva tren kasnije finalna rečenica, kao ulaz u novi krug pakla:

„I onda, obesio se.“

Pravi kratku stanku, pa daje kontekst koji sve stavlja u istinski tragičan okvir strahovitih implikacija.

„Par meseci pre bombardovanja.“

Je li joj majka rekla šta se dogodilo?

„Verovatno. Ali ne pamtim. Znam samo da kad god bi majka kasnije izašla iz kuće, plakali smo. Bojali smo se da se neće vratiti.“

Pamti li oca uopće?

„Jako slabo.“

Nakon porodične tragedije, ali i tragedije koja je direktna posljedica naše nedavne kolektivne historije, i kao da sve već nije bilo dovoljno nepodnošljivo, očeva obitelj prekida kontakt s Jovaninom majkom. S mnogo borbe i odricanja, majka omogućava djeci egzistenciju i relativni mir. Tako je Jovana odrasla u uvjetima i domu gdje se nije rasipalo, ali u isto vrijeme i u ljubavi i slozi. Možda je to razlog njene današnje stabilnosti i snage kakve nemaju ljudi odrasli pod mnogo sigurnijim i imućnijim domovima. Sa šesnaest godina već je počela raditi, za školskih praznika ljeti, za šankom u kafićima, a uz to je i davala satove matematike. Nakon srednje ekonomske škole, već je bila iskusan profesionalac u svojoj struci. Radila je na Kopaoniku u dobrim hotelima.

Dete Balkana

Kako se osjećala u Hrvatskoj na početku, je li osjećala zazor ili strah s obzirom na to odakle je?

„Ne. Ja nisam ni znala da sam iz takve, ‘neprijateljske’ zemlje. Ništa o tome nisam znala. Nikad nisam čitala ni novine. Odakle da znam onda?“

Ljudi pričaju, ipak, zar ne?

„Nisam prvo osetila ništa, nikakve probleme. Osim jednom od nekih ljudi iz Slavonije, to da ima nekih tenzija. To je bilo kad sam radila na Krku.“

Nitko nikad nije ništa rekao ni dobacio?

„Jeste. U Poreču baš. Jedan kolega kad sam došla da radim u kafiću, došao je prvi dan i rekao mi ‘samo da znaš, ja sam iz Slavonije i ne volim Srbe’. Odma’ mi tako rek’o. Rekla sam mu: ‘Slušaj ti, moj tata je iz Slovenije, mamina mama mi je iz Crne Gore, tako da se ja osećam kao dete Balkana, a ti svoje stavove zadrži za sebe. Od tada bio je u lepo sa mnom, ali… Baš sam se zabezeknula. I kad mi se smeška, vidim šta misli. A mnogi ljudi iz Istre koje sam upoznala bili su nekad u vojsci u Srbiji, baš u Kraljevu često. Tako da tu nema nikakvih problema.“

Zaposlila se u restoranu, na radnu vizu „za strance“, a u slobodno vrijeme šetala gradom i otkrivala ga pomalo, stječući nova poznanstva i prijatelje. Tako je upoznala budućeg muža, također zaposlenog u ugostiteljstvu. Bez obzira na skoro deset godina razlike, „kupila“ ju je njegova blagost, pažljivost i diskrecija, što su osobine koje su svakako dijelom naslijeđe istarskog mentaliteta. Da ne bi bilo „zabuna“ u pogledu kulturnih razlika, Jovana je budućeg muža još prije braka povela u Srbiju, „da se upozna s njenom kulturom“, kako kaže. Istranin je, po Jovaninom sudu, bio fasciniran time što je tamo našao i vidio. Uzeli su se i prešli živjeti u obiteljsku kuću muževljevih roditelja. Snahu su prihvatili dobro.

Pula, foto: Jovica Drobnjak

Mentalitetske razlike su prisutne u širem smislu. Jovana kaže da u ovih nekoliko godina bračnog života nije upoznala nijednog susjeda u selu. Komšijske bliskosti kao odlika načina života u Srbiji ovdje su uglavnom nepoznanica. „Sad sam se i navikla na samoću, i kad odem u Srbiju čak me smeta ta buka i ludnica. Ne znam da li bih mogla opet da živim u onoj galami.“

Bez obzira na ovakve kulturne i privatne nesporazume, živi s mužem u sretnom braku. No, pitanje koje ostaje visiti negdje u zraku kod svakoga tko je promijenio okolinu jeste – razmišljanje o povratku jednog dana.

