fbpx

Dokmanovići – čuvari običaja i suživota u Gorskom kotaru

Dokmanovići – čuvari običaja i suživota u Gorskom kotaru

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Iako su vladari za tri i po vijeka često Moravicama mijenjali naziv, nisu mogli promijeniti ćud Moravčana. Ostali su vrijedni, dobri i čestiti ljudi. Između Srba i Hrvata ovdje za vrijeme minulog rata nije bilo sukoba, a tako je i danas. „Ko ne vjeruje, neka dođe, dočekaćemo ga kako nalažu naši stari običaji, srdačno i domaćinski“, kaže naš sagovornik Đorđe Dokmanović
Dokmanovići

Moravice, Muravice, Moravice pri Svetom Juraju, Komorske Moravice, Varanice, Kameral Moravice, potom Srpske Moravice i ponovo kao prije tri i po vijeka, samo Moravice – imena su prelijepe varošice u Gorskom kotaru, kojoj su vlasti mijenjale naziv od polovine sedamnaestog vijeka do danas. Ime je mijenjano, ali dobri duh Moravica ostao je vjekovima nepromijenjen.

Danas su Moravice naseljeno mjesto sa oko hiljadu stanovnika, u sastavu grada Vrbovsko u Primorsko-goranskoj županiji u Hrvatskoj. To je i važno željezničko mjesto, živnulo je u drugoj polovini devetnaestog vijeka, nakon izgradnje željezničke pruge koja je Zagreb spojilla sa Rijekom.

Sela su ovdje dobila imena po prezimenima najbrojnijih i najuticajnih porodica. Ako vas put nanese u Dokmanoviće, Vukeliće, Jakšiće, Petroviće, Vučkoviće, Hajdine ili neko drugo od dvadeset i četiri ovdašnja sela, naići ćete na vrijedne, poštene, ljubazne i susretljive ljude.

Dokmanovići
Moravice

Supružnici Đorđe i Desa Dokmanović po mnogo čemu su zanimljivi, a u stopu ih prati ili ih je u nečemu već i prevazišla kćerka Natalija.

Dokmanovići su veliki zaljubljenici u voćarstvo i povrtlarstvo, prirodu, divlje životinje, fotografiju, srpsku tradiciju, crkvu, ali i u njegovanje prijateljstva sa svim dobrim ljudima, ne samo u ovom kraju, koga još zovu i Gomirje, već i mnogo šire.

„Dokmanovići su doselili u ove krajeve iz okoline Herceg Novog, iz sela Kruščica. Naše pretke put je dalje vodio preko Klisa, pa sve do Plaščanskog kraja, odakle su naselili Gomirsko-moravački kraj. Naš čuveni predak Nikola Dokmanović, inače knez Gomirski, potpisao je ugovor za kupovinu zemljišta za vojničke plate 1635. godine. Moji preci, kao i ostali doseljenici u ove prelijepe krajeve, bili su odlični i veoma cijenjeni ratnici“, kazuje Đorđe Dokmanović, čovjek vrijednih ruku, oštrog razmišljanja i velikog spektra zanimanja.

Ljubav prema starim sortama

Zahvaljujući bardu hrvatskog novinarstva, filantropu i velikom zaljubljeniku u autohtono voćarstvo Vjeki Hudolinu, Đorđe Dokmanović posjetio je Cernik i manifestaciju „Sačuvajmo stare sorte“ što je bila idealna prilika za predstavljanje neprocijenjivog blaga Gorskog kotara, u vidu stotinama godina starih sorti jabuka, dunja, krušaka i drugog voća.

Dokmanovići
Đorđe Dokmanović na izložbi voća, foto: Boško Grgić

„Imamo kolekcijski voćnjak od 140 sorti različitog starinskog voća i povrća. Ukupno imamo 240 stabala. Moje proučavanje je koncetrirano na uzgoj u ekstremnim uvjetima Gorskog kotara, a te uvjete uglavnom prežive stare sorte koje kalemimo na divljim podlogama. Čuvamo i sjemena bundeva i češnjaka i graha. Ne bavimo se komercijalnom proizvodnjom, već je u pitanju ljubav i očuvanje starih sorti“, kaže Đorđe.

I Napoleon „kalemio“ u Moravicama

Među starim sortama dunje, jabuke i kruške posebno se ističu „mačija glava“, „dunja vranjska“, „kolačara“, „lubeničarka“, „crveni i obični bobovec“ i druge. Opstaju vjekovima zahvaljujući velikoj brizi Dokmanovića koju su naslijedili od rođaka. Zanimljivo je da su svoje prste u bogat asortiman voća iz ovog kraja umiješali bosanski željezničari, putnici namjernici, ali i veliki vojskovođa Napoleon.

„Kada je Napoleon osvajao naše krajeve, za njim je išla grupa stručnjaka, veterinara, agronoma, majstora raznih profila. Nosili su sa sobom plemke francuskog voća i prekalemljavali naše voćke. Nakon Napoleona na scenu su nastupili željezničari, jer u Moravicama gotovo svi rade na željeznici. Oni su svaki put donosili iz raznih krajeva Bosne kalem grančice, plodove ili sadnice raznog voća, objašnjava nam Dokmanović.

