Nova godina je praznik kojem se najviše raduju djeca. Otud možda nekako i prirodno zvuči ta oficijelna informacija da je Branko Ćopić rođen prvog januara 1915. Ćopić je kasnije tvrdio da je on zapravo rođen u decembru 1914, da je ovo tek dan kad je njegovo rođenje prijavljeno, ali to i nije previše bitno. Činjenica je, međutim, da je upravo Ćopić pisac koga su u Jugoslaviji djeca voljela da čitaju. Ima kod Enesa Čengića u četveroknjižju „Krleža iz dana u dan“ dosta nadnevaka gdje se sreću Ćopić i Krleža ili gdje Krleža Ćopića pominje. U jednom trenutku treba da se napravi izbor iz Krležinog opusa za uzrast sedmog ili osmog razreda osnovne škole i Krleža je (s razlogom) skeptičan da će to djeca da vole, pa onako, sa polu-zavišću, kaže nešto tipa: Djeca u Jugoslaviji svakako zaista vole da čitaju jedino Branka Ćopića.

Nije Krleža bio jedini veliki pisac koji je spram Ćopića gajio zdravu zavist. Tridesetih godina dvadesetog vijeka, u Beogradu studiraju i Branko Ćopić i Meša Selimović. Potonji je četiri-pet godina stariji. On pokušava da egzistencijalno opstane objavljujući kratke priče u dnevnom listu Politika: nekoliko puta on šalje svoje priče, ali svaki put stiže samo odbijenica. Selimovića će to toliko razočarati da će zbog toga odustati od ambicije da bude pisac i prestaće uopšte i pokušavati da piše duže od jedne decenije. Sa Ćopićem je sve bilo dijametralno suprotno. Prvu njegovu priču Politika oduševljeno kupuje, pa Ćopić godinama živi skoro na visokoj nozi samo od honorara za kratke priče. Čovjek je, jednostavno govoreći, sjajan i neusporediv pisac. Uz mnogo starije Nušića i Krležu, on spada u najrjeđu grupu pisaca u Kraljevini Jugoslaviji koji „žive od pisanja“.

Uz mnogo starije Branislava Nušića i Miroslava Krležu, Ćopić spada u najrjeđu grupu pisaca u Kraljevini Jugoslaviji koji „žive od pisanja“

Od početka NOB-a, Ćopić je u partizanima. Kao partizan piše poeziju i za djecu i za odrasle. Ima jedna pjesma pod naslovom „Odgovor zemljaku“ napisana 1945, nakon što je rat već završio, koja ide ovako:

I drug mi priđe, odavna znan, mio

I prijekor-pelin kao kamen pao:

– „Eh ti nas bogme već zaboravio

I ti –  iz Bosne pobjegao!“

O, moj Šefkete, dobričino stara,

kada ti tako, šta će drugi reći?

Pa zar i tebe srce – oko vara?

I zar se može od tuge pobjeći?

Otišao sam, već godine ima,

poslednji pogled s avionskog krila:

ostade Bosna, sa očima tužnim,

a za spomen mi – ranu ostavila.

Od tada eto, čim dojedri veče

i za sto sjednem, misao zaluta,

kad spomen-rana ko suza zapeče,

a Bosna sjedne meni preko puta.

Već kao student u Kraljevini Jugoslaviji, Ćopić je za sobom ostavio „Bosnu sa očima tužnim“. Ipak, Bosna je ostala njegova privilegovana tema. O tom odnosu sa zavičajem napisao je pjesmu „Odgovor zemljaku“. U prvim godinama poslije oslobođenja, Ćopić je u privilegovanoj poziciji popularnog pisca koji je u partizanima od prvog dana. Da je drukčijeg karaktera, mogao bi do kraja života da „prežvakava slatki hmelj mladosti“. No neki „novoklasni“ fenomeni Ćopiću odveć idu na živce, toliko da bi, poslovično, progovorio „na lakat“.  Otud i jeste napisao famoznu „Jeretičku priču“, pa se našao na udaru partijske discipline još i prije, nego, primjera radi, Milovan Đilas ili Dragoslav Mihailović. Nije to bilo bezazleno, ali Ćopić naposljetku ipak nikad nije postao pravi disident. Njegova recepcija se kolebala između vlastitog pravovjernog partizanskog „Vjeruju“, svima dragog autora „Ježeve kućice“, te drugih neproblematičnih „sastava“ i skoro pa revizioniste iz „Proloma“ i „Gluvog baruta“.

U najzrelijoj stvaralačkoj fazi, uz gore pomenute romane tematski vezane za Drugi svjetski rat, napisao je i jednu od nekoliko najboljih knjiga priča uopšte napisanih na srpskom jeziku: „Bašta sljezove boje“. Knjigu je posvetio prijatelju ubijenom u Jasenovcu, Ziji Dizdareviću. Neizmjerno je dirljiv taj prolog kojim se knjiga otvara, a u kojem stoji i ovo: „Dragi moj Zijo. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.“

U najzrelijoj stvaralačkoj fazi napisao je i jednu od nekoliko najboljih knjiga priča uopšte napisanih na srpskom jeziku: „Bašta sljezove boje“. Knjigu je posvetio prijatelju ubijenom u Jasenovcu, Ziji Dizdareviću

Borislav Mihajlović Mihiz je ovu knjigu opisao kao plod onoga što je Ćopić saznao, a u to, između ostalog spada: „Da je ljudska duša setna, meka i detinjasta, a život oštar kao sečivo. Da svaki čovek nosi po dve glave: jednu čvrsto usađenu na ramenima jave, drugu negde poviše u oblacima maštanja i želja. Da najviše o životu znaju (odnekud) starci i deca. Da je čovek dobar ne onoliko koliko u zlehudom torbaku ponese hleba, nego koliko mu u raspevani glas stane srca. Da suza blaži, da krik olakša, da smeh leči.“

Bježeći možda od kuge s kosom, od mržnje koju je naslućivao, a koja bi ga ubila kao njegovog druga Ziju, Ćopić je, kako se to kaže, sam digao ruku na sebe. Bilo je rano proljeće, idućeg proljeća će se navršiti četrdeset proljeća od tog proljeća. U osvitu prvog proljećnog jutra, znao je Ćopić bolje nego iko drugi, drijen se smije okićen prvim cvijetom. A nijedan smijeh više nije bio jači od tuge iz njegovih očiju.