Prošle sedmice Banjalučka biskupija objavila je vijest da Franjo Komarica odlazi u penziju i da će ga na poziciji rezidencijalnog biskupa banjalučkog naslijediti Željko Majić. Ova informacija praktično je označila kraj jedne ere društvenog života grada na Vrbasu u kojem je Komarica bio jedan od istaknutih simbola. Vodio je katoličku crkvu u gradu u najtežem periodu građanskog rata u BiH, a zatim i u poslijeratnim godinama obilježenim pričama o povratku i teškom položaju Hrvata u cijeloj zemlji. Biskup Franjo Komarica bio je na čelu biskupije 34 godine, od 15. jula 1989.

A tog datuma u penziju je otišao Alfred Pihler, koji je na poziciji biskupa banjalučkog proveo cijele tri decenije.

Alfred Pihler rođen je 1913. godine u selu Oštrelj na istoimenoj planini pored Drvara, u pretežno srpskoj sredini. Potiče iz njemačke porodice koja se nekoliko godina ranije doselila u taj kraj zahvaljujući razvoju drvne industrije u organizaciji njemačkih stručnjaka, prije svih Ota fon Štajnbasa, koji je dvadeset godina ranije počeo da ulaže u krajeve oko rijeke Unac koji su obilovali šumom. Interesantno je da su Nijemci u tom kraju nastavili da sarađuju sa Srbima čak i nakon nestanka Austrogarske, a mladi Pihler je imao priliku da se dobro upozna sa načinom života srpskog naroda. Rukopoložen je za sveštenika 1937. godine, a nedugo zatim preuzima i svoju prvu svešteničku službu kao kapelan i vjeroučitelj u Banjaluci gdje veoma brzo stiče velik ugled među stanovništvom.

Pričali su Banjalučani poslije završetka Drugog svjetskog rata da ga je izbijanje toga rata na našim prostorima žestoko potreslo, a naročito zločini koje su pripadnici njegovog naroda činili nad Srbima sa kojima je do tada mirno živio i koje je dobro poznavao. Prema jednom kazivanju, negdje sredinom 1942. godine, izašao je goloruk pred grupu ustaša koji su namjeravali da sruše pravoslavnu crkvu u mjestu Maglajani između Banjaluke i Gradiške. Novopečene ustaše i Pavelićeve pristalice zazirali su od Pihlera prije svega zbog njegovog ugleda, ali i činjenice da je bio Nijemac. Međutim, sam nije mogao mnogo više da učini u sprečavanju zločina.

Nakon rata ostaje u Banjaluci, a pomenute 1959. postaje rezidencijalni biskup banjalučki. Odmah je uspostavio odlične odnose sa pravoslavnim episkopom banjalučkim Vasilijem Kostićem, a nedugo zatim i sa njegovim nasljednikom Andrejom Frušićem.

Zanimljivo je da su episkopija i biskupija u Banjaluci i danas jedna uz drugu, dijeli ih samo jedan veliki zid. U vrijeme Pihlera i Frušića stvari su izgledale drugačije.

„U vrijeme vladike Andreja i biskupa Alfreda tu su bile niska, drvena ograda i mala kapija koju su nazvali ‘ekumenska vrata’, jer su svako veče jedan drugom, vladika i biskup, dolazili na partiju šaha“, govorio je svojevremeno legendarni banjalučki hroničar i publicista Slavko Podgorelec. Kada je Banjaluku 1969. godine pogodio razoran zemljotres, teško je oštećena zgrada biskupije, pa se moralo krenuti u kompletnu obnovu. Pihleru je najviše pomogao upravo vladika Andrej.

Ipak, događaj po kojem je Alfred Pihler najviše ostao upamćen zbio se uoči katoličkog Božića 1963, kada je u poslanici vjernicima, između ostalog, naveo:

„U ovoj zemlji su u prošlom ratu mnoga naša braća pravoslavne vjere poginula zato što su pravoslavci. Oni koji su ih ubijali imali su u džepu katolički krsni list. Zvali su se katolici. I ti kršćani ubijali su druge ljude, također kršćane, zato što nisu Hrvati i katolici… Mi bolno priznajemo tu strašnu zabludu tih zalutalih ljudi, pa molimo našu braću pravoslavne vjere da nam oproste kao što je Krist na križu oprostio svima. Ujedno i mi opraštamo svima, ako su nas možda mrzili ili nam nepravdu činili. Danas pred kolijevkom Isusa Krista neka se izbrišu svi dugovi i neka zavlada ljubav.“

Ovo je, ustvrdili su kasnije u Saveznoj komisiji za vjerska pitanja Jugoslavije, bio prvi slučaj da se jedan katolički sveštenik izvinio za ustaške zločine. Pihler je tim potezom, ali i stalnim druženjem sa pravoslavnim sveštenstvom na sebe privukao mnogo širu pažnju, uključujući i političke i obavještajne službe bivše države.

„Ranijih godina retko je bilo slučajeva da katolički i pravoslavni sveštenici stupaju u međusobne kontakte, osobito da je do susreta dolazilo između biskupa i episkopa. Ako je toga i bilo, onda su oni imali skoro isključivo konvencionalan karakter. Jedino je poznato da je biskup Alfred Pihler, iz Banjaluke, redovno stupao u vezu sa episkopom Vasilijem, dok se ovaj tamo nalazio sa službom, kao i sa episkopom Andrejom, koji je zamenio Vasilija na položaju episkopa banjalučke eparhije. Prijateljski odnosi između Pihlera i Andreja i danas su vrlo dobri”, navedeno je u jednom izvještaju pomenute komisije sačinjenom 1964. godine.

Lik i djelo Alfreda Pihlera danas se izuzetno cijeni u banjalučkim akademskim, prije svega istoričarskim krugovima. Ovaj veliki ekumenista, nakon penzionisanja, dane je provodio u banjalučkoj biskupiji, gdje je i preminuo 17. maja 1992. godine, u danima kada se rasplamsavao novi bratoubilački rat u njegovoj zemlji.