„Ne bih se vratila“, kaže Jovana odrješito. „Imam lep život s mužem.“ Ponovo zvuči kao da je iz nekog drugog vremena.

A što joj tamo kažu o njenim izborima?

„Ne kažu ništa, ali kažu iza leđa, sigurna sam. Neki su oduševljeni. Ali niko mi nije rekao ni ‘šta ćeš s tim Hrvatima’. Majka je presrećna što sam ovde. Moji su nekad išli žutim „fićom“ u Istru na more. Mojoj babi je Istra bila omiljena.“

Srce na pravom mjestu

Pitam je gdje se vidi za deset godina.

„Ovde, nadam se – da gajim decu.“

U kontekstu zemlje i države gdje je tiha ili pak objektivna asimilacija ovdašnjih Srba akutni, trajno prijeteći problem, javlja se logično pitanje u tom smislu. Kako će Jovana odgajati djecu, hoće li im reći odakle su po majci.

„Naravno. Sigurno će ići svake zime u Srbiju.“

A u pitanjima vjere?

„Moj muž je katolik, ja pravoslavka, ali se u shvatanjima slažemo. Sad ću da ti kažem u kojim. Mi se slažemo da su pape i patrijarsi zamenili kraljeve i careve, više im je stalo do vlasti nego do vere. Nas dvoje pre verujemo u ponovno rođenje. Ni moj muž ni njegova porodica ne drže ništa do njihove crkve. Ipak, složili smo se da treba da zovemo sveštenika jer nije bio ko zna od kad da osveti kuću. E sad, iako ni njemu ni meni nije bitno, odlučili smo da odemo u Pulu po pravoslavnog sveštenika. Ipak malo vučem ja na svoje“, smije se veselo. Dodaje onda, pomalo kao da se pravda: „Jedno vreme, u srednjoj školi išla sam po manastirima, ali sam prestála. Ali ne mogu da verujem da to što ja oséćam, to nešto što ne možemo da opípamo i što mi u narodu zovemo „duša“, da to tek tako nestáne s čovekom.“

U Istri se novorođena djeca po pravilu krste, nešto iz tradicije, ali uglavnom iz nepisane socijalne konvencije i još više iz društvenog konformizma. Isto se odnosi na ostale sakramente poput prve pričesti i krizme, koji za ovdašnje obitelji i djecu predstavljaju događaj koji se proslavlja, kad se okuplja obitelj, a djeci je naročito stalo do darivanja, često najbitnijeg dijela koji slijedi poslije rituala i crkvene inicijacije. Kad Jovana bude dobila djecu, a s obzirom na takozvani miješani brak, i ako se odluči na krštenje, u kojoj će crkvi to biti?

„Nisam sigurna, nisam sigurna šta da ti kažem“, oklijeva. „Volela bih da ih krstimo u pravoslavnoj crkvi“, ipak će. „Pogotovo zato što Katolička crkva to priznaje, i ako je već toliko potrebno zbog društva, možemo da pravimo tu krizmu koja se ovde pravi sa šesnaest ili osamnaest godina. Tako da, i jedno i drugo“, odgovara pomalo nesigurno. „Ali sam sigurna“, dodaje, „da bih naučila dete sve o pravoslavnoj veri, a i to što znam i o katoličkoj.“

Razmišlja kako da iskaže kompleksnost kako svojih osjećaja, tako i običaja okoline, ali i porodice u koju je došla.

„Iskreno da ti kažem – a nije to nacionalizam, veruj mi – ima nešto što me vraća pravoslavlju. Moj muž katolički Božić ne slavi. Ja ga obeležim. Ali za pravoslavni Božić imamo punu kuću gostiju.“

Dakle, djeca će znati tko su i po tom pitanju?

„U to sam sigurna.“

Završavamo razgovor, više puta prekidan zbog narudžbi gostiju kojih je sve više. Sezona se približava. Jovana ustaje i brzo, na svoj tipičan način, juri ka stolovima i strancima koji pune terasu. Ima trenutno prečih poslova od priča o pripadnostima. Ona ionako zna gdje pripada, svemu unatoč. A srce joj je, kao kod svih dobrih ljudi, ionako na pravom mjestu.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: