Na stranicama Dubrovačkog dnevnika 20. svibnja objavljen je članak pod naslovom „Hrvati i Srbi su za ishod Drugog svjetskog rata bili bitni kao veličina sisa radijske porno glumice“ (dostupno ovdje, arhivirano ovdje) čiji je autor novinar Maro Marušić. Iako je tekst objavljen u formi kolumne, koja dopušta subjektivan i satiričan pristup temi, autor iznosi tvrdnje koje su predstavljene kao povijesne činjenice. Kada se takve tvrdnje odnose na događaje od šireg društvenog značaja, njihova provjera važna je za razumijevanje i očuvanje historiografski utemeljenog javnog diskursa. Naime, tekst u više navrata kao dokazanu povijesnu činjenicu iznosi tvrdnju, uočljivu već iz naslova, prema kojoj je rat na prostoru Jugoslavije od 1941. do 1945. godine u globalnom kontekstu Drugoga svjetskog rata nebitan za opći tijek sukoba. Ipak, vojna i politička historiografija naglašavaju upravo suprotne zaključke.
Iako Marušić, uz iznošenje niza slabije poznatih podataka o ondašnjim ratnim zbivanjima u svijetu kojima nastoji legitimirati svoju upućenost u temu, piše kako je u Drugom svjetskom ratu „Svaka država, pa i ona najmanja (…),svaki, ama baš svaki kutak zemlje, pa čak i ledeno prostranstvo na sjeveru, bilo iznimno strateški važno (…) osim – Hrvatske i Srbije!“, bojište na prostoru Jugoslavije imalo je niz presudnih elemenata koji su utjecali na širi razvoj rata u europskom, pa i svjetskom kontekstu. Najprije je riječ o činjenici da je upravo zbog puča u Beogradu od 27. ožujka 1941. godine, kad je oborena vlada koja je bila naklonjena Trojnom paktu, Hitler, odlučivši kazniti Jugoslaviju, odgodio planirani trenutak napada na SSSR kako bi mogao intervenirati na Balkanu.[1] Budući da je invazija na Jugoslaviju, a potom i Grčku u travnju 1941. godine odgodila početak Operacije Barbarossa za nekoliko tjedana, brojni povjesničari upravo ovaj faktor izdvajaju kao presudan za neuspjeh Njemačke u pohodu na Moskvu, jer su vojne operacije u SSSR-u započele kasnije i ušle u zimu bez odlučujuće pobjede.[2] Njemački stav prema kojem napad na SSSR ne može započeti dok stanje na Balkanu nije osigurano, dovoljno govori o njihovom procjenjivanju važnosti ovoga područja, proizišlog iz Hitlerove želje za postojanjem stabilnoga kopnenog koridora prema Grčkoj kojim se slabila britanska prisutnost.[3] Isto tako, jugoslavensko bogatstvo rudnih sirovina poput boksita ili ugljena iz njemačke je perspektive snažilo važnost ovoga prostora.[4]
Kasniji razvoj situacije na ovom bojištu utjecao je i na strategije zapadnih saveznika. Najprije, ne bi se smjelo zaboraviti da su Saveznici dugo razmatrali opciju vlastitog desanta upravo na Balkanu kao „mekom trbuhu Europe“,[5] od čega su naknadno odustali u korist iskrcavanja u Normandiji. Ipak, savezničko naoružavanje i opskrbljivanje partizana preko zračnih mostova te prisutnost njihovih predstavnika u partizanskim štabovima dokazuje njihovo shvaćanje važnosti ove regije u borbi protiv sila osovine. Na kraju, geopolitička važnost prostora Jugoslavije kao mosta između Istoka i Zapada, prijevoja između srednje Europe s jedne, a Egeja pa Sredozemlja te Bliskog istoka s druge strane svim je sukobljenim stranama u Europi ostajala jasna,[6] pri čemu je kontrola nad ovim prostorom značila i kontrolu nad važnim komunikacijskim i opskrbnim linijama.
Isto tako, usprkos Marušićevoj tvrdnji formuliranoj kao „Da su svi stanovnici područja od Vardara, pa do Triglava od 1939., pa do 1945. samo sjedali u hladu borova i igrali šaha, ništa se u tijeku Drugog svjetskog rata ne bi promijenilo. Saveznici bi s istoka i zapada svejedno stisnuli Njemačku, ona bi kapitulirala, rat bi konačno završio, i sve bi bilo jednako bez Neretve, Sutjeske, Bleiburga…“, dokumentirani podaci pokazuju da su upravo jugoslavenski partizani, kao jedan od najučinkovitijh pokreta otpora u okupiranoj Europi,[7] svojim konstantnim iscrpljivanjima osovinskih snaga i probijanjem njihovih komunikacijskih linija u bitnome utjecali na dinamiku europskih bojišta. Prisiljen da na prostoru Jugoslavije angažira velik broj trupa koje bi inače bile odaslane na Istok ili sposobne za obranu zapadne Europe od savezničke invazije, Wermacht je tijekom 1943. i 1944. godine samo za pokušaje suzbijanja partizanskog otpora angažirao u prosjeku 30 divizija, odnosno više desetaka tisuća vojnika.[8] Konstantno izvodeći diverzije, sabotaže i napade na željeznice, mostove, komunikacije i infrastrukturu, partizani su s jedne strane onemogućili logistiku sila osovine u opskrbljivanju njemačkih jedinica u Grčkoj i na Mediteranu, a s druge strane omogućili savezničkim zračnim snagama lakše bombardiranje ključnih ciljeva, jer su pružali pouzdane lokalne informacije. Utjecaj partizanskog pokreta stoga je u europskom kontekstu zbog svoje vojne, političke i strateške uloge bio izniman te je znatno pridonio pobjedi Saveznika i slabljenju sila osovine, pri čemu su bitke poput one na Neretvi ili Sutjesci tek ključni primjeri kojima se ove tvrdnje mogu potkrijepiti.[9]
O tome dovoljno govori stav koji su nakon 1943. godine sami Saveznici iskazivali prema partizanima, pružajući im političku i logističku potporu te ih opskrbljujući oružjem, opravdavajući sve tvrdnjom da je bila riječ o ključnoj kopnenoj snazi u Europi. Sovjetska je strana postojanje partizana također gledala kao iznimno važno, videći u njima, kao uz Crvenu armiju jedinoj važnoj vojsci u Europi s dominacijom komunističke partije, priliku za proširenje vlastitog ideološkog i vojnog utjecaja, ali i stvaranje sigurnosnog pojasa.[10] Isto tako, potrebno je spomenuti i činjenicu da su baš partizani uspjeli osloboditi i kontrolirati veće dijelove teritorija, gdje su uspostavili narodnooslobodilačke odbore, školstvo, zdravstvo i niz institucija vlasti, što je bio presedan u okupiranoj Europi gdje nijedan drugi otpor nije tako organizirano upravljao nekim područjem.[11] Dakako, i situacija u kojoj se, usprkos savezničkoj pomoći, Jugoslavija, za razliku od mnogih europskih zemalja, oslobodila okupatora i kolaboracionista većinski vlastitim snagama, a što je vidljivo iz podataka da su gradovi poput Zagreba ili Sarajeva oslobođeni u akcijama u potpunosti koordiniranim od partizanske vojske,[12] ponovno dokazuje moralnu i političku težinu s kojom je njezin pokret otpora doživljavan u europskom kontekstu.
Iako Marušić tvrdi da je prostor Jugoslavije bio „najnebitniji za konačan ishod najvećeg rata u povijesti“, niz je opsežnih studija složno u ocjeni da bi put do pobjede u Europi, bez jugoslavenskog bojišta, bio sporiji, skuplji i krvaviji za Saveznike, a geopolitička slika poslijeratne Europe bila bi drugačija.[13] Naime, bez potrebe za držanjem desetaka divizija u ovoj regiji, Wermacht bi na svim drugim frontovima mogao dulje odolijevati Saveznicima, a potencijalno i spriječiti neke njihove pobjede. Isto tako, bez unutarnjeg otpora, savezničke bi snage bile prisiljene izravno intervenirati na Balkanu što bi za njih značilo i dodatne žrtve i troškove. Bojište u Jugoslaviji zbog svega se navedenog nesumnjivo treba promatrati kao jedno od presudnih. Iako nije izravno odredilo rasplet sukoba, konstantno je mijenjalo njegovu dinamiku, iscrpljivalo resurse sila Osovine i dalo zamah antifašističkom pokretu u Europi. Na kraju, njegova važnost ogleda se i u poslijeratnom političkom položaju Jugoslavije i njezinog odnosa sa Zapadom jednako kao i s Istokom.
Tvrdnja da je jugoslavensko bojište bilo nebitno za ishod Drugog svjetskog rata netočna je jer brojne povijesne analize i dokumentirani podaci potvrđuju njegov značajan utjecaj na vojnu dinamiku, strateške odluke Saveznika i konačnu pobjedu nad silama Osovine.
[1] Keegan, John. The Second World War (Sydney: Hutschinson, 1989): 113.
[2] usporediti: Blau, George. Invasion Balkans!: The German Campain in the Balkans, Spring 1941 (Shippensburg: Burd Street Press, 1997) i Fugate, Bryan. Operation Barbarossa (Novato: Presidio press, 1984)
[3] Keegan, John. The Second World War (Sydney: Hutschinson, 1989): 128.
[4] Blau, George. Invasion Balkans!: The German Campain in the Balkans, Spring 1941 (Shippensburg: Burd Street Press, 1997): 52.
[5] usporediti Matloff, Maurice. Strategic Planning for Coalition Warfare, 1943–1944 (Scott’s Walley: CreateSpace, 2015): 18. poglavlje i Correll, John. Churchill’s Southern Strategy (https://www.airandspaceforces.com/article/0113churchill/, pristup 21.6.2025)
[6] usporediti Keegan, John. The Second World War (Sydney: Hutschinson, 1989); Rieber, Alfred. Storms over the Balkans during the Second World War (Oxford University Press, 2022) i O’Brien, Phillip. The Strategists (London: Penguin, 2024)
[7] prema Rieber, Alfred. Storms over the Balkans during the Second World War (Oxford University Press, 2022): 2. poglavlje
[8] Blau, George. Invasion Balkans!: The German Campain in the Balkans, Spring 1941 (Shippensburg: Burd Street Press, 1997): 79.
[9] usporediti Rieber, Alfred. Storms over the Balkans during the Second World War (Oxford University Press, 2022) i Keegan, John. The Second World War (Sydney: Hutschinson, 1989)
[10] Ramet, Sabrina. The Three Yugoslavias (Indiana University Press, 2006): 159.
[11] Goldstein, Ivo. Hrvatska 1918.-2008. (Zagreb: Znanje, 2008): 343.
[12] ibid. 368.
[13] usporediti Rieber, Alfred. Storms over the Balkans during the Second World War (Oxford University Press, 2022); Ramet, Sabrina. The Three Yugoslavias (Indiana University Press, 2006); Roberts, Andrew. The Storm of War (New York: Harper Perennial, 2009) i Tomašević, Jozo. Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945. (Zagreb: Novi liber, 2010)
Financira Europska unija – NextGenerationEU.
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
This post is also available in: English
