S prvim danima jeseni zakoračili smo u predizborno doba, razdoblje pred super izbornu 2024. godinu u kojoj će hrvatski građani birati političku garnituru na tri razine vlasti. Osim Sabora, birat će se 12 zastupnika u Europskom parlamentu i predsjednik Republike. I dok mnogi, sudeći po dosadašnjoj izlaznosti, nažalost, neće sudjelovati u predizbornim i izbornim aktivnostima, ona manjina koju interesira sudjelovanje u donošenju političkih odluka imat će pune ruke posla.
Ključno pitanje je hoće li Hrvatska nastaviti po starom, dobro utabanom stazom Plenkovićeve političke stabilnosti u kojoj nema iznenađenja i nedoumica ili će se okrenuti oporbenim rješenjima i pozivima za radikalnim obračunom s korupcijom i arhitekturom koju je u dugogodišnjoj vladavini kreirao HDZ. Plenkovićeva vizija obnašanja vlasti je jasna, dubinsko integriranje Hrvatske u svaki postojeći europski ili međunarodni projekat uz istodobnu čeličnu kontrolu svega unutar države, od financijskih tokova, preko medija do obrazovanja. Posljedice takve vladavine, uz članstvo u raznim asocijacijama, svakako su nastavak iseljavanja, inflacija i pogoršanje standarda građana. Istovremeno, oporba ne nudi ništa posebno, a uz to je i krajnje neuvjerljiva u dokazivanju svoje namjere i volje da preuzme odgovornost za stanje u državi.
Kao i svaki put do sada u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa, HDZ ulazi u predizbornu utrku sa značajnom prednošću. Iako bi sudeći po medijskim natpisima i općoj atmosferi u društvu bilo lako zaključiti da je HDZ uvjerljivo najomraženija politička opcija u državi, to se u anketama, a onda i na biračkim mjestima ne vidi. Tako HDZ u augustu bilježi visoku podršku među biračima od čak 25 posto, koji u HDZ-u vide idealnu političku opciju. Deseci uhićenja istaknutih članova, milijarde kuna i eura otuđenih javnih sredstava nisu uspjeli poljuljati vjeru i nade četvrtine birača koji u aktualnom premijeru i dalje vide idealnog predsjednika Vlade. Zbog masovne apstinencije birača koja doseže sve češće i više od 50 posto, HDZ s lakoćom uspijeva svoju 25-postotnu podršku pretvoriti u 40 i nešto posto glasova i u konačnici, što je i najvažnije, u 100 posto izvršne vlasti. Vlasti, koja mu onda omogućava da sljedeće četiri godine vedri i oblači, zapošljava i kadrovira po volji uske stranačke vrhuške. HDZ i njegovi članovi do savršenstva su doveli sposobnosti ignoriranja bijesa javnosti prema njihovim stranačkim politikama. Nikakve kritike ih ne dotiču i ne zabrinjavaju, oni precizno znaju svoje ciljeve, kako političke tako i osobne, financijske, koje u potpunosti ispunjavaju.
Posao osvajanja vlasti nikada nije lagana šetnja u parku, no HDZ na putu prema novoj pobjedi uživa ogromnu podršku i pomoć, čak, ni manje ni više nego i same oporbe. Posvađani, usitnjeni, nesposobni za bilo kakav dogovor još jednom bi mogli završiti kao lagan plijen trenutnoj vladajućoj garnituri. Iako su i prošle izbore izgubili na isti način, usitnjeni kroz nekoliko koalicija, oporba još jednom kreće istim putem. Štoviše, politička strategija oporbe ostavlja izuzetno jak dojam da primarni cilj nije osvajanje vlasti nego još jedan mandat u sigurnosti saborske oporbe. Kako inače objasniti situaciju da u oporbi nitko ne želi ni s kim, iako im je svima deklarativno HDZ „smrtni neprijatelj“!? Da je zaista tako i da oporbeni lideri nemaju skrivene namjere i posebne računice, predizborna koalicija s ciljem eliminacije primarnog protivnika ne bi se smjela dovoditi u pitanje. Ovako, Možemo ne želi sa SDP-om, Centar ne želi ni s kim, a ista je situacija i na desnici na kojoj Most ne želi nikakve koalicije. Posljedično se može očekivati da će ogroman broj glasova, koji bi se u slučaju koalicije pretvarali u mandate, u ovom slučaju otići u vjetar, te tako pripomoći HDZ-u da još jednom svoju relativnu i zapravo skromnu izbornu pobjedu pretvori u parlamentarnu većinu.
Izjava Peđe Grbina, predsjednika SDP-a, da se vidi kao budući premijer u javnosti je dočekana s neskrivenim podsmjehom, kao da ju je dao kakav lokalni redikul, a ne predsjednik nominalno najjače oporbene političke opcije u državi. Takva reakcija nije slučajna, niti je proizvod neke teorije zavjere, nego ljudi jednostavno u potpuno hladnom i birokratiziranom Grbinu ne vide lidera koji bi mogao voditi državu. Tim više zato što mu je stranka na mizernih 15 posto, što je dovoljno tek za beskorisno četverogodišnje dremuckanje u saborskim klupama, a nikako i za osvajanje vlasti i kreiranje nove vlade. Ne trgne li se i ne ponudi li kvalitetne i uvjerljive alternative trenutnoj vladavini, oporba se dovodi u opasnost da javnost i u eventualnoj promjeni vlasti ne vidi značajne reforme za kojima društvo vidljivo vapi. Takva spoznaja dodatno bi demotivirala i potakla da se ne izađe na izbore na kojima se ionako ništa ne bi promijenilo. U sljedećih devet mjeseci, Hrvatska će biti poprište političke borbe koja bi mogla dovesti do značajnih promjena, ali i ostaviti sve na sadašnjim pozicijama. Odluka će, kao i svaki put do sada, biti samo na nama.
