Nakon što je u julu ove godine darovala zemljište Hrvatskom nogometnom savezu za izgradnju novoga kampa na području Velike Gorice, Vlada je sada realizirala još jedno važno i veliko darovanje: sklopila je sporazum sa Zagrebačkom nadbiskupijom prema kojem će se crkva odreći potraživanja za 300.000 metara kvadratnih koji su joj oduzeti na području Maksimira, a zauzvrat će dobiti 50.000 metara kvadratnih za gradnju ili rekonstrukciju deset crkava u Gradu Zagrebu. Time je na zadovoljstvo svih uključenih strana riješen višedecenijski pravni spor, ali i važno društveno pitanje, a to je izgradnja novog stadiona u Maksimiru. Crkva je dobila, ako ne sve što joj je pripadalo, a onda barem ono što je u ovom trenutku procijenila kao važno i izvedivo. Da bi čitateljima bilo jasnije što je sve moguće izvesti kada ima političke volje, treba spomenuti da Vlada katoličkoj crkvi u Hrvatskoj neće darovati državno zemljište, već će za potrebe darovanja, prvo navedena zemljišta steći kupoprodajom od privatnih vlasnika i tek onda ih darovati crkvi.
Dva gorenavedena državna darovanja potvrđuju da nema stvarnih zapreka za darovanje nekretnina pravnim osobama, a koje su u prošlosti oduzete nacionalizacijom ili za darovanje nekretnina određenim institucijama koje ostvaruju društveno korisne ciljeve. Sve tvrdnje da država ne može, ne smije, nema pravnog propisa kojim bi opravdala darovanje padaju u vodu pred ovakvim primjerima vrlo brzih i učinkovitih darovanja.
Ovi slučajevi jasno pokazuju da i imovina Srpskog privrednog društva Privrednik koju potražuje već dugi niz godina ovisi isključivo o političkoj volji onih koji danas vode Vladu i upravljaju državnom imovinom. Hoće li Privrednikova imovina, koja je silom oduzeta nakon 1941. odnosno 1945., odnosno samo njen manji dio, biti vraćena izvornom vlasniku ne ovisi o zakonskim ograničenjima državnih tijela već isključivo o volji Vlade i koalicijskih partnera koji čine vladajuću većinu. Do sada, dugi niz godina u kojima je Privrednik ispunjavao apsolutno sve uvjete da bi mu imovina bila vraćena, odnosno strogo zakonski gledano darovana, nije postojala politička volja da se to dogodi, unatoč činjenici da su čitavo vrijeme naši politički predstavnici bili ključna karika u obnašanju vlasti ovakve političke većine.
Podsjetimo, Srpsko privredno društvo Privrednik kao dobrotvorno društvo koje godinama stipendira preko stotinu učenika i studenata iz svih krajeva Hrvatske već desetljećima potražuje povrat dijela svoje nekad impresivne imovine u svoje vlasništvo. Cilj toga povrata strogo je namjenski, a imovina bi se koristila isključivo za jačanje dobrotvorne aktivnosti tj. povećanje broja stipendista, povećanje iznosa stipendija i grananje programa usmjerenih na obrazovanje i održanje kulturnog i nacionalnog identiteta.
Unatoč svemu, pa i mukotrpnim koracima prema ostvarenju toga konačnog cilja, Privrednik se i danas na svakom koraku susreće s otporima, fantomskim preprekama i uvjetima za koje postoji dojam da nisu stvarni i životni nego osmišljeni samo za slučaj Privrednikove imovine. Naravno, moguće je da se radi samo o dojmu i da su se svi drugi koji su se nalazili u sličnoj situaciji osjećali jednako, ali je činjenica da su gotovo svi koji su potraživali svoju imovinu do nje na kraju i došli, na ovaj ili onaj način. Svi osim Privrednika koji bez lažne skromnosti ima vrhunske, gotovo nerealne rezultate u ostvarivanju jednog od temeljnih društvenih ciljeva, a to je stvaranje društva znanja.
Ostaje još nekoliko mjeseci mandata aktualne Vlade da vidimo hoće li još jedan mandat proći u praznim obećanjima ili će proces koji je po svim kriterijima trebao biti odavno dovršen vidjeti svoju konačnu realizaciju. Svi koji o tome odlučuju moraju imati na umu konačni cilj i smisao vraćanja imovine, a to je dugoročna dobrobit generacija mladih koji tek trebaju dobiti šansu za obrazovanje i poboljšanje vlastitih životnih šansi.