Dokmanovići
Autohtono voće iz voćnjaka Dokmanovića

Bilo je prema njegovim riječima i odvažnih Bosanaca koji su se zaljubljivali u djevojke iz Gorskog kotara i, da bi se pokazali dobrim i vrijednim domaćinima, donosili plemke svoga voća.

„Tako se mi zimi, a zime su u Gorskom kotaru surove, grijemo uz čajeve, kompote i rakiju od bosanskog voća ili zaslađujemo pripravcima od francuskih krušaka ili jabuka. Zbog toga smo ovako vrijedni, ponosni, sposobni i otporni“, govori Dokmanović, inače i veliki zaljubljenik u zmije otrovnice, koje prvo fotografiše, a onda ih hvata žive spašavajući tako od ujeda stoku i ljude.

Fotografija, neizmjerna ljubav Dokmanovića

Đorđe, Desa i Natalija Dokmanović veliki su zaljubljenici i u fotografiju. Fotografijama svijetu pokazuju da je život u Gorskom кotaru lijep i ima posebnu dimenziju, da je moguće živjeti u slozi sa komšijom, ići na liturgije u crkvu Svetog velikomučenika Georgija, ali i dočarati ljepotu raznovrsne prirode.

„Fotografija je došla kao popratni dio bavljenja voćem, a usput se proširila na prirodu i praćenje životinja. Ponosni smo na kćerku Nataliju koja je nadareni fotograf i prati sve kroz fotografiju, i voće, a i događaje iz mjesta kao svojevrsni kroničar Vukelića i Moravica. Uspjela je predstaviti ovaj kraj i van naše zemlje“, ponosno ističe Đorđe.

Dokmanovići
Natalija Dokmanović

Njegove fotografije nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, bilo da mu je pred objektiv istrčao srndać kapitalac, da je „ulovio“ poskoka na zubatom proljetnom suncu, ili da je ovjekovječio zalazak sunca u rodnim Vukelićima, snijeg ili oštru zimu. Uz pomoć fotografije pronašao je priključak sa istomišljenicima, upoznao mnoge ljude, među njima i već pomenutog Vjeku Hudolina, novinara, pisca, voćara i vrsnog enigmatu, jugoslovenskog ranga.

Dokmanovići
Đorđe Dokmanović i novinar Vjeko Hudolin, foto: Boško Grgić

„Vjeko Hudolin je naš dugogodišnji prijatelj i veže nas ljubav prema starim sortama voća. Redovno odlazim do njega kad su u Cerniku izložbe voća i razmjene plemki. Uvijek me ugosti kao člana porodice. Upoznali smo se preko Facebook grupe „Sačuvajmo stare sorte voća“ čiji je on osnivač i preko te grupe čuvamo ove sorte. I fotografije su nam dodirna tačka“, kaže Đorđe Dokmanović ističući da je ponosan i na činjenicu da se u Moravicama i susjednim selima običaji čuvaju i prenose s koljena na koljeno.

Dokmanovići
Manastir Gomirje

Srpska pravoslavna crkva posvećena Svetom Georgiju centralno je mjesto za okupljanje Srba ovoga kraja, njegovanje vjerskih i drugih običaja, održavanje kulture.

U Moravicama je jedna od najvećih željezničkih stanica i tu počinje uspon u brdsku prugu do Rijeke. Na brdu dominira upravo Hram Sv. Georgija. Kroz mjesto teče rijeka Dobra. Veliki značaj za Moravice i 24 sela oko njih pripada i „Lujzijani“, staroj autocesti Rjeka-Zagreb. Zahvaljujući takvoj saobraćajnoj povezanosti, Moravice nisu odsječene od svijeta, već su, kako s ponosom mještani vole istaći, mjesto kroz koje prolaze i vozovi i autobusi. Mjesto u koje se putnik namjernik obavezno vrati ako jednom u njega navrati.

Dosta velikana vuče korijene iz Moravica

Ne bi bilo pošteno pričati o Moravici i Moravčanima, a ne pomenuti dobre ljude, velikane ovoga maloga mjesta.

„Korijeni vladike Danila su iz Moravica. Moravčani su glumac nad glumcima Pero Kvrgić, filozof Gajo Petrović, bronzana olimpijka Snježana Pejčić, slikar Đorđe Petrović, muzičar Đorđe Kangrga, zatim akademik Nikola Hajdin. Upravo ovakvi autoriteti su nam stvorili obavezu da moramo biti dobri ljudi, vjernici, komšije, da poštujemo druge ljude, prirodu, zemlju koja nas hrani“, govori Dokmanović, posebno ističući činjenicu da između Srba i Hrvata ovdje za vrijeme minulog rata nije bilo ni sukoba, ni incidenata.

„Tako je i danas u Moravicama i njenim selima. Ko ne vjeruje, neka dođe, dočekaćemo ga kako nalažu naši stari običaji, srdačno i domaćinski“, kaže Đorđe Dokmanović, čovjek koji naširoko prenosi dobar glas o svom Gorskom kotaru.

U Moravicama postoji Osnovna škola „Nikola Tesla“, mnogi željezničari obrazovali su se u Željeznočkoj tehničkoj školi, ovdje djeluje i Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, omladina upražnjava razne sportove, a najpopularniji su kuglanje i planinarenje.

Iako su vladari za tri i po vijeka često Moravicama mijenjali ime, nisu mogli promijeniti ćud Moravčana. Ostali su vrijedni, dobri i čestiti ljudi.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: