Pored tradicionalne i duhovne simbolike u čijem se središtu nalazi Hristos i njegovo rođenje, druga važna karakteristika modernog poimanja Božića fokusira se na shvaćanje da je zimsko doba prikladno za darivanje djece, pri čemu se kao središnja figura ističe folklorna, gotovo mitološka figura koju narodna predaja opisuje kao onoga tko darove donosi. Taj je lik iz svijeta dječje mašte prisutan u vjerojatno svim europskim kulturama pod različitim imenima, dok se na našim prostorima najčešće naziva Djed Mraz, ponekad i Djed Božićnjak, a među Srbima i Božić Bata. Spajanja folklornih i vjerskih motiva doveli su do današnjega globalno prihvaćenog izgleda ovog lika, koji je sam po sebi više nego zanimljiv. Isto tako fokusiranje na Božić Batu kao njegovu srpsku inačicu podjednako je interesantno, budući da je srpski način proslave Božića mimo njegova lika ostao znatno drugačiji od onoga prisutnog u zapadnijim dijelovima Europe.
Najprije, bitno je naglasiti kako, usprkos tome što je u svom „Srpskom rječniku“ pod natuknicom „Božić“ donio opise velikog broja tradicijskih običaja, Vuk Karadžić nigdje nije spomenuo neku vrstu fiktivnog lika koji donosi darove djeci, niti se ondje može pronaći ime Božić Bate, baš kao što ga u svojim djelima, usprkos tome što je pisao za djecu, pa i o božićnom vremenu, nigdje nije spomenuo niti Jovan Jovanović Zmaj. Međutim, sintagma koja zvuči jednako njegovom imenu prisutna je u drugom velikom Karadžićevom djelu, „Srpskim narodnim pjesmama“, gdje se unutar pjesme naslovljene „Uoči Božića“ javljaju stihovi: „Božić, Božić bata/ Na oboja vrata,/ Nosi kitu zlata/ Da pozlati vrata/ I oboja poboja“. U drugoj predstavljenoj inačici iste pjesme, Karadžić je zapisao i stihove: „Božić štapom bata, nosi suva zlata od vrata do vrata. Na čija će vrata dat blagoslov, zlata? Na naša će vrata prosut šaku zlata“, a personificirani „Božić“, kao osoba koja istoimenog blagdana pohodi ljudske domove i daruje im blagostanje, pojavljuje se u još tri pjesme unutar ove zbirke. Prvi, auditivni podražaj koji ukućanima najavljuje dolazak Božića u njihove domove u navedenim je primjerima opisivan arhaičnim glagolom „batati“, s kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu, čije je značenje u ovom kontekstu otprilike jednako glagolima lupati ili udarati. Dakle, personificirani Božić koji je, u stvari, ništa drugo nego mali Bog, tek rođeni Hristos, po svom dolasku udara štapom i lupa na vrata donoseći obiteljima radost, a simbolički pozlaćuje njihove domove i njihova srca.
Budući da se glagol „batati“ danas koristi još jedino u opisivanju žustroga koračanja, reći da „Božić bata“, ustvari, bi se moglo protumačiti kao „Božić dolazi“, a upravo je bat koraka u srpskoj tradiciji mnogim obiteljima i mogao biti prvi znak dolaska Božića, običaja prisutnog sve do konca 19. stoljeća, u kojem bi povorke čestitara, poznatih i kao koledari, sačinjene od mlađih muškaraca u svečanim kostimima, obilazile domaćinstva pjevajući prigodne napjeve kojima bi domaćinima čestitali Hristosovo rođenje, ali i poželjeli im uspjeh u novoj godini, donoseći u pravilu simboličke darove u obliku oraha ili jabuka. S obzirom na to da je opisano značenje glagola „batati“ postupno počelo gubiti značenje, očito je kako je narod, upoznat sa starim pjesmama koje je Vuk prikupio u svojim zbirkama, sintagmu „Božić bata“ uskoro počeo shvaćati na način da je pojam „bata“ počeo definirati kao imenicu čije je korištenje ionako bilo široko rasprostranjeno i višeznačenjsko. Ponekad bi se ona koristila za tepanje bratu, zetu, šogoru, pa čak i ocu, ponekad za izražavanje bliskosti prema prijatelju, ponekad za oslovljavanje svakog malodobnog muškog djeteta, a ponekad za opis odvažnog, hrabrog čovjeka. Na taj je način nastao lik Božić Bate, izgledom stopljen sa svim svojim pandanima iz Europe, od brojnih pretkršćanskih tradicija Kelta i Germana, pa do katoličkog svetog Nikole – dakle, predstavljan kao dobrodušni, krupni starac duge bijele brade s velikom vrećom punom poklona prebačenom preko leđa, eventualno ponekad upotpunjen pojedinim elementima srpskih narodnih nošnji kao što su kožni gunj, čakšire, vunene čarape i opanci, vunena šubara itd.
Takva je ličnost u ovom, do danas suštinski ne previše promijenjenom obliku, među Srbima prvi put opisana relativno kasno, u periodu između dvaju svjetskih ratova, baš kao što je tek u ovom vremenu postalo uobičajeno shvaćati vrijeme Božića kao vrijeme u kojem se naglasak stavlja na darivanje djece od roditelja, a ne simboličko darivanje kućanstava od koledara, pri čemu je pao značaj izvornog običaja darivanja djece slatkišima za praznik svetog Nikole koji, usprkos različitim datumima njegova obilježavanja, njeguju i katolici i pravoslavci, dok je na Zapadu lik svetog Nikole, uobičajeno prezentiranog kao netkog tko osobno donosi djeci poklone, s vremenom u potpunosti stopljen s osobom Djeda Božićnjaka koji ih pohodi za Božić. U Srbiji se pak od uspostave socijalističke Jugoslavije, a osobito od otprilike 1960-ih godina, lik Božić Bate postupno počinje identificirati pod sveslavenskim, a ujedno i vjerski neutralnim imenom Djed Mraz koji se, kao personifikacija Nove godine i ostvarivanja novogodišnjih želja, dobrim dijelom zadržao i do današnjih dana, nadživjevši na taj način sve svoje „prethodnike“.
