Svi koji su poratnih godina voljeli svratiti u Prosvjetine društvene prostorije u Preradovićevoj 18 u Zagrebu mogli su upoznati simpatičnog sredovječnog plavokosog i dugokosog šarmera, jugoslavenskog i hrvatskog pjesnika, antropologa, prevodioca i esejistu, jednog od najistaknutijih latinoamerikanista na prostoru bivše Jugoslavije. Dakako, riječ je o Jordanu Jeliću. Pamtimo ga i po debelim tamnim naočalama koje su zaklanjale oči koje mu nikada nisam vidio.

I ja sam imao čast i sreću bolje ga upoznati, upravo uz kavu na šanku u tom našem kultnom prostoru. Nadam se da neću pretjerati ako tvrdim da je Jordan bio ludo zaljubljen u poznate južnoameričke revolucionare. Jer, čim biste mu ih spomenuli – on bi o njima počeo govoriti s osobitim ushićenjem.

Rođen je u Kninu 25. februara 1942. godine, gdje je i završio gimnaziju, filozofiju i komparativnu književnost diplomirao 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te doktorirao 1983. s tezom „Kritika Redfildove teorije folk družbe“ na Fakultetu za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo u Ljubljani. Radio je u Zagrebu na Institutu za društvena istraživanja i na Institutu za zemlje u razvoju. Objavio je više stotina radova s područja sociologije, socio-kulturne antropologije, politologije i književnosti zemalja Trećeg svijeta. Na studijskim specijalizacijama proveo je više od tri godine u Latinskoj Americi, SAD-u i Evropi. O Latinskoj Americi napisao je značajno djelo „Jednodimenzionalna antropologija”. Osnivač je i koordinator Hrvatskog latinoameričkog i iberskog centra u Zagrebu.

Ipak, unatoč širokim interesima, Latinska Amerika je predmet njegovih najznačajnijih socioloških, politoloških i kulturoloških radova, kritičkih osvrta te pjesničko-prevoditeljskih priloga, koje objavljuje monografski i u periodici. Pisao je liriku s dalmatinskim i južnoameričkim motivima. Sastavio je antologije suvremenog kubanskog, meksičkog i španjolskog pjesništva. Sa španjolskog je prevodio djela F. G. Lorke, R. Albertija, P. Nerude, H. L. Borhesa, O. Paza, H. R. Himenesa i dr.

A kad je 2012. umro, Miljenko Jergović je napisao tekst pod naslovom „Ne mora biti da je Jordan Jelić umro“ i taj tekst zaključio riječima: „Bio je sjajan i zanesen, ali i vrlo tačan u prevođenju poezije Pabla Nerude i Nikanora Pare. Dobar pjesnik i esejist, koji je, pripadajući dvjema kulturama, hrvatskoj i srpskoj, zapravo bio prognan iz obje. Da je htio izabrati, jednima ili drugima bi sigurno bio važan. Ali zašto bi to činio? Zato što bi u tom slučaju njegova smrt djelovala uvjerljivije?